Gotovo nevjerovatno zvuči podatak da slijede prvi klupski nastupi u posljednjih 20 godina benda koji je živa istorija famoznog ex ju rokenrola.
Predvođeni pjevačem i gitarstom Brunom Langerom “Atomsko sklonište” nastupa u Podgorici i Nikušiću. Hrvatski hard rok sastav dolazi u nikšićki "NK pab" 9. marta, a noć kasnije u podgorički "Montenegro pab". Oba koncerta počeće u 22 sata, a cijena ulaznice je pet eura.
Bend je nedavno napunio 34 godine, a Langer ove godine obilježava čak pet decenija bavljenja muzikom.
Kako ste zadovoljni učinjenim kad se osvrnete za sobom, a kako vam izgleda budućnost pred vama?
Kad pogledam unazad zadovoljan sam i kad bih se ponovo rodio volio bih da upravo tim putem idem opet jer mi je rokenrol dao najveće bogatstvo. Ne materijalno, nego duhovno sam se obogatio putujući svijetom, upoznao puno divnih ljudi. Mislim da je to najveće bogatstvo koje je meni rokenrol pružio. A kad pogledam u budućnost znam samo jednu stvar - da neću nikad prestati da sviram.
I dok god budem mogao da stojim na nogama ja ću se baviti ovim. Svaki nastup mi je kao prvi.
Vidite li na regionalnoj sceni neki mladi bend koji nastavlja vašu priču?
Kad kažem "mi" to podrazumijeva kompletnu yu rock scenu. Bilo nas je dosta i mislim da smo bili jedini koji su ostavili traga, vidim da mladi slušaju tu muziku i nove bendovi koji dolaze. Vidim da puno bendova postoji i to je ono što me veseli. Bio sam na brojnim nastupima, vidio da neki obrađuju i naše pjesme i na svoj način to sviraju što je isto zanimljivo za čuti.
S obzirom na toliko iskustvo, što bi poručili mladim bendovima, što je najbitniji faktor kada se bavite rokenrolom?
Najbitnije je ne odustati jer je to trnovit put. Danas rokenrol nema, istini za volju, puno prostora u medijima. Prošlo je zlatno doba '80-ih kad su rokeri po interesovanju publike u bivšoj državi bili glavni. Punili smo dvorane, stadione... Rokenrol je bio moćna pojava. Treba biti uporan kao što smo i mi bili. Nije nama bilo lako iz Pule da dođemo do svih tih prostranstava bivše države i postanemo poznati. Treba puno raditi. Čak talenat nije toliko bitan, bitna je ljubav. Ako čovjek to voli onda će vremenom savladati sve. Mada možda malo sporije od onoga ko je talentovan. Ja nisam bio previše talentovan, ali sam jako volio.
Kažete da je rokenrol nekad bio popularniji, zašto je ta popularnost opala?
Zato što svako vrijeme nosi svoju muziku. Ja sam svjestan toga. Mi smo u nekim pjesmama i opjevali "one što dolaze za nama", kompjuterizaciju... Tad nije ni bilo PC-a, a Boško Obradović je u našim pjesmama govorio da ćemo preko njih sklapati prijateljstva. Ko bi to tada rekao? Svaka generacija ima pravo na svoju muziku, a ja nisam od onih koji su za muzičku diktaturu. Ja nisam za to da bude samo rokenrol ili samo turbo folk ili ne znam što. Ja sam za pluralnu muzičku scenu i da se u medijima može ponekad čuti i neki mladi rok bend. To zagovaram i podržavam.
Svojevremeno ste bili poznati po angažovanim pjesamama, međutim u novijem opusu ih nema?
Na novom albumu se vraćam toj priči. Međutim, mislim da se čovjek lakše u tim odnosima kao što je ljubavna tematika može identifikovati, jer ovo što se danas zove politika i društveni odnosi, od toga smo se svi umorili, osjećamo se kao da smo pregaženi. Mada ja tu nalazim ventil, jer ja sam aktivista i društevno istupam. Tako da koliko sam angažovan u muzici toliko sam i u radu i borbi za građansko društvo.
Što vi očekujete, a što publika može da očekuje na svirkama u Podgorici i Nikšiću?
Od kad postojimo, evo 34 godine, baš smo prije neki dan proslavili rođendan, uvijek je bilo zadovoljstvo svirati u Crnoj Gori. I vjerujem da će ljudi koji dođu na nastupe imati prilike da čuju cijeli opus “Skloništa”, od prvog do zadnjeg albuma.
Za razliku od prošlog gostovanja u Crnoj Gori sada vas čekaju klupski nastupi, što to znači za vas?
Prošlo je 20 i više godina da nismo imali klupske svirke. Ali s obzirom na to da su to ljudi koji su radili Lake fest, koji je bio izuzetno dobro organizovan, biće nam zadovoljstvo.
Bonus video:
