Jedan od najpopularnijih srpskih rok sastava Kanda Kodža i Nebojša objavio je novi album "Volja za noć" (parodija na djelo Fridriha Ničea "Volja za moć"). Sedmo studijsko izdanje benda sadrži 11 pjesama, a frontmen Oliver Nektarijević je za "Vijesti" pričao o novom albumu, politici, odnosu sa publikom u Crnoj Gori, ženama...Da li je ovo album kojim ste najzadovoljniji? Uvijek smo najzadovoljniji posljednjim albumom. Bilo je izuzetaka naravno. A ovaj mogu da kažem da je najbliži onome što smo oduvijek htjeli. Uvijek nam je falio neki element, neki korak koji iz nekog razloga nismo napravili. Naravno da smo znali što treba da uradimo, ali nije se nikad desilo kao sad. Ipak, ne mogu da kažem da sam sto posto zadovoljan, ni iz sujevjerja ni realno gledano.Kakve su prve reakcije? To je rokenrol koji nije na prvu loptu. Zato ne očekujemo reakcije. Ono što dolazi nam stvarno znači, pozitivno je, ali reakcije očekujemo otprilike tek za godinu, dvije. To je jedna od stvari koje te iskustvo nauči. Da se to slegne ljudima, kada čuju detaljno, kada prođemo mjesta gdje sviramo po dva, tri puta. Na koncertima, to su prave reakcije.Kakva je veza između Ničea KKN-a? I Niče i mi smo se ložili na istu ribu Lu Salome. (smijeh) Šalim se. Ne postoji neka posebna veza.
Možda to što smo kao klinci voljeli mnogo literaturu, kao i muziku. U tu literaturu je spadalo i nekoliko Ničeovih djela, a "Volja za noć" je nešto što bi moglo da bude i suprotnost "volji za moć". Jer neko ko živi noću, kakvi mogu njemu da budu ciljevi? Da radi ono što voli, neki hedonizam... Jedina moć do koje može tu da se dođe je neka kreativna. To jeste bio slučaj uvijek, bar što se mene tiče. Većina tekstova mi je vezana za. noć. Problem mi je bio naslov albuma i ovo mi je bilo dobro, jer sam ustanovio da je riječ koja se najviše ponavlja u pjesmama "noć". Dalde, nisam namjerno htio nešto vezano za Ničea, ali mi je leglo da se nadovežem.Igra riječima je jasna, ali postoje li sličnosti u filozofijama? Postoje, cijeli taj njegov momenat sarkazma i gađenja onim što naslućuje da će doći postoji i kod nas. Upravo "Volja za moć" je neki naslov od kojeg može da se pravi igra riječima, što može da se parodira. Ta osobina kod ljudi i u ovo vrijeme je malo groteskna. Okruženi smo tim, posebno ako smo primorani da pratimo dnevno-politička zbivanja, ne samo ovdje nego svuda.Da li se previše osvrćemo, postoji konstantna glorifiktuija 80-ih? Vjerovatno je to jedino što pamte i što može da im posluži kao primjer nečega na što se treba ugledati. Slažem se da treba ići naprijed, ali uvijek moraš da imaš neku viziju o tome gdje, kako to naprijed izgleda. Pošto su 80-te vjerovatno otkad postoje ove zemlje i ova zemlja bile najbolje godine za taj profil ljudi sa kojima imamo veze i za taj milje koji zanima umjetnost, kultura, rokenrol... Može se reći da su 80-te bile zlatno doba za sve te stvari. Jer, poslije je došlo do sunovrata, totalnog debakla, jednog užasa kada su ljudi počeli da se pitaju: Što se desilo, pa bilo je lijepo? Ali slažem se da možda nije dobar recept da se stalno vraćamo na priče o 80-im i da treba da bude kao tad. Niti može, niti treba da bude kao što je bilo nekad. Treba da se stvari mijenjaju na bolje za svoje vrijeme.Na novom albumu su stihovi "nekom uveh smeta kako dišemo" i "voljeli bi da sam mrtav"? Sve se u principu odnosi na ono kad svi znaju što je najbolje za tebe, oduzimaju ti ili ospravaju tvoje pravo na izbor, na nešto što treba samo tebe da se tiče. Rođenjem imaš apsolutno pravo da dišeš i da biraš kako ćeš da dišeš, ali postoji mnogo ljudi koji više vole da ti objašnjavaju kako treba da radiš bilo što, nego da se bave svojim životom. A što se tiče tog drugog stiha, to je fascinacija količinom mržnje koju smo tokom godina zbog nečega kao što je muzika uspjeli da primimo. Kao i ljubavi. Ljubav se podrazumijeva. Nisam je pomenuo, jer ne da je uzimam zdravo za gotovo, ali gledam na to kao na nešto normalno. A ovo... Kako je moguće da jedna tako nevažna pojava kao što je neki bend može da izazove toliko mržnje kod nekoga. A to smo dosta puta imali prilike da čujemo i vidimo. I onda sam na neki najgori način bio fasciniran.
U Crnoj Gori ste među omiljenim bendovima? Svjesni smo toga, krenulo je negdje od 2009. To nikad nismo očekivali, tako da kad je došlo do te interakcije utoliko je sve što nam se tu desilo dragocjenije. Sad u svakom intervjuu kada me pitaju koje gradove najviše volim uvijek mi je Nikšić na listi. Zato što su nam se u Nikšiću i Podgorici desile toliko lijepe stvari, a nismo bili upućeni.Imate i poseban odnos sa Autogenim treningom, sviraćete uskoro u Beogradu zajedno? Ima još iz Nikšića i Podgorice fenomenalnih bendova, a oni su jedan od njih. Imaju talenat, kvalitet i težinu. Upoznali smo se tako što su oni nama na jednom manjem koncertu u Beogradu bili predgrupa. Sad će to biti u Domu omladine i zadovoljstvo nam je. I posebno velika stvar što je to stvarno prijateljstvo koje je opstalo i vremenom bivalo sve veće. Nemoguće mi je da odemo do Nikšića, a da ne svratimo do Bojanove (bubnjar Treninga) kuće na Slanom. Tamo smo provodili najljepše dane poslije koncerata, na tom fantastičnom mjestu sa divnom prirodom. Bojica je čovjek sa kojim se svuda osjećaš sigurno.Po publici na koncertima reklo bi se da ste miljenici žena? Nama to svakako prija, ali ne vjerujem da će da nam ikad priđu u tome koliko mi njih volimo.Imate li utisak da ste popularniji nego ikad? Pa ne, godinama smo na nekoj tački gdje se samo mijenjaju nijanse. To bi trebalo da bude tako s obzirom na to što je iza nas u smislu te kreativne plodnosti, koju definitivno do ovog albuma nismo izgubili. Kada napravimo album za koji mislim da je vrhunac našeg kreativnog dometa, uvijek strepim što će biti dalje. Ne znam, to je mač sa dvije oštrice. Bendovi su skloni usponima i padovima, ali je bitno da praviš muziku, da održavaš tu reproduktivnu formu na nivou. Jer gomila bendova snimi tri loša albuma, pa je popularnija nego što je ikad bila. Nama je album tek izašao, a ja sam već u frci da li će sljedeći moći da priđe ovome, da li ćemo imati tih kreativnih resursa. To nam je sljedeća stvar na koju ćemo se fokusirati, ne znam da li baš odmah, ali vjerovatno u bliskoj budućnosti. I tu će krenuti nova trudnoća, nova agonija, to će biti fokus interesovanja za nas, pored dobrih koncerata, jer nam je to uvijek važno, da nema zapostavljanja svirki.Kakav je proces pisanja pjesama? Razlikuju se, pošto se sve događa spontano. Nešto se desi za 15 minuta, a nešto traje stvarno više od godinu dana. Uvijek je ta nadogradnja ono što najduže traje. Postoji neki koncept, kostur neke pjesme, a onda dok se sve završi može baš da potraje.Imali ste period kad su tekstovi bili na engleskom, zašto ste odustali od toga? Jer je to istinski izazov. Ako je Danilo Kiš pisao na srpskom, njega uzimam samo kao primjer naravno, onda to treba da bude i jezik na kojem i mi radimo. Što se tiče engleskog, to je na neki način linija manjeg otpora, jer je na srpskom mnogo teže napraviti dobar tekst. Ali i bunt jer se 90-ih na engleski gledalo kao na nepoželjnu pojavu. Neld od njih su nastali dok sam bio u Americi.Nemam više želudac za ovdašnju politikuU jednoj pjesmi kažeš: "Politikom se bavim tako što povraćam na nju"? Došlo je dotle. Do prezasićenja, besmisla ko zna kojeg kruga istog kojim idemo ne znam koliko više godina unazad. Ti paradoksi i te ironije sudbine koje nam se dešavaju svakih par godina gdje nekim nevjerojatnim sticajem okolnosti ili suviše vjerovatnim, kako to kod nas izgleda, pogrešni ljudi budu na mjestima na kojima ne treba da budu. Kao da pomiješaš deset najgorih pića, tako ti bude. Bar meni, nama. To je dosta ličan tekst. Taj osjećaj me prati čim se usudim da čujem vijesti, pošto izbjegavam svaki dan da me to dotiče, a kamoli okupira. Na nivou neke podprosječne informisanosti sam, nemam želudac za više.
Da li je onda manje izvjestan onaj stih “proći će i njihovo"? Stvari su se promijenile svakako. Baš smo prije neki dan pričali teško mi pada kada čujem da neko pominje 90-te, a ne kad pusti neku emociju i kaže da je bilo bolje tada. Što je bilo bolje? U najužem smislu, zbog čega je nastala ta pjesma, njihovo jeste prošlo. To je bilo onda kada su klinci išli i ginuli za njih, kada su bile sankcije, kada si jurio dilere benzina po ulicama. Svih tih košmarnih stvari više nema. Ali oni će uvijek negdje postojati. Na vertikali možemo da se nadamo da će da prođe njihovo, ali to su sad već neka ozbiljnija pitanja metafizike.
Bonus video:
