pjeva u budvi

Nina Romić: S muzikom ne bih nikad kalkulisala

Koncert će početi u 21 sat i 30 minuta u crkvi Santa Marija u Budvi, a ulaz je slobodan
1 komentar(a)
Ažurirano: 16.08.2014. 15:34h

Jedna od najcjenjenijih kantautorki iz Hrvatske Nina Romić nastupiće večeras prvi put u Crnoj Gori i to u crkvi Santa Marija u Budvi u 21 sat i 30 minuta, a ulaz je slobodan. Ona je karijeru započela 2006. godine kada je snimila svoj prvi EP u saradnji sa dubrovačkom grupom Izae. Godinu dana kasnije, započinje saradnju sa Dunjom Knebl, a prvijenac “Daljine” objavljen je 2010. godine. Sa projektom “Ptice” iz 2012. godine osvojila je muzičku kritiku. Ove godine objavila je aranžmanski najkompleksniji album "Stablo", koji je snimila sa tročlanim pratećim bendom sa kojim će i svirati u budvanskom Starom gradu, u organizaciji NVO “Agora”, pod pokroviteljstvom Opštine Budva, a uz podršku festivala Grad teatar.

"Svaki koncert posebno koncipiramo, jer je svaki poseban na svoj način. Nemamo neko pravilo po kojem stalno vrtimo isto. Cilj nam je da nas publika doživi onakvima kakvi zaista jesmo. Publici u Budvi predstavit ćemo pjesme s novog albuma, a ubacićemo u repertoar i neke starije stvari. Bit će to jedan zanimljiv miks”, priča na početku razgovora za “Vijesti” Romić.

Nedavno je objavljen vaš treći studijski album "Stablo". Jeste li zadvoljni kako ga je prihvatila publika, i jesu li sada, skoro 10 godina od kada ste na sceni mediji otvoreniji za vašu muziku?

Da, skoro deset godina je prošlo. Vrijeme leti. Zadovoljni smo reakcijama publike. Sve veći broj ljudi poistovjećuje se s muzikom koju stvaramo i često dobijemo i sjajne komplimente od fanova i uošte ljudi koji slušaju muziku.

Zašto ste za prezentovanje Vašeg rada odabrali baš Internet?

Internet je postao toliko dostupan, a mi bismo htjeli da što više ljudi čuje našu muziku. Mislim da je uopšteno šteta ne podijeliti s ljudima rad koji voliš i ne učiniti ga dostupnim široj publici.

S obzirom na to da imate izgrađen muzički stil koji nije pretjerano komercijalan, jeste li se bojali muzičke kritike?

Pa i nisam jer radim ono što volim i vjerujem u to. Mislim da to u konačnici presudi i kod kritičara koje ne možeš prevariti kalkulacijom. S muzikom ne bih nikad kalkulisala jer mi je bitna i na to gledam vrlo emotivno. Drago mi je da moja muzika ima svoju publiku i da se oni kao slušaoci i mi kao izvođači osjećamo ispunjeno.

Kako ste objavljivali albume, tako su oni "rasli aranžmanski". Prvi je bio minimalistički, uz gitaru i vokal, na drugom ste dodali bubanj, a na ovom je grupa muzičara učestvovala. Je li to namjerno ili slučajno?

Proporcionalno rasteš sa svojom muzikom, tražiš nove ideje, postaješ svjesniji da stvari mogu zvučati drugačije, da zvuk može biti raznovrsniji. Namjerno ili slučajno, nastojim muzički funkcionisati po osjećaju. Sa druge strane mi ekipa s kojom radim prija i zajedno funkcionišemo jako dobro i na stejdžu i privatno.

Karijeru ste gradili bez skandala i menadžera. Koliko vam je bilo teško da se sami izborite sa svim što vas je snalazilo ovih godina i ko vam je bio najveća podrška?

Teži proces stvaranja nekad je slatka briga. Ono izvlači najbolje iz vas i postajete disciplinovani i bolji. S vremenom sam nastojala da se okružim ljudima koji mi odgovaraju i koji me inspirišu. Podrška je uvijek bila tu. Roditelji, dečko, bliski prijatelji, kolege muzičari... Ljudi koje jako volim i cijenim.

U nekim svojim pjesmama opisivali ste i svoje ljubavne raskide. Da li vam je bilo lakše da kroz muziku to prebrodite?

Svako ima neki svoj način izražavanja. Meni je to muzika. Ponekad je samo ona dovoljna da prebrodim situacije koje se dogode u životu i nastavim dalje u svojoj boljoj i jačoj verziji.

Na sva tri albuma imali ste po jednu obrađenu tradicionalnu pjesmu. Šta ste htjeli time da povežete?

To je muzika koju dugo slušam i bilo mi je bitno da iz mora stvari koje volim pronađem one koje idealno kompletiraju moj materijal, one prave za taj trenutak stvaranja.

Radite kao vaspitačica u vrtiću. Šta toj djeci najčešće svirate?

Sviram im svakodnevno i uživam u tome. Nemam praksu svirati svoje stvari, osim kada mi traže. Pokušavam da to što im pjevam i sviram ostane na medi, zeki, potočiću i sličnim motivima.

Jeste li možda razmišljali o tome da radite muziku i za djecu?

To je super. To je muzika koja obilježi nečije odrastanje i pobudi onu želju da zauvijek ostanemo djeca i ne izgubimo taj šarm. Ako se dogodi, biće u nekoj drugoj, možda zrelijoj fazi.