Ivanka Mazurkijević je pjevačica hrvatske alternativne rok grupe “Stampedo”, već godinama je angažovana u pozorištu za koje je stvarala muziku, ali i igrala, a pojavljivala se i u nekoliko TV serija.
Ipak, supruga kontroverznog umjetnika i člana rok grupe Let 3 Damira Martinovića Mrleta, sa kojim je prošle godine radila saundtrek za film "Kauboji" što im je omogućilo posjetu Holivudu, za sebe kaže da nije umjetnica. Zbog čega ne dozvoljava sebi tu titulu, po čemu je Rijeka u kojoj živi posebna, zašto ne bi nastupala na Eurosongu i zašto će zauvijek biti ljevičar u duši objasnila je u prvom razgovoru za "Vijesti".
Film "Kauboji" za koji ste radili saundtrek prošle godine je bio hrvatski kandidat za Oskara i zahvaljujući tome ste otišli u Holivud. Kakvo je to bilo iskustvo?
Pa ludo. Ja sam užasni zaljubljenik starog Holivuda, to sam naslijedila od mame, pa mi je to bilo fantastično. Već deset godina se bavim pozorištem u Hrvatskoj, malo i po BiH i Sloveniji, ali uglavnom radim muziku. Prije par godina se to okrenulo ka filmu, a u ovaj film smo upali slučajno isto. Producentkinja Suzana Pandek i reditelj Tomislav Mršić su stari prijatelji. Odlučili smo da ćemo taj film slati okolo i da ćemo se truditi oko njega, jer je užasno važno da se gurate malo. Hrvatska filmska zajednica je isto stala iza njega, jer je smatrala da je malo zakinut za nagrade u Hrvatskoj, pa su nas i oni tu malo pogurali.
Ja i Mrle smo radili taj saundtrek sa puno entuzijazma, a malo novca, pa su odlučili da nas povedu, jer smo u međuvremenu upali u neko evropsko muzičko takmičenje na Internetu gdje su svi kompozitori filmske muzike, ušli u top 40 i ušli na te neke liste holivudskih kompozitora. To se dvoje spojilo i otišli mi da vidimo na što to liči.
Jeste li sreli nekoga od poznatih faca?
Nažalost ne. Vidjeli smo jednu manekenku, "Viktorijnog anđela" i neke B glumce. Ništa bitno. Ali smo bili ovamo gdje se prikazivao naš film pred žirijem za Oskara, članovima Akademije.
Kakve su bile njihove reakcije?
Super. Vidjelo se po tome što je bilo u planu da film bude prikazan par puta, a onda se to pretvorilo u prikazivanje mjesecima. Onda je upao i na Palm Springs festival. Po tome smo imali osjećaj da bismo možda mogli da prođemo u prvih devet nominacija za Oskare, ali nismo. Bilo je lijepo, oni su bili super. Jedan prijatelj mi je rekao da ne vjerujem tim Amerikancima, jer oni vole da daju komplimente, a ništa ne misle pozitivno. Ali dovoljno nevjerovatno mi je da sam nakon tako kratke karijere šetala po Holivudu.
Da li ste ostvarili neke kontakte?
Jesmo, u kontaktu smo sa muzičarima. To je u suštini konkurencija, ali interesantno je za taj dio svijeta i prije svega Evropu da ti ljudi vole da guraju jedni druge. Draže im je da nas ima više. Kod nas je obrnuto nažalost. Zanima ih što ima novo, kao da vole neku svježu krv i nude vam stalno neke mogućnosti.
Može li se očekivati album sa Mrletom?
Kako smo zajedno puno i privatno i poslovno, radimo dosta. Skupila se jedna nova zbirka pjesama i to će biti objavljeno u sklopu njegovog projekta. Sjetio se tih Strukturnih ptica sa početka karijere u okviru kojih je sarađivao sa raznim ljudima, pa ćemo u okviru toga ja i on kao autori ugostiti razne prijatelje, muzičare, na našim pjesamama kojih za sad ima šest ili sedam. U poslu smo uglavnom i u planu je da to izađe u narednih godinu dana.
Što se dešava sa Stampedom?
Bio je malo u sjenci zbog mojih drugih angažmana, kao i ostalih članova benda. Možda smo ga mi tako gurnuli u neki kolosijek avangarde, alternative, nekomercijale. Stalno se šlepao za nama. Ali nismo odustali, na jesen idemo u studio, već smo sve dogovorili i snimamo novi album. Ovaj put smo se nekako naljutili na sebe, kao da kad dobijemo neku narudžbu se ponašamo puno profesionalnije nego prema bendu koji evo postoji već 20 godina i koji jako volimo. Još uvijek postoji iza njega jedna jaka zajednica zagriženih fanova kojima dugujemo lijep album, pa ćemo vidjeti dalje. Imali smo skoro i nekoliko svirki.
U Crnoj Gori nismo, osim što smo sa predstavom "Pir malograđana" bili u vašem glavnom gradu davno sa Paolom Mađelijem. Uvijek je taj problem sa parama, jer vjerujem da nemamo kod vas neku publiku, trebalo bi da dođemo da se upoznamo. Da nas neko nazove vjerovatno bismo se nekako dogovorili. Nije nas još niko zvao, ali da vam je zemlja super i lijepa - jeste. Mi čekamo.
Kako je dijeliti i privatni i poslovni život sa Mrletom?
Zanimljivo. Poslovno se čak bolje slažemo nego privatno. (smijeh) Ja sam više hipi, a on voli red i disciplinu. Ja sam onaj koji spava do jedan. On je zbilja profesionalac i nije bezveze tu gdje jeste. Način na koji pristupa svemu je vrlo ozbiljan i od njega puno učim u ovim poznim godinama. Sa te strane je super. Ja sam zadnjih deset godina preko Scene Gorica ušla u neku mašinu i napravila puno muzike koja me ispunila. Izbacila sam sve iz sebe. To je sve bilo uglavnom u pozorištu, sa odličnim rediteljima i rediteljkama i to su sjajna iskustva. Bez Javora Jeića, osnivača Stampeda, sam radila dva albuma u deset godina, a sa Mrletom već tri u četiri godine. To ti govori koliko je to strašna pokretačka energija. On je vrijedan i gura, to je kvalitet koji pomaže. Ja sam malo onako... Ne mogu se pohvaliti previše. Ali priznajem da je muzika moja strast.
Muzika ili pozorište?
Volim da se bavim muzikom, a ako je ona u pozorištu - odlično mi je i to. Imate i glumačkog iskustva? To se nekako desi da ti ljudi kažu: "Aj odigraj". Nije mi strano ni da zapjevam u nekim dječijim mjuziklima. Uglavnom sam radila za djecu. Čini ti se da za to nije potrebno neko glumačko iskustvo, ali djeca su najstroža publika. Imam previše respekta prema tom glumačkom pozivu da bih rekla da mogu i to. Tako da ne mogu, ali sve nešto onako u igri može da se dogodi i to je super.
U jednom intervjuu ste rekli da ne dozvoljavate sebi da se nazivate umjetnicom?
Kad si mlad misliš - napravio sam album, svi misle da je genijalan, evo me, umjetnik sam. Ali kad vidiš što neki drugi ljudi rade malo je glupo nazvati se umjetnikom. Ja se ne smatram. Mislim da nakon toliko godina mogu da kažem da sam autor muzičar. Nisam završila školu, nemam pojma o kompoziciji, radim kao naturščik, laik. Kad malo poživiš, kad spustiš loptu i kad prođe ona mladost uobražena onda iz respekta prema nekim umjetnicima ne možeš da se staviš u red sa njima. Bože moj, ako mi život podari zlatne karte i ako i dalje budem imala više sreće nego pameti kao u muzici onda možda i budem umjetnica. (smijeh)
Možete li se zamisliti kao predstavnica Hrvatske na Eurosongu?
S jedne strane sam kao jako hrabra, u smislu da se branim od nekih srednjovjekovnih stavova koji se ovdje vraćaju. Ali za to... Mislim da bi me uhvatila trema. Moram da priznam da poštujem ove pjevače koji stalno pred milion ljudi pjevaju. Svi te nešto ocjenjuju, kako si se obukao, kako ti je ovdje pukao glas... Ne bih htjela tom stresu da se izložim i ne znam koliko bi to meni novčano nešto značilo, a i muzički. Moja publika, ne znam da li me vidi na Eurosongu. Ne mislim ništa loše o manifestaciji naravno, to je jedna prekrasna gej priredba. (smijeh) Ja sam jako gej frendli. Ali to je zbilja lijep kič.
Kad smo kod toga, bili ste angažovani oko onog famoznog referenduma o brakovima u Hrvatskoj oko kojeg se diglo dosta prašine?
Apsolutno. Vodila sam to na Trgu Bana Jelačića, naravno "Za". Za mogućnost slobodnog izbora partnera. Mislim da je glupo, slijepo i netolerantno praviti se da takvi ljudi ne postoje. Ako već postoje i ako su stotinama godina ignorisani i stavljani pod "bolesni" sekciju, kad smo uspjeli od njih da napravimo ono što je oduvijek trebalo da budu - ljudi, zašto da im ne dajemo sva prava koja i mi imamo.
Rodio si se takav, drugačiji si, neke stvari ćeš moći, neke ne, ali ne znam zašto ne bi mogao da sklopiš građanski brak. To mi nije jasno. Kome na kraju vjerovati? Okej, nešto treba učiti iz istorije, ali tu treba biti jako oprezan. Ja nisam protiv HDZ-a, neki ljudi su tu veliki stručnjaci, ajde da ih uzmemo, što da ne? Ali ću oduvijek i zauvijek biti ljevičar. Zašto? Zato što je ljevica dala ženama pravo glasa, zato što da nije ljevica pobijedila u određenim djelovima istorije ja bih još uvijek bila u suknji do poda, ne bih smjela da obučem pantalone, ništa ne bih smjela. Tako da ću joj biti zahvalna. I onda mi je najluđe kad čujem da žene pričaju da se treba vratiti pravim vrijednostima. Koje su to prave vrijednosti? Kad tačno da se vratimo? Kad je ban uzimao trećinu, crkva trećinu i tebi trećina i tvojoj ženi doma sa devetoro djece. Jesu li tad bile prave vrijednosti? Očito da tu počinje da duva neki vjetar srednjeg vijeka.
Zašto je Rijeka tako posebna, u kulturnom smislu, a i šire?
Uvijek kad se neko otkačen pojavi u nekoj seriji Mrle kaže - on je iz Rijeke. Ne znam da li je to uslovila blizina drugih država, da li je to zato što je lučki grad pa su se ljudi nagledali raznih kultura koje su dolazile ili je po postotku vrlo šarenog stanovništva. Čini mi se da je sve to igralo ulogu da se izgradi taj suživot i neka tolerancija, pa da se iz toga malo slobodnije promišlja. Na način - koliko ti meni slobode daš, daću i ja tebi.
Promijenila bih ljude u Hrvatskoj, a zemlja je prelijepa
Šta najviše volite, a šta biste promijenili u vašoj zemlji?
Promjenila bih ljude. A zemlja je prekrasna. (smijeh) Ljudi nisu složni, previše kritikuju, premalo su optimistični, ne znaju na pravi način da zažele nešto. Voljela bih da dobiju injekciju nekog optimizma i da zakopaju neke glupe priče o prošlosti. Čini mi se kad ne znaš što ćeš da kažeš, onda kažeš jugonostalgičar i komunjara. Kad god ti šećer padne, odmah to. To su sve ljudi koji su još u devedesetima. "Moja sjećanja iz tog doba". Ko, o čemu pričate? Ljevica i desnica naravno da postoje. Ali kad počnu da izvlače tu istoriju... Sjećanje je najgora čovjekova kategorija. Ono non stop dobija novu formu. To sve treba baciti u korpu za smeće. Istoričari isto, oni su obojeni i zadojeni svojom percepcijom, lijevom ili desnom.
Bonus video:
