I pored toga što će ona to možda skromno negirati, Eni Lenoks je ikona.
Od ranih dana u grupi Eurythmics i solo rada koji joj je osvojao Gremije i Oskare do neumorne filantropije, legendarna pjevačica mnoge inspiriše već decenijama. Uoči izlaska njenog šestog solo albuma "Nostalgia", koji se pojavio i na vinilu, pjevačica je za "Yahoo Music" pričala kako se žena u svijetu muzike poput nje snalazi u vremenima tabloidne kulture obožavanja selebritija i Internet slave.
Na svom blogu si kritikovala spotove pune seksizma, mnogi su to shvatili kao tvoj napad na Rijanu i Majli Sajrus?
Pričala sam o pretjeranoj seksualizaciji žena u svijetu muzike. Izbjegla sam pominjanje imena, ne želim to da radim.
Što je inspirisalo taj post?
Ono što me muči je... Ja sam ovdje već dosta vremena. Nisam neka moralna, pretjerano čedna žena. Nisam uskoumna. Mislim da je seksualnost super i da nema ništa loše u ispoljavanju toga. Ali kada vidim mlade umjetnike i njihove sljedbenike kako već u sedmoj godini ulaze u svijet seksa mislim da to nije u redu. Nije odgovarajuće za njihovo starosno doba. To me je uznemirilo, majka u meni je progovorila. Mada moja djeca nemaju po sedam godina, saosjećam sa izazovima kroz koje prolaze današnji roditelji. Nije to kvantna fizika, jednostavno mi smeta ta normalizacija pretjerane seksualnosti. I znate što? Ta priča je završena što se mene tiče. Rekla sam što sam htjela.
Imala si dugu i uspješnu karijeru i nikada se nisi previše oslanjala na seks. Kako si preživjela sve te zamke pop industrije od 80-ih do danas?
Živimo u dobu selebritija. Ta riječ selebriti ne znam ni što znači iskreno. Slava - da, zvijezda - okej, ali selebriti? Što je to? Danas to može biti bilo ko. Svi znamo što je selebriti kultura. Na sebe sam prije svega uvijek gledala kao na muzičara. Postoji granica oko toga. Ne želim da budem selebriti per se. Taj termin mi je zaista ponižavajući.
Da li mislite da je danas teže biti umjetnik nego kada ste počinjali?
Za žene je teže. Vidiš da moraš da igraš tu igru koju ti sistem nameće. Moraš da budeš dostupna 24 sata dnevno. I kad te neko fotografiše na način na koji ne želiš, kad ne možeš ništa da uradiš da spriječiš tu osobu da je proda i zaradi tonu para, mislim da je to nametljivo i agresivno. Neki ljudi vole to, žele da žive na taj način. Ja to zaista ne razumijem. Mlade žene koje tek započinju karijere koje žele da budu poznate moraju da žive sa tim. Moraju da znaju kakve odgovornosti to sa sobom nosi. To je kanibalistički, izjede te. Nemaš privatnost. Živiš u zlatnom kavezu. Ako to želiš okej, ali jednom kad pustiš duha iz lampe nema povratka. Mislim da je to uznemirujuć fenomen. Danas je tu, sjutra nestaje. Možeš da budeš poznat toliko da je svako u svijetu znao za tebe dvije sekunde i što ćeš poslije toga? Srušiš se, garantujem vam. Srušiš se i što te onda čini vrijednim ljudskim bićem?
Što bi posavjetovala mlade žene koje žele dugu i pravu karijeru?
To je pravi izazov danas, muzički bazen je prenatrpan i tako generičan. Ima mnogo talent šou emisija sa divnom djecom koja pjevaju i u glavi im je slava, ali to je zapravo sve iluzija. Kompletna iluzija i to me zabrinjava. Istina je da je potreban prije svega veliki rad i trud. Taj posao te eksploatiše. Zato treba biti pametan, ne letjeti, jer ako nisi oprezan pojaviće se neko ko će ti ukrasti dušu i postaćeš samo sjenka osobe koja jesi. Opasno je.
Izgleda da je slava nešto sa čim se još uvijek boriš? Osjećam se privilegovanom što sam mogla da stvaram i snimam muziku i ispunim svoj san kada sam bila dvadesetogodišnja djevojčica. Ali borim se sa slavom godinama, čak i danas donekle, jer ne želim bez potrebe da budem u centru pažnje. Zašto bih? Ja sam izvođač, volim da se izražavam kroz muziku i da iskažem svoje mišljenje, ali ne tražim više od toga. A svakako da ne želim da me tretiraju drugačije od ostatka svijeta. Želim da budem anonimna kada hoću, ali izgleda da ne možeš imati i jare i pare.
Album se zove "Nostalgia", popričajmo o tome - koja je prva ploča koju si kupila?
Mislim da je bila u pitanju "The Sound of Music". Nisam odrasla u parama, tako da baš i nisam mogla da kupujem muziku često. Ali kad sam bila tinejdžer prva ploča koju sam kupila bila je "A Whiter Shade of Pale" Prokol Harum i puštala sam je do smrti. Puštala sam je iznova i iznova. Nikada nisam mogla da priuštim sebi da imam kolekciju albuma, tako da ono što sam uspijevala da kupim je bilo moje malo blago. Tada je bio specijalan osjećaj imati neki album. To te je definisalo. Milislim da je ta ploča i dan-danas dio mene, mjesto gdje moje srce leži, nadrealna muzika koja ima dušu.
Nije važno da li će se okupiti Euryitmics
Kad pominjemo nostalgiju, da li će se Eurythmics ikada ponovo okupiti?
Svi pitaju to već godinama... Dejvid Stjuart i ja smo došli do trenutka kada je dosta godina iza nas i stvari su postale veoma velike.
Dio mene htio je da se udalji od toga. Trebalo mi je da otkrijem ponovo da sam osoba, a ne neko ko svake godine samo nastupa, snima pjesme i spotove, daje intervjue. Htjela sam da iskočim iz tog voza, a Dejv je htio da otkriva neke druge predjele muzičkog svijeta.
Dakle nije bilo svađe, jednostavno smo znali da ćemo poći različitim pravcima. I to se dešava još od tada. Tako da nije bitno da li ćemo se okupiti ili ne. Meni je važno da radim ono što mi ima smisla, bilo da je to stvaranje muzike, slikanje, fotografisanje, pisanje blogova... Samo želim da imam slobodu da radim što hoću, na način koji mi odgovara. I srećna sam što sam imala to.
Feministkinja sam i srećna sam što nosim tu titulu
Izgleda da je mnogim pop pjevačicama danas femenizam nešto od čega se stide. Da li te to razočarava?
Ja sam feministkinja i srećna sam što nosim tu titulu. Putovala sam širom svijeta i u zemljama u razvitku sam vidjela žene koje nemaju ni osnovna ljudska prava koja mi uzimamo zdravo za gotovo. U zapadnom svijetu žene imaju pravo glasa, mogu da budu doktorke i pravnici, da imaju karijere o kojima nisu mogle ni da sanjaju u vrijeme naših prabaka.
A naše prabake i žene prije nas su se žrtvovale toliko da bi pomogle buduće generacije. I što se desilo? Da je riječ feminizam potpuno izgubila vrijednost. Mislim da je došlo vrijeme da joj vratimo svježinu, feminizam mora ići u mjesta gdje žene nemaju osnovna ljudska prava. Važno je da se osvijestimo i shvatimo koji su pravi problemi feminizma. To nije pitanje da li ćeš obrijati noge ili obući štikle, takve stvari su irelevantne.
Džoni Mičel je genijalka koja me je inspirisala
Ko te je u prošlosti inspirisao?
Imala sam "a-ha" momenata. Kada sam se upisala na Muzičku akademiju u Londonu znala sam od starta da to nije mjesto za mene. To je bila greška. Pošla sam na audiciju i valjda sam bila počašćena što su me primili pa sam otišla tamo. Osjećala sam se kao stranac i trudila se maksimalno da izdržim te tri godine. Na kraju sam ipak odustala jer mje bilo smiješno. Onda sam se pitala - ko sam ja i što želim da radim? Uvijek sam gledala na sebe kao na muzičara, ali svijet klasike je bio pogrešan za mene. U to doba bila sam pod uticajem Džoni Mičel i ono što je ona učinila za mene i mnoge pjevačice je razlog zašto je ona genije. Čuli smo tu nevjerovatnu poeziju, fenomenalan glas i divnu ženu, tako artikulisanu, tako iznad svega, koja svira ove nevjerovatne instrumente. Mislim da se do danas nije pojavio niko ko se može porediti sa njom.
Da li vidiš sebe kao uzora, kao što je to Džoni bila tebi?
Ne mogu da mislim o sebi na taj način. To je teret. Ne odgovaram nikome osim sebi. Imam divan odnos sa svojim ćerkama i nadam se da će sve što sam učinila u njihovom podizanju vrijedjeti. Ali, nisam savršena niti to pokušavam da budem. Ljudsko sam biće, to je najvažnije. Znam ko sam i ne dam nikome da mi nešto sere.
Galerija
Bonus video:
