Aleksandar Radunović Popaj član organizacije The Books of knjige i gitarista crnogorske grupe Perper uskoro će objaviti album “Muzika za pozorište”. Ovaj projekat objaviće Muzička asocijacija, a na njemu će se naći 19 kompozicija iz devet predstava.
Radunović je pored komponovanja, bio zadužen i za aranžmane, sviranje i produkciju, dok je postporidukcija djelo Gorana Antovića.
Ovim albumom obilježićeš dvadesetogodišnji rad na polju primijenjene muzike. Da li je sve što si do sada radio moglo da stane samo na jednom DC-u i kako si uopšte vršio selekciju kompozicija?
Pošto sam radio muziku za pristojan broj predstava naravno da sve to ne bi moglo stati na jednom CD-u. Otprilike, bude tako da muzika za jednu predstavu stane na jedan CD, pa sam za ovaj CD morao napraviti izbor, a on je uvijek odraz raspoloženja i trenutka u kojem se rade, tako da je i ovaj vjerovatno opterećen mojim trenutnim stanjima i razmišljanjima o muzici. Za pola godine bi možda bio potpuno drugačiji.
Koliko je teško komponovati muziku za pozorište?
Rad u pozorištu je uvijek posebno iskustvo i, s obzirom na to da ja obožavam pozorište i sve u vezi s njim, uglavnom uživam radeći muziku za pozorišne predstave. Način na koji muzika mijenja i utiče na ono što se dešava na sceni je nešto što me jako uzbuđuje i taj vid sinergije je nešto čemu se uvijek radujem.
Može li takva muzika da živi i mimo dasaka koje život znače?
Vjerovatno može, iako je u pitanju muzika koja je napravljena tako da isprati određenu scenu, pa je zbog toga kompozicija često duža ili kraća, nego što bi bila da se radi nenamjenski. Dakle, u pitanju je drugačiji pristup komponovanju, tačnije potpuno drugačiji medij, ali vjerujem da može da funkcioniše i van pozorišta. Da nije tako vjerovatno ne bih objavljivao CD ovoga tipa.
Bio si prinuđen da se sam baviš komponovanjem, sviranjem, aranžiranjem i miksanjem svakog tona koji je zabilježen na ovom CD-u, izuzimajuću trube na kompoziciji "Šizofrenija". Zašto?
Razlog su uglavnom rokovi koje rad na predstavi nosi sa sobom kao i nedostatak finansija, jer bi učešće većeg broja muzičara poskupilo i produžilo radni proces. Naravno, sve bi bilo mnogo bolje da je tu, osim mene, bilo raznoraznih muzičara, ali se ne valja previše žaliti pa ću u ovom trenutku prekinuti priču o tome.
Koliko ljudi obraćaju pažnju na muziku, kad dođu da gledaju predstavu?
Ljudi ne bi trebali primjećivati muziku ni na filmu, ni u pozorišnoj predstavi. Tek kad se muzika potuno integriše i stopi sa onim što se dešava pred publikom i kad to postane nešto treće, a ne muzika za predstavu, nečija režija, nečija gluma, kostimi, scenografija itd, tek tada to ima smisla. Kad ne primijetite ništa od toga primijetite sve.
Jesi li razmišljao da snimiš album instrumentalne muzike, koji neće biti iz predstava?
Moj instrumentalni album nenamjenske muzike se kuva već odavno, ali mislim da mi za njega treba barem nekoliko godina rada, tako da nijesam siguran što će biti sa tim. Trenutno sam u desetak različitih poslova i da bih počeo razmišljati o albumu instumentalne muzike moram privoditi kraju ove započete stvari. Znači, niko ne zna kad će i ‘oće li ga biti.
Koliko ti rad oko muzike za pozorište odvlači pažnju i energiju od rada sa grupom Perper?
S obzirom na to da se od rok muzike teško može živjeti Perper, nažalost, snima manje nego što bi trebalo, tako da mi rad na muzici za pozorište ne ometa previše rad sa bendom i rijetko se desi da se termini preklapaju. Ali, i ako se desi, ja sam utreniran da radim po nekoliko različitih stvari istovremeno, tako da vjerujem da bih lagano podnio te uporedne rabote oko potpuno različitih muzičkih izraza.
Baviti se muzikom je veoma lijepo i oslobađajuće tako da ja to ne gledam kao na neki poseban napor, prije kao na dobru terapiju, tako da tu ne može biti neke prevelike teškoće.
Konačno u godinama kad može i da piše
Nedavno si na Montenegro International Theatre festivalu dobio nagradu publike za najbolji novi dramski tekst. Najavio si za iduću godinu i predstavu koja će se raditi po tom tekstu "Leptir". Ko će je režirati i kad je u planu premijera?
Moja davnašnja ljubav je pisanje i mislim da sam konačno u godinama kad mogu da pišem ponešto, a da time budem zadovoljan. Trenutno me interesuje pisanje dramskih komada i intenzivno se bavim time.
Lijepo je što će jedan od njih biti postavljen na scenu, jer će to za mene biti posve novo iskustvo. Režisera će odabrati umjetnički direktor Zetskog doma, moja draga prijateljica Lidija Dedović, a vjerujem da će se ista osoba pitati i oko rokova.
Ta predstava neće biti "lagana priča" s obzirom na to da se u tekstu baviš mržnjom.
Koliko su danas ljudi spremni da odgledaju neki komad nakon kojeg će da se zamisle?
Nažalost, ljude danas razmišljanje umara i nijesam siguran koliko bilo kakve poruke stižu do bilo koga. Naravno, uvijek postoji jedan krug ljudi koji razmišlja o životu i stvarima koje im se dešavaju na jedan dublji način, ali mislim da ih je oduvijek bilo veoma malo.
Farme, velika braća, razna takmičenja za najbolje pjevače, kuvare , frizere i ostale stvari služe tome da ne budemo sami sa sobom i da ne mislimo previše o sopstvenom životu.
Veoma mali broj ljudi može da podnese samog sebe, a da mu ne svira neka muzika ili da ne uključi televizor, da ostane sam sa sobom u tišini i da osjeti što se tada dešava. Živimo vrijeme kad nešto stalno mora da nam zvecka na uvo, da nam skrene pažnju od života, da ne čujemo kako dišemo, ako nijesmo zadihani. Ostalo su krediti, računi, kupovina hrane, ljekova i slično. No, možda tako treba , ko zna?
Galerija
Bonus video:
