Legenda hrvatske rok i pop scene Branko Bogunović Pif, javnosti više je poznat kao prateći muzičar. Tokom dugogodišnje karijere sarađivao je sa bronim muzičarima širom Hrvatske, među kojima su “Animatori”, “Plava trava zaborava”, “Novi fosili”, Josipa Lisac, Zdenka Kovačiček, Renata Metesij, Toni Cetinski, Željko Bebek, “Drugi način”. Kao studijski muzičar snimio je više od 300 albuma, a posljednjih 10 godina uspješno gradi svoju karijeru kao akustični gitarista. Za to vrijeme objavio je dva albuma.
„Kad pratite druge pjevače ili svirate u bendovima, nemate pretjerano prostora da se iskažete. Nekako ste uvijek, ma koliko bili dobri, u njihovoj sjenci“, priča za “Vijesti” Bogunović. Za klasičnu gitaru se odlučio, kaže jer prati stilove, solo umjetnika na akustičnoj gitari.
„Pogodilo se da sam uspio da kupim gitaru od najboljeg svjetskog akustičnog gitariste Tomija Emanuela, pa je sve to pokrenulo u smjeru solo karijere“, dodaje on.
Iako većina gitarista ipak bira električnu gitaru za svoj muzički izraz, Bogunoviću je akustična postala interesantna još dok je svirao u bendu “Plava trava zaborava”.
„Tada nije mogla da parira električnoj, međutim posljednjih 20-ak godina akustične gitare su došle na nivo električne. Takođe, prednost akustične gitare je što možete sami da svirate, a kad svirate električnu morate imati bend iza sebe“, objašnjava Bogunović. No, svjestan je da muzički put koji je izabrao nije za široke narodne mase.
„Uvijek se sjetim Akija, pjevača 'Parnog valjka', kojeg kaže 'rukice gore' svi poslušaju. Toga na mojim koncertima nema. Ono što ja radim nije vrsta muzike za to, već za manje, komotnije prostore, gdje ljudi sjede i slušaju. Interesantno je da ovaj žanr ne privlači žene, pa uglavnom na koncerte akustičnne gitare dolaze ,muški gitaristi“, kroz smijeh priča on, dodajući da mu je zbog toga teže, jer kad svira za publiku koju u većini čine muzičari, mora da „probije granicu kako bi ih zainteresovao“.
Instrumentalna muzika nije popularna ni u svijetu, pa ni kod nas, ali svi koji dođu jednom na koncert „zaljube se“ u taj muzički žanr. Bogunović smatra da nije ni potrebno da instrumentalna muzika ima širog krug slušalaca.
„Tomi Emanuel koji je najbolji akustični gitarista izborio se za taj svoj prostor. Od 500 ljudi koliko mu je u početku dolazilo na koncerte, sad na njegovim nastupima bude i po nekoliko hiljada. I to je to, nema dalje. Interesantno je kad Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić dođu u Hrvatsku, imaju oko hiljadu, hiljadu i po slušalaca. To je ta publika na koju se svi mi koji sviramo instrumentalnu muziku gađamo. U svakom gradu ima izvjestan broj ljudi koje i ta vrsta muzike zanima“, siguran je on.
Pored svojih kompozicija sa dva instrumentalna albuma, svira i obrade, a žali što do sada ono što radi nije čula i publika u Crnoj Gori. Za repertoar, kako kaže, bira pjesme koje su kompleksnije, jer „hitovi koje su laki za odsviratnijesu izazovni“.
„Često biram pjesme od 'Bitlsa', poput ostalih akustičnih gitarista. Međutim, od tih kompleksnih kompozicija skoro da je sve obrađeno. Zato se čovjek više okrene ka autorskom radu da zadovolji i tu stranu”, smatra Bogunović, kojeg smatraju najboljim akustičnim gitaristom u Hrvatskoj. To potvrđuju i brojne nagrade, među kojma su priznanja Status u kategoriji pop-rock električna/akustična gitara te Mega muzika - Fender za akustičnu gitaru.
„Malo je pretenciozno za bilo koga reći da je najbolji. Ima ljudi koji to dobro rade. Sviranje nije sport. Ako se nađe neki kontakt sa publikom, to je jedina moguća pobjeda u svemu tome“, skoman je Bogunović. On otkriva da se od instrumentalne muzike ne može živjeti, pa i dan danas pribjegava da s vremena na vrijeme prati određene muzičare.
„Već 25 odina sarađujem sa Zdenkom Kovačiček. Mada, kao studijski muzičar upoznao sam mnoge pa me i dan danas zovu da im na albumu odsviram gitare, ali se i ta priča malo promijenila. Kad sam 80-ih i 90-ih bio studijski muzičar, radio sam svima albume, sada svaki pjevač ima svoju ekipu, pa je i manje studijskog rada. Zato se manje i albuma prodaju, manje se pjesama snima, sve ide ka entropiji“.
Bogunović je pokretač Akustik art festivala koji postoji već tri godine, pa se trudi da prati scenu na prostoru čitavog svijeta. Od crnogorskih gitarista izdvaja Kristijana Đuranovića.
„To što Kristijan radi je vrlo zrelo. Čuo sam njegov album i ako je u pitanju električna gitara, zaista mi se sviđa".
Ponosan na svoju miješanu krv
Iako korijene vuče iz Crne Gore, Bogunović priznaje da ne poznaje taj dio svoje istorije.
„U Zagreb sam došao sa četiri godine, otac mi je pola Crnogorac pola Srbin, a majka čista Ruskinja, tako da sam ponosan na svoje miješano porijeklo. Posljednjih godina ovi arijevci hrvatski i srpski i ostali su napravili toliko zlo da sam ponosan što imam miješanu krv. Znam da mi je tata kao malom pričao da smo porijekom iz Bijelog Polja. Ne znam ni radoslov, nijesam to pratio i raspitivao, a u Crnu Goru sam prvi put došao prije tri godine sa Zdenkom kada smo svirali u Tivtu“ priznaje Bogunović.
Zapostavljena ljubav prema slikarstvu
Bogunović je i slikar, no je i tu svoju ljubav zapostavio posljednjih godina.
„Slikarski svijet je više baziran na entuzijazmu. Malo sam zapostavio slikarstvo jer je tek od toga nemoguće živjeti. Od muzike i možeš donekle, ali od slikanja teško“, priča Bogunović, koji je nekad radio kao crtač u Zagreb filmu.
„To je veoma naporan posao gdje sam dobro dirinčio. Raditi na crtanim filmovima je težak i krvav posao, zato sam i odustao od njega. Uložite sate i sate crtanja za pola sekunde emitovanja“, prisjeća se on.
Bonus video:
