Za razgovor sa Dušanom Kojićem Kojom nije potreban poseban povod. Njegov bend “Disciplin A Kitschme” jedan je od najvažnijih u istoriji jugoslovenske muzike, a i poslije više decenija rada ne pokazuje znake posustajanja u borbi protiv neukusa. Čak i kada se čini da je rokenrol zaboravljen, kao što poručuju na aktuelnom albumu. Legendarni roker je za “Vijesti” priča o novom izdanju, modernom tržištu, američkoj i engleskoj sceni, EKV-u, kapitalizmu i borbi protiv šunda.
Ko je i kako zaboravio rokenrol i da li je to možda prirodno, jer rokenrol odavno nije nova stvar? Što je potrebno na globalnom nivou kako bi rokenrol doživio novu mladost?
Rokenrol odavno nije nova stvar, tačno, a pjesma “Zaboravili rokenrol!?!” i jeste samo konstatacija stanja u kojem R'n'R jeste. Dosta stvari je uticalo na apsolutnu komercijalizaciju i potpuni prelazak rokenrola u besmislenu zabavu, prije svega muzička industrija, koja stalno izmišlja nove pravce i trendove, istovremeno lukavo tupeći oštricu i poruku koja je nekad bila sastavni dio rok muzike.
Tu je takođe i tehnološki napredak, koji je muziku generalno degradirao, mogućnošću dostupnosti bilo čemu bilo kada odmah, preko neta, kompjuterom ili mobilnim telefonom, besplatno ili za jako male novce. U tom smislu, rokenrol i ne znači današnjim generacijama ništa specijalno, samo je jedna od mnogih ponuda koje su im tu, na par klikova od njih. No, uvijek vjerujemo u bolje sjutra, zar ne?
Na osnovu stiha "I otišli u šoping mol" reklo bi se da između ostalog optužujete konzumerizam za to što je rokenrol zaboravljen?
Nema optuživanja, šoping molovi su realnost, a do ljudi je da li će se oduprijeti toj konstantnoj jurnjavi za brendovima i potrošačkoj ulozi koja im se nameće. To je na Zapadu stara praksa, a sad se prenijela i u ove krajeve.
Izjavili ste da vam je različitost albuma imperativ. Koje su glavne novine na albumu, kojim motivom ste se vodili dok ste ga stvarali, što vas je najviše inspirisalo tada i kakav je bio proces rada na njemu?
Uvijek je ljubav prema muzici osnovna ideja vodilja. Kako je svaki album cjelina za sebe i jako se razlikuje u odnosu na bilo koji od ostalih albuma “Discipline”, tako i “Opet.” ima dosta novina. Prije svega usna harmonika, kao ravnopravni instrument u grupi, ovdje ima značajnu aranžmansku ulogu, naravno, na način kako mi to vidimo. Dosta su iscrpna izvođenja pjesama, koje ponekad u drugom dijelu odu u potpuno novom smjeru, jer improvizacija nam je draga disciplina. Tekstovi su naravno opet puni preporuka, opominjanja, ali i slavljenja muzičkih pravaca koje volimo.
U jednom intervjuu ste objašnjavajući što je neukus za Vas naveli i "nove besmislene lažne grupe". Na šta konkretno mislite i kako prepoznati "lažnjake"?
To nekako sve ide zajedno, ta nova površna percepcija rokenrol muzike donosi i takve izvođače, a možda i publiku, pošto danas industrija uspješno prodaje i navodni buntovnički duh. Postoji buljuk grupa, pošto mora uvijek biti novih proizvoda za tržište, koje sve zvuče bezlično i nekreativno, podsjećajući uvijek na nešto što znamo odavno, a tu je i posjetilac koncerta, koji kad ide na rok koncert obuče crnu kožnu jaknu, jer to je za tu priliku, a sjutradan je već nešto drugo, u nekom brendiranom sportskom autfitu. To se takođe pravda stavom i navodnom slobodom, kao - sve mogu, neće mnome niko da upravlja i da me kontroliše, radim šta hoću. Međutim, to je samo privid, jer upravo je suprotno - sve je danas pod kontrolom, pogotovo kroz društvene mreže, o čemu smo već pjevali na prošlom albumu.
Na ovim prostorima rokeri uglavnom na sebe gledaju kao na čuvare kulture i borce protiv šunda i kiča, vidite li i vi sebe tako? I da li vam se čini da poslije decenija pokušaja da se neukusu kaže “ne” je ta borba donkihotovska, da li ste nekada obeshrabreni zbog toga?
Uopšte ne vidim sebe u zvaničnoj kulturi, niti me je to ikad zanimalo, “Disciplina kičme” je izdanak subkulture, rokenrola i uvijek smo bili oponenti zvaničnoj kulturi, baš kao i zvaničnoj umjetnosti. Sad, to što se ovdje sve srozalo i što su i najosnovniji kulturni obrasci zgaženi, samo predstavlja dodatni problem za ovakve grupe. Ne bih se složio sa tvrdnjom da je borba donkihotovska, mnogo je različitih generacija na našim koncertima, što znači da ovo ipak pobuđuje pažnju i dalje. Ovaj region je imao rat, kapitalizam je uspostavljen na najkrvaviji način, a osnovne vrijednosti doživjele su totalni sunovrat. Međutim, obeshrabrenja nema, uvijek optimizam, jedino mogu da primijetim stanje novih generacija kojima odrastanje nije bilo lako, uz svakodnevnu pornografiju i nasilje, što po medijima ili netu, što po ulici, uz konstantni politički besmisao, a što je sve kod njih stvorilo jednu savršenu blaziranost i konfuziju, te su počeli da brkaju šta je šta. No, valjda će i to krenuti pravim putem.
Zašto glorifikacija ex Yu roka na ovim prostorima ne zamire i koliko je to loše za aktuelnu scenu? U Podgorici se, recimo, dešava da publika nije ni približno zainteresovana za autorske bendove koliko za EKV tribjut svirke?
Pa dobro, zavisi kojih i kakvih autorskih bendova, zar ne? Mada tribjut bendovi su fenomen čijem sam rađanju prisustvovao u Londonu devedesetih. Liči na odsustvo ideja i još jedan od vidova prodaje. Što se interesovanja za ex Yu rok scenu tiče, objasnio sam to već više puta, to je zadnji kreativni period pred rat i ljudima je ostao u sjećanju kao nešto pozitivno, napredno. Realno, ono poslije što se desilo ili liči na pomenutu scenu ili pak nema domet koji su grupe imale na većoj teritoriji Jugoslavije. Takođe se dosta pjeva i na engleskom jeziku i to odmah stvar smješta u neku svoju fioku. No, mi pozdravljamo novu scenu.
Često boravite u Podgorici. Šta Vam se sviđa kod ovog grada?
Ovdje sam prisutan često zbog jednog malog batice. Mislim da je to dovoljno kao objašnjenje.
Da li vas možemo uskoro očekivati u Crnoj Gori, je li bilo nekih poziva, kontakata?
Prošle godine smo svirali Bedem Fest, ranije i Lake Fest, sad pregovaramo sa KIC-om u Podgorici eventualno za nastup ovog ljeta, vidjećemo da li ćemo se i dogovoriti.
Milanu se ne bi svidio kult ličnosti
Kod nas se, kao uglavnom i u regionu, svake godine obilježava godišnjica smrti Milana Mladenovića. Šta mislite o statusu EKV-a danas, da li je zasluženo što se tom bendu poklanja tolika, daleko veća pažnja u odnosu na većinu njihovih savremenika i kolega sa (tadašnje) scene i zbog čega je po vašem mišljenju to tako?
Tužna je sudbina tog benda. Stvar je jasna, uvijek je to slučaj sa prerano otišlim ličnostima, muzičarima ili grupama. Ljudska priroda je takva, gradi se sve veći kult ličnosti koje više nema, pjesme EKV-a su postale opšte mjesto, na koje se sad kače svi, npr. zabavno-narodni porodični TV šou programi između ostalih, a vjerujem da Milan to ne bi baš pozdravio, baš kao ni imenovanje ulica ili trgova po preminulim rok muzičarima.
Njujork je bio bolji izbor od Londona
Izjavili ste da bi bilo bolje da ste 90-ih, umjesto u Londonu, boravili u Njujorku, zašto? Da li mislite da je to što ne dolazite iz neke od zapadnih zemalja, bez obzira što boravite tamo, presudno uticalo da ne uspijete da se probijete na tamošnju scenu?
Ne, ne radi se o probijanju na britansku scenu, mi smo na neki način i postali dio londonske alter-scene, međutim, ovaj band je uvijek zvučao više američki nego engleski. Pored toga što Englezi imaju taj neki vječiti fajt sa Amerikancima, takođe je i britanski mejnstrim u devedesetim bio jako loš, a kakav mejnstrim, takva i alternativa. Dakle, Njujork bi sigurno bio bolji izbor, otvoreniji je i pravi je “melting pot”, za razliku od Londona, koji je ipak uže orijentisan i zapravo okrenut modi i imidžu, možda i više nego samoj muzici. Naravno, biti iz Srbije devedesetih u zemlji koja je značajno učestvovala u svim tim političkim laganjima i spinovanjima, nikako nije bila srećna pozicija.
Galerija
Bonus video:
