Nedavno održanim uspješnim solo koncertima u Beogradu Gudroslav i Mimi Mercedez zaokružili su fazu predstavljanja rep kolektiva kojem pripadaju, “Bombi devedesetih” javnosti i najavili predstojeću ofanzivu na jugoslovensku rep scenu. Gudri i Mimi su udarne igle beogradske rep senzacije koju uz njih čine i Daki BD, Polo Čare i Žakila, a koja je plivajući na ekspanziji trepa u Srbiji brzo skrenula pažnju na sebe i pozicionirala se kao jedna od trenutno najzanimljivijih pojava na regionalnoj muzičkoj sceni.
Mimini spotovi, poput onog za pjesmu “Oduvana” u kojem djevojke mrve marihuanu u studentskom indeksu, a ona narkomaniju opisuje kao “bolest najnormalniju” i Gudroslavov prvijenac “Gudroslavija”, bučna amfetaminska (r)epopeja o mladima koji se provode na "zabranjen" način i koji su “siti i bijesni”, upakovani u avangardnu zvučnu oblandu trepa, turbo folka i elektronike i imidž dizel kulture iz 90-ih na koju mnogi ne gledaju blagonaklono šokirali su nespremnu javnost, ali im i brzo pronašli tvrodokorne fanove. Čak i sam njihov naziv za mnoge izaziva prilično neprijatne asocijacije, a članovi “Bombi”, od kojih su mnogi bili djeca 90-ih, poručuju da je svako tumačenje ispravno.
“Poenta je u tome da devedesete u tom nekom dizelaškom smislu nisu nikada napuštale Srbiju, to je nastavilo da živi sve do danas na ulici. Veći dio Bombi devedesetih su zapravo Bebe devedesetih, kako mi volimo da kažemo, jer smo produkt tog vremena. I to vrijeme ne želimo nikako da romantizujemo, ali svakako da se ložimo na cijeli taj neki kulturni trip koji je tada vladao - muzika, odjeća i slično”, objašnjava Gudri, koji je nedavno objavio novi EP “Prvi među jednakima”, u razgovoru za “Vijesti”.
Naslov njegovog solo debija “Gudroslavija” kao da ističe da na ex Yu prostoru mlade vezuju iste stvari: “blejanje”, droge, (ne)mogućnosti i nezaposlenost, borba za novac i statusne simbole, sukobi sa policijom i državom... Nije to jedina stvar kod Bombi koja podsjeća na Jugoslaviju. U jednoj pjesmi promovišu “bratstvo i sestrinstvo”, ali ne na onaj način, kažu, kao u doba komunizma. “Keš ne zna za dva pola”, ističe Mimi u jednom od stihova.
“Ne promovišemo jugonostalgiju ili nostalgiju za bilo čim drugim, ali asocijacija na bratstvo i jedinstvo svakako nije slučajna. Sve je to dio 'bratske' ideologije koja promoviše timski rad i zajedništvo koji su vanvremenski, samo je sleng nov", priča reperka koja je nedavno napunila beogradski “Dragstor” napravivši šou kakav se na rep nastupima rijetko viđa na promociji svog debija “Napaljene uličarke”. A u stvaranju novog bratstva i jedinstva danas presudnu ulogu igra internet, bez kojeg ne bi bilo ni “Bombi” devedesetih, ističe Daki, spiritus movens ove grupe, filozof i autor najvažnijeg bloga o repu i uopšte uličnoj kulturi na srpskom jeziku “Vraćanje na pravo”.
“Sa jedne strane, 'Bombe' su nastavak posljednjeg živog rep foruma Srbije, a to je RadiVizija i polemika koje su se na njoj vodile u vezi muzike, kulture i svega što spaja i okružuje to dvoje. Sa druge strane, 'Bombe' su kolektiv ljudi koji se manje-više slično izjašnajvaju u vezi repa i života, slušaju sličnu muziku, oblače se na određen način... Grupa ne bi postojala bez neta i može se reći da su 'Bombe' najveća stvar koja se desila u našoj zemlji od uvođenja brzog interneta”, smatra on.
“Bombe devedesetih” su taj internet od starta uzburkale, gotovo nikoga ne ostavljajući ravnodušnim, izazivajući ekstremne komentare na oba pola, psovke, pogrdne riječi, čak i ozbiljne prijetnje. “Naš je posao da predstavljamo stvari onakvima kakve jesu. Zadovoljni smo samim tim što ljudi reaguju, što znači da smo uspjeli da iskomuniciramo”, kaže Gudri i dodaje da ih negativni komentari ne dotiču.
Jedna od “zabranjenih” stvari koja iritira mnoge je koketiranje “Bombi” sa turbo folk elementima, čak i prepjevi nekih od najvećih hitova, po čemu je prije svega poznat Polo Čare koji iza sebe već ima tri izdanja.
“Nikad nisam gajio odbojnost prema tom žanru. Neke turbo folk pjesme su jače od bilo koje rep numere. Recimo uleti ti lik sa: 'Zima na Balkanu, a ja sam u stanu, lova mi do krova, gdje ću, gdje ću' i objasni ti suštinu života. Tako i mi spajamo dva svijeta koji čine našu kulturu i podržavamo maksimalno ujedinjenje takvih žanrova”, ističe Čare.
“Ružnih komentara će uvijek biti, ali oni će ostati samo komentari. Ili te trenutno mrze, pa poslije vole ili obnuto, svakako ti ne gubiš ništa. Prijetnje su sastavni dio ovoga, ali spremni smo za te stvari”, dodaje on.
Nema sumnje da su “Bombe devedesetih” trenutno vruća tema, a gradeći na ovoj osnovi Beograđani polako stvaraju svoj kult i može se očekivati da njihova popularnost samo raste. Do prije godinu dana publika nije znala kako da reaguje na njih, a sada već pune klubove. U tom periodu ovaj hiperproduktivni kolektiv je uz brojne singlove na svom YouTube kanalu objavio devet izdanja, a najavljuju da prave stvari tek dolaze. Gotovo svaki od članova priprema neki ambiciozan projekat za ovu godinu. Uskoro se može očekivati i njihova turneja, pa se nadaju da će i u Crnoj Gori predstaviti svoju ideju “sitih i bijesnih”. A što to zapravo znači objasnio je autor istoimene pjesme.
“To bih najbolje opisao tako što ću citirati kolegu Mejsija: ' Dajte mi keš, ja ću i dalje da se ložim'. Ljudi koji su tu zbog ideje, a ne novca. Jer novac je promjenljiva stvar i ako se vodite njime umjesto idejom možete lako da zalutate”, ističe on.
Presudan uticaj Juicea, koji je pokrenuo cijelu priču
Kombinacija dizel imidža i hip hopa karakteristična je i za jednog od najpopularnijih srpskih repera Juicea, a najmlađi član “Bombi devedesetih” Žakila priznaje njegov uticaj na njihov rad.
“On je prvi gurao cijelu ovu priču i dijelom je zaslužan za lavinu pod nazivom 'Bombe devedesetih'. Što se tiče uzora, smatram da je moguće ugledati se samo na ljude koji te okružuju i sa kojima si u kontaktu, a ne neko koga jedino gledaš na monitoru”, priča on.
Iako nije prvo srpsko izdanje tog podžanra, Juiceov album “Apetiti mi rastu” značajno je uticao na ekspanziju trepa u Srbiji. Ipak, Žakila smatra da je u prevođenju ovog zvuka iz Amerike u Srbiju došlo i do nekih devijacija.
“Kad čujem da neko izgovori trep na ovom području zaista mi bude muka. Bez šale, ljudi su skroz drugačije protumačili cijelu tu zamisao i rade nešto suprotno od te priče, čak se formiraju i neke grupe koje prave parodije na ovaj nazovi podžanr. Ali dobro, 'kul je da pljuneš kad ne možeš da progutaš'”, zaključuje on citirajući Mimi Mercedez.
Junaci dokumentarnog filma “Heroj neradničke klase”
Pored brojnih izdanja, “Bombe devedesetih” bi do kraja ove godine da dobiju i film o sebi. Dokumentarac pod nazivom “Heroj neradničke klase” autorki Jovane Papović i Astree Pejović pratiće prije svega Dakija, ali i ostatak kolektiva, ali će kroz njih pričati o svakodnevnici mladih na Balkanu.
“U filmu se ukratko radi o posljednjih 25 godina na Balkanu - našoj generaciji i pitanjima i izazovima oko nas, 'neradničkoj klasi': što raditi kao mlad i nezaposlen danas na Balkanu u dobu trijumfa ekstaze neoliberalizma. Trebalo bi da bude gotov do kraja godine i vjerujemo da je njegovo snimanje prije svega bitno za kapiranje društvene situacije u kojoj se mladi danas nalaze, a tek onda za neku individualnu promociju”, otkrio je Daki.
Bonus video:
