Makedonski muzičar Goran Trajkoski uradio je muziku za predstavu “Bure baruta” čijom premijerom. koja je zakazana za petak, počinje nova sezona u Crnogorskom narodnom pozorištu. Muziku za pozorište piše još od kraja `80-ih godina prošlog vijeka, a u svom opusu ima upisanu muziku za predstave u Makedoniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Grčkoj i Crnoj Gori jer ovo nije prvi projekat koji je radio za CNP. Više o predstavi “Bure baruta”, CD-u koji će biti objavljen sa muzikom iz tog projekta, uopšte primijenjenoj muzici, filmu “Ruganje Hristu” koji je podigao prašinu u Makedoniji i bendu “Anastasija” zahvaljujući kojem je stekao veliku popularnost, Trajkoski priča za “Vijesti”...
Radili ste muziku za predstavu “Bure baruta”. S obzirom na to da je riječ o jednoj surovoj priči, tačnije više njih, koliko je bilo teško muzikom sve dočarati da utisak bude još bolji?
Nije bilo teško. Sa dobrim rediteljskim konceptom i predusretlivošću produkcijske kuće sve je lakše. Komad mi je bio poznat od ranije, to je makedonski tekst iz devedesetih godina prošlog vijeka, a već sam imao mogućnost da radim muziku na jednoj pretstavi u Atini.
Tekst za ovu predstavu nastao je 1995. godine, a ona se igrala u raznim pozorištima. Jeste li imali priliku da se informišete kakva je muzika pratila projekat do ovoga?
Ne, osim na gore spomenutoj predstavi čiji sam saradnik bio i ja.
S obziom na to da će tokom čitave predstave biti prisutan bend na sceni, a da će u samoj predstavi učestvovati i Vojni orkestar, koliko je bilo teško sklopiti sve kockice?
Na ovom projektu nije bilo nikakvih poteškoća. U Podgorici sam našao, tačnije sarađivao sam sa izvrsnim muzičarima, članovima benda Bure baruta- Jovica Mirković - bubnjevi, Milutin Barbul - saksofon, klarinet, Bojan Drobnjak- truba, Goran Popović - bas, i Mladen Nikčević - gitara, kao i kompletni ansambl Vojnog orkestra Vojske Crne Gore po vođstvom Mila Belevića. Htio bih da im se zahvalim na saradnji, da izrazim moje poštovanje i radost što sam ih sreo i upoznao.
U pojedinim trenucima sa bendom će pjevati i glumci. Čiji Vas je talenat posebno iznenadio?
Glumci su zasebna priča. Zbog njih smo, napokon, ovdje u Pogorici u Crnogorskom narodnom pozorištu. Oni su glavni nosioci finalnog čina ove produkcije što se zove “Bure baruta”. Mi saradnici ćemo otići poslije premijere, a oni će ostati i igrati tu predstavu. To je izvanredan ansambl, pun energije i ljubavi prema teatru, a podrazumijeva se da su puni talenta. U ovoj predstavi koristimo izuzetnu vokalnu ekspresiju predivnih aktera Vanje Jovićević, Jelene Nenezić Rakočević, Baneta Popovića i Dejana Ivanića.
Muzika iz predstave “Bure baruta” naći će se i na CD-u koji će objaviti CNP, što nije uobičajeno, makar kad je Crna Gora u pitanju. Jesu li kompozicije doživjele neke promjene za CD ili će biti izvorno objavljene kao što se čuju u predstavi?
Zbog razumljivih tehničkih i vremenskih razloga, muzika za CD mora biti ranije pripremljena i upakovana, prije nego što i finalna muzika predstave bude završena. Ono što će se naći na CD-u je manje-više kompletna muzika koja se može čuti u predstavi, uživo, no sa prirodnim razlikama prouzrokovanim različitošću medija. Snimljena muzika, takozvani album, ili CD, razlikuje se od žive muzike (koncerta) kao što se razlikuje pozorište od filma. Smatram da je ova paralela potpuno odgovarajuća jer u pravom svjetlu odslikava te razlike. Da rezimiram - muzika na CD-u će se svakako razlikovati od žive muzike, one što ćete moći čuti u predstavi. To je sasvim normalno i tome leži ljepota sviranja uživo.
Ovo nije prva pradstava u CNP-u za koju ste radili muziku. Naime, imali ste priliku da radite i za “Buru”. Koji posao Vam je lakše pao, tada 2016. ili ovaj za “Bure baruta”?
Nemam vagu da izmjerim, ali nisam osjećao poteškoće ni 2016. godine ni sada. Zato i volim raditi u podgoričkom CNP-u.
Muzikom za pozorište bavite se od 80-ih godina prošlog vijeka, a komponovali ste je i za više filmova, među kojima je najuspješniji bio “Pre kiše” nominovan za Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja. Koliko se proces razlikuje kada radite muziku za film i kada komponujete za predstave?
Pravljenje muzike za film veoma je slično snimanju muzičkog albuma. Kad se snimaju albumi, muzičari uglavnom dolaze da snime svoj dio, kako bi kasnije te sesije budu uređene, producirane, pa na kraju dobijemo djelo koje je konačno i isto zauvijek, za sva vremena. Pozorište i koncert su suprotnost albuma i filma. Oni su umjetnost trenutka i zavise od mnogih uslova, kao što su trenutna inspiracija aktera, muzičara, sposobnost improvizacije na zadatu temu...
U jednom intervjuu izjavili ste da ste ljuti na sebe jer nijeste bili muzički aktivniji u smislu objavljivanja albuma. Danas kada je skoro sve dostupno na internetu i kada albumi više ne prolaze, da li isto gledate na svoju karijeru?
Da, gledam potpuno isto. Napokon, ta izjava nije tako stara i ja imam isti osjećaj, da sam trebao mnogo više uraditi na muzičkom polju, ne u smislu izgradnje nekakve karijere nego po pitanju moje ostavštine, jer osjećam odgovornost da ne budem škrt prema generacijama koje dolaze. Talent ne treba zakopavati, nego umnožiti i ostaviti ljudima da se koriste njime.
Publici ste poznati i kao frontmen makedonskog benda “Anastasija”. Danas, kada je popularno da se bendovi koji odavno nijesu diskografski aktivni ponovo vraćaju na scenu, hoćete li i oživjeti “Anastasiju”?
“Anastasija” ne postoji već 18 godina. To je zatvorena knjiga i ne vjerujem da bih je opet otvorio.
Hajka na film “Ruganje Hristu” krenula istog dana kad je osvojena nagrada u Montrealu
Radili ste muziku za film “Ruganje Hristu” koji nije naišao na dobar prijem kod ljudi na vlasti u Makedoniji - tražili su da se cenzuriše i protiv su njegovog prikazivanja. Film je na festivalu u Montrealu dobio nagradu, dok je u Skoplju pred premijeru filma uhapšen režiserov otac. Koliko trpi umjetnost kad projekti koji na svjetskim festivalima osvajaju nagrade, kod nas dobiju političku konotaciju i pokušaju da se ospore?
Nažalost, i poslije nestanka Sovjetskog Saveza duh ždanovizma je još prisutan i nepoželjno dobar. Paradoksalno, ali istinito je, taj duh danas potkrepljuje briselska korporativna administracija koja podržava svoju politikantsku instalaciju u Makedoniji. Do sad me nije zanimala njihova šarada, ali nakon ovih nemilih događaja ne mogu, a da ne dignem svoj glas protiv sinova nepravde. Ljudi nedaroviti i bezosjećajni za umjetnost su nasilno ispolitizovali plemenitu priču koju film pripovijeda. Paradoks je još veći kad napomenemo da je hajka na film krenula gotovo na isti dan kad je film dobio specijalnu nagradu na ovogodišnjem festivalu u Montrealu. Ovih dana se produžava institucionalna hajka na film i na lični integritet reditelja, što je ektremno necivilizovano i anahrono. Svi bioskopi koji su pod državnom kapom su otkazali gostoprimstvo ovom filmu.
U svijetu upravo filmovi sa ovakvim pričama pune bioskopske dvorane. Zašto se na prostorima Balkana ovakve priče cenzurišu? Mogu li onda zaista građani da javno kažu šta misle, kad se umjetnički projketi ne podržavaju i vežu za politiku?
Nažalost to je tako, sami smo krivi zbog toga. Jer čekamo sve na gotovo, da nam neko sa strane donese slobodu i demokratiju, a to je naravno, nemoguće.
Kako uopšte birate za koje projekte ćete raditi muziku?
Filmove radim veoma rijetko, gotovo da ih izbjegavam. Ne mogu da podnesem prototipe filmskih producenta.
Galerija
Bonus video:
