PJESME AUTOBIOGRAFSKE

Ibrica Jusić: Stojim iza svake izgovorene riječi, kao iza istine

“Biće lijepih iznenađenja koje publika nije čula do sada”, obećava Jusić, koji za svo vrijeme koliko je u muzici uglavnom nastupa sam
202 pregleda 4 komentar(a)
Ibrica Jusić
Ibrica Jusić
Ažurirano: 16.02.2019. 19:20h

Pjesme “U svakom slučaju te volim”, “Jubi sam vašu ćer”, “Dobro jutro, Margareta", "Ponoć", samo su neke koje će na svom koncertu povodom jubileja 50 godina na muzičkoj sceni, u KIC-u Budo Tomović, izvesti poznati hrvatski šansonjerIbrica Jusić. Njegov podgorički koncert planiran je za 13. decembar u okviru manifestacije DEUS, a Jusić će te večeri za dva sata napraviti presjek svoje dugogodišnje karijere.

“Biće lijepih iznenađenja koje publika nije čula do sada”, obećava Jusić, koji za svo vrijeme koliko je u muzici uglavnom nastupa sam.

“Moram priznati da i nemam toliki obim posla da bih morao da uposlim bend. Cijeli život sam svoj majstor i svoj producent. Teško je uzeti na leđa petoro ljudi koji imaju porodicu, a nemate zakazane nastupe. Ovo što ja napravim je sve preko prijatelja. Nikad nijesam imao menadžera, niti sam želio da ga imam, jer kod nas biti menadžer je nešto sasvim drugo nego što je to vani”, priča on i otkriva da mu zbog toga što je sam na sceni publika nikad nije zamjerala.

“Oni koji dolaze na moje koncerte, a kupe CD sa orkestrom mi kažu ’dobro, zašto ne snimate album samo sa gitarom kao na koncertima. To nam je puno draže, jer je intimnije i neposrednije’,” prepričava Jusić.

Za svoj put odabrao je šansonu koja ne spada u popularni muziči žanr. Imao je rijetke izlete u druge muzičke pravce, a prije dvije godine snimio je duet sa dubrovačkom rok grupom “Atlantida”. Za sebe kaže da je u duši roker, a u mladosti su ga upoređivali sa Tomijem Stilom.

“Počeo sam kao roker i kada biste vidjeli neke moje fotografije kada sam imao 16-17 godina uvjerili biste se u to”, siguran je Jusić.

Sazrijevanje je, kaže, promijenilo njegov muzički izraz.

“Možda zato danas moja gitara zvuči kao orkestar, jer svaka pjesma ima drugi aranžman i svaki aranžman je priča za sebe. Kod mene nema muzike, stihova, aranžmana koji se ponavljaju. Možda zato publici na mojim koncertima brzo vrijeme prođe i kad poslije više od dva sata završim, ona se pitaju 'zar već?'” kaže sagovornik “Vijesti”.

Iako je kompozitor, tekst mu je, kao dio pjesme, veoma bitan i uvijek je posebno vodio računa o njemu. Pisao je muziku na stihove Šekspira, Luka Paljetka, Miroslava Antića...

“Tekst je najbitniji. Dobra poezija automatski nameće melodiju. Tu nema puno komplikovanja kad je komponovanje u pitanju, samo treba prožvakati tekst i shvatiti šta je pisac htio da kaže. Imao sam odličnu ekipu pjesnika kao što suJakša Fiamengo, Luko Paljetak, Mika Antić, Momčilo Popadić. Bili smo veliki prijatelji i znao sam da im ispričam sve svoje muke, a oni bi na osnovu toga meni napisali stihove”, prisjeća se Jusić.

Dodaje da su njegove pjesme uglavnom autobiografske.

“Pjesme su vezane za moj život, bez razlike da li sam ja pisao stihove ili neko drugi. Stojim iza svake  izgovorene  riječi kao iza istine. Uvijek težim za stihovima koji su svevremenski, koje možete pjevati sada i za 50 godina. Okolnosti i društvo se mijenjaju, ali priča ostaje ista”, objašnjava Jusić.

Na pitanje da li je zbog toga kao temu odabrao ljubav, jer ona nema rok trajanja i te su pjesme uvijek aktuelne, odgovara:

“Sve je ljubav. Može pjesma govoriti o ljubavi prema domovini, prema majci, prijateljima, životu. Sve je vezano za nju. Zato volim uvijek da ponovim refren dalmatinske “da nema ljubavi ne bi ni svita bilo”. Sve se veže za ljubav. Na kraju krajeva, kad je poezija u pitanju, nijedna ljubavna pjesma nije nastala iz obijesti i veselja, već iz čemera, tuge i patnje za nekim i nečim”, objašnjava on.

Posljednji autorski album objavio je 2005, a otkriva da uvijek nešto snima.

“Stalno se radi, iako se često pitam za koga s obzirom na to da je cijela diskografska industrija u autu. Ali bitno je da me to što radim raduje. Smatram sebe srećnim čovjekom jer sam 50 godina na sceni, radim ono što volim i od toga mogu pristojno da živim”, zaključuje Jusić.

U  Amanete  utkao slavonsku dušu, bosanske emocije i džez

Kao neko čije porijeklo vuče korijene iz Mostara, Jusić je prije nekoliko godina riješio da snimi sevdalinke koje je smjestio na projekte “Amanet 1” i “Amanet 2”.

Za te albume kaže da imaju “slavonsku dušu, bosanske emocije i elemente Džeza”.

“Rođen sam u Dubrovniku gdje smo s jedne strane odrastali iz italijansku kanconu, operu, klasiku, a sa druge strane se u našoj kući uvijek njegovao sevdah. Kako volim da sanjam, odsanjao sam jedan svoj san i napravio nosač zvuka sa sevdalinkama, kao što me moja rahmetli Emina (majka) učila. U saradnji sa Elvisom Stanićem nastao “Amanet 1”, koji sam predstavio na Džez festivalu u Montrou, svjetskom etno festivalu u Oslu, u Hrvatskoj je doživio zlatni tiraž, a u Bosni ne znam koliko je tih pirata prodato. Znam samo da me je kada sam bio tamo, zaustavio čovjek koji na svojoj tezgi prodaje piratske CD-ove i rekao “Ibrice, žao mi je, znam da od ovoga nemaš koristi, ali zahvaljujući tvom Amanetu ja već mjesec dana hranim ženu i petoro djece. Samo sam mu rekao “neka ti je halal”. Eto, makar je neko imao koristi”, kroz smijeh priča Jusić.

“Amanet 1 je išao na džez i moderniji izraz, a vokal je ostao na tragu sevdaha. Nikad ne mogu to pjevati kao Himzo Polovinaili Nada Mamula, ali opet, stvar je pristupa. Imate 100 glumaca koji glume Hamleta, a svaki je drugačiji. Već na drugom Amanetu sam htio da to više podsjeća na Bosnu, a Omer Pobrić mi je bio mentor i čak je svirao i harmoniku. I taj album je dobro prošao”, dodaje Jusić.