Prošle godine crnogorska publika prvi put je prisustvovala klupskim svirkama Kultur Shocka, a na predstojećem Lake feštu druženje sa frontmenom, Sarajlijom Dinom Jevđevićem i njegovom multietničkom ekipom će se nastaviti u drugačijem, prirodnom ambijentu krupačkih topola. Pjevač kaže da očekivanja nema i da ih nikad i nije bilo.
“Naš svaki koncert je drugačiji. Kako, to ćete nam vi reći poslije. Prvi put smo svirali u Crnoj Gori prošle godine, al' meni to nekako nerealno zvuci”, ispričao je pjevač “Vijestima".
Iza njegovog benda je preko hiljadu svirki, Jevđević kaže da je svaka priča za sebe, ali između festivalskih i klupskih više preferira ove druge jer voli publiku da gleda u oči. Publika na Krupcu vjerovatno će biti u prilici i da čuje nešto sa novog izdanja na kojem Kultur Shock radi, a čije snimanje i distribuciju su upravo njihovi fanovi pomogli finansijski.
Kako profite rad na novom albumu?
Novi album ide dobro. Ja sam malo nerovozan dok snimam, al' tamo je to uvijek. Meni su žive svirke najveći merak. Uživam u pisanju novih pjesama, al' samo snimanje me opterećuje zahtjevnošću.
Je li bog stvarno zauzet, kao što kažete u jednoj pjesmi, toliko da je zaboravio na nas?
Mi to na Balkanu najbolje znamo. Mi nismo Bogu iza leđa, nego tamo u ćošku gdje Bog izvodi korner. Najteže mi od svega pada naša nesigurnost. To se zove “balkanski kompleks”. Neću se smiriti dok svima ne utjeram u glavu da nema potrebe da se tako osjećamo. Austrijanci, Njemci, Francuzi milone prave koristeći semplove naše muzike, a mi je se stidimo i zovemo je pogrdnim imenima. Ubijedili su nas da smo niko i ništa a mi se sa njima slažemo i čistimo im klozete. Ne fali nama radnih navika, talenta i znanja. Samo malo kičme i ljubavi između nas samih. Mi smo rođeni u centru svijeta. Kada se rimska imperija podijelila, podijelila se posred Balkana. Od onda, pa zauvijek do dana današnjeg, Zapad je Zapad, a Istok-Istok. Tako su i nas podijelili. A mi smo ljudi, nismo zemlja. Mi smo ljudi kao i svi drugi ljudi. Možda više napaćeni jer sve ratova što je bilo u istoriji, moralo je preći preko naših leđa. Centar svijeta je najznačajniji strateški položaj za velike sile, a za nas je to naše mjesto pod suncem. Živeći život u našem mjestu pod suncem da je nam osjećaj inferiornosti i bola, ali u tom bolu se rađaju nevjerovatna bića koja konstantno obogaćuju taj isti svijet novim genijalnim ostvarenjima. Nemamo mi monopol na glupost. Mi smo samo tu đe smo.
Koliko ste ispratili februarske proteste u BiH i što mislite o njima?
Narod se nikad ne buni bez razloga.
Poznato je da ste politički lijevo orijentisani. Mislite li da je jugoslavenski rokenrol muzika radničke klase ili su rokeri možda previše elitistički nastrojeni?
Ma kakva elita. Elita je na estradi. Od toga sam pobjegao u svojim kasnim dvadesetim. Mi i naša raja kojoj sviramo smo isto.
U posljednje vrijeme među najpopularnijim rok bendovima na ovim prostorima su oni koji u svoju muziku ubacuju folk elemente, iako se dobar dio njihovih fanova gadi narodnjaka.
Što mislite da je uzrok ovom, bar na prvi pogled, apsurdu?
Opet isto. Balkan je dragulj svijeta. Mjesto gdje se najtalentovanije duše rode.
Svi nas kopiraju, svi bi da su mi, makar na kratko, a mi se sami sebe stidimo. Naše kulturno nasljeđe je naše i mi imamo pravo ma njega.
Kažete da je sve politično i da nisu u pravu oni koji kažu da muzika ne treba da bude takva. Mislite li da je moguće kroz muziku nekome otvoriti oči ili "angažovane" bendove slušaju samo oni koji već shvataju o čemu se radi?
Naravno, samo sve treba da bude spontano i normalno. Sta ima veze ko te sluša. Ti sviraj ono sto ti se svira. Sta te boli ku.ac šta drugi misle? Time neka se opterećuje estrada. To je najljepša stvar kad sviraš nekomercijalnu muziku. Nikom nisi odgovoran. Samo samom sebi.
Što je zajedničko kod panka i narodnjaka?
To sto ih ja volim da sviram oboje zajedno. Tako izražavam sreću, bol, tugu, ljubav, vjernost, izdaju, mržnju, ljepotu i sve ono od čega se naježimo kad pomislimo na to.
Nikad ne znaš da li pjevaš zadnji put
Toliko ste zaljubljeni u muziku da ste nastupali čak i sa slomljenom nogom. Čime bi se bavili da se niste ostvarili u muzici?
Ma j.bo nogu. Svirka je hitnija od noge. Svaku doživljavam k'o da mi je zadnja. I svirku, ali i pjesmu. Navika iz rata u Sarajevu. Nikad ne znaš da li pjevaš zadnji put, pa onda uživaj u pjesmi kao da jeste. Ne znam. Volim psihologiju, pozo-riste, košarku.
Bonus video:
