BIODINAMIČKA LJUBAV

Nakon 10 godina pauze, novi album Divljih jagoda

"Postoji puno razloga zbog kojih nije trebalo ili nisam htio da snimam, ali kada bih iste i naveo, ne mislim da bi moja krivica bila manja u očima onih koji novi album čekaju cijelu deceniju"
170 pregleda 3 komentar(a)
Divlje jagode, Foto: Privatna arhiva
Divlje jagode, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 16.12.2013. 20:05h

Ovih dana pojavio se novi singl benda “Divlje jagode” - “Kad te neko spomene” kojim će nakon 10-godišnje diskografske pauze ovaj rok sastav najaviti novi, dvanaesti po redu studijski album.

“Biodinamička ljubav” donijeće 11 novih pjesama, a biće objavljen sjutra pod etiketom Coratia recordsa. O ovom izdanju i 35- godišnjoj karijeri za Vijesti priča frontmen “Divljih jagoda” Zele Lipovača.

Prošlo je 10 godina od vašeg posljednjeg albuma. Zašto je publika toliko čekala nove pjesme?

Postoji puno razloga zbog kojih nije trebalo ili nisam htio da snimam, ali kada bih iste i naveo, ne mislim da bi moja krivica bila manja u očima onih koji novi album čekaju cijelu deceniju. Jednostavnije rečeno, publika od mene očekuje nove pjesme, albume i koncerte. Tu se nema šta dodati, ali ni oduzeti.

Samo je Karlos Santana imao više svirača i pjevača od mene, a da je uspio uvijek ostati u vrhu. Bez obzira koliko je to uopšte moguće porediti, stvar je skoro identična, jer moja uloga u bendu kao autora, lidera i gitariste identična je njegovoj

Smatrao sam da je veoma važno da sve ono što sam do sada snimio bude opet dostupno svima, a posebno onima koji se nijesu još rodili kad sam sa bendom krenuo u avanturu za koju niko nije mogao ni pomisliti da će biti više nego uspješna i trajati sve do danas. Računajući i to da sam ja bolesni perfekcionista, onda je sigurno da se to nije moglo preko noći napraviti i da sam sve ove godine radio.

Je li problem to što često mijenjate pjevače, i da li je samo Livio bio vokal na ovom albumu?

Jagode su mala, ali uspješna kompanija i ako razmišljamo na taj način, onda svaka promjena, pa makar to bio tehničar ili vozač, predstavlja manji ili veći problem. Samo je Karlos Santana imao više svirača i pjevača od mene, a da je uspio uvijek ostati u vrhu. Bez obzira koliko je to uopšte moguće porediti, stvar je skoro identična, jer moja uloga u bendu kao autora, lidera i gitariste identična je njegovoj. Kako sam ja sa svakim albumom do sada imao manje ili više uspjeha i skoro na svakom uspio napraviti po neki hit, onda je sigurno da holding "Jagode" ne zavisi o tome ko će biti u bendu, nego o tome koliko ću ja biti uspješan u izboru svirača i o tome koliko ću uspjeti da napravim dobar album. Po logici stvari, lider će nastojati da izabere one za koje u tom trenutku smatra da su najbolje rješenje. To je prilično komplikovano, jer osim intuicije i sposobnosti tipa “baba Vanda”, mora da postoji prilično iskustvo.

Livio je momak kojeg poznajem već prilično dugo, koji ima puno iskustva i ono što je najvažnije, izuzetan je kao pjevač i gitarista, a posebno kvalitetna osoba. Osim njega, na albumu imamo i goste kao što su Ivana Peters iz grupe Negativ, Marko Osmanović, koji je kao vokal odradio jako puno koncerata sa Jagodama, pa Žanil Tataj sa kojim sam sarađivao na albumima “Magic Love” i “Sto vjekova”. Šlag na kraju, u blues pjesmi “Srce ne laže”, je potpuno anonimni Vladimir Kmoniček koji ima svoj potpis u glasu i kad ga jednom čujete, svaki novi put znaćete da je to on.

Vaš album će za hrvatsko tržište objaviti Croatia Records. Šta je sa ostalim ex-Yu republikama?

Ovog puta sam sve prepustio Croatia Recordsu, što znači da su oni izdavači za cijeli svijet. “Biodinamička ljubav” moći će da se nabavi i putem Interneta.

Pored singlova "Ne, nisam ja" i "Samo da znaš" odlučili ste da među 11 numera uvrstite i pjesmu “Đavolji grad” iz 1983. Zašto?

To je uvijek izazov i investicija visokog rizika, ali nije ništa novo: kako pjesmu, koja je već poznata ponovo napraviti, a da fanovi ne budu razočarani. Koliko ja znam, u 35 godina karijere prvi put se desilo da bukvalno 90 odsto komentara na rimejk stare pjesme bude pozitivno. Ako se uzme u obzir da je pjesma "Đavolji grad" sve samo ne komercijalna, koja nikad nije, niti će biti hit, onda je uspjeh još veći. Jel se ono kaže "hrabre sreća prati "?

Posljednji koji ste pustili u etar je singl "Kad te neko spomene" koji govori o vezanim rukama u vezi. Šta vas je navelo da je napišete i smatrate li da je danas manje iskrenih veza?

Mnogi su od nas prošli kroz veze u kojima su bili sretni sanjari, od kojih su puno očekivali, a malo tražili, da bi se na kraju desilo ono što nisu mogli ni da zamisle, a kamoli da predvide. Svaka takva veza ostavlja neizbrisiv trag i buru emocija koje u određenim situacijama eruptiraju.

Oni koji su preslušali album kažu da numera “Tragovi” podjeća na Iron Maiden u najboljim danima. Prija li takva kritika?

Iskreno mislim da je Iron Maiden odavno bend bez konkurencije na svjetskoj sceni, ako gledamo žanrovski. Sa druge strane ja nikad nisam slušao Iron Maiden, ali ako neko misli da je pjesma “Tragovi” poput hitova Stiva Harisa i njegovih prijatelja, onda smo svi sretni i veseli.

Kritičari vas na početku nijesu štedjeli, ali je publika na kraju ipak rekla svoje. Da li su vas nekad obeshrabrivali komentari da "ste samo blijeda sjenka drugih” i da “ubijate svaku volju za muzičkim životom"?

Jednostavno si promašio zanimanje kao muzički kritičar, ako prvi album Jagoda, na kojem se nalaze pjesme Jedina moja, Krivo je more, Divlje jagode, Mojoj ljubavi i dalje da ne nabrajam, ne prepoznaš kao nešto prilično slušljivo i nešto što ima perspektivu. Jer na kraju, demantovala ih je činjenica da nema osobe na našim prostorima koja nije čula ili pjevušila jednu od ovih pjesama. Međutim, ako pogledamo biografije najvećih svjetskih grupa, onda je skoro uvijek procjena kritičara bila potpuni promašaj, tako da vjerojatno ne bi bilo dobro da se to i u mome slučaju razlikovalo. Ima i ona "nije važno šta kaže, već ko kaže "!

Na početku karijere odlučili ste se za rok muziku. Iako ste sa prvoj singl ploči računali da će pjesma "Rock n Roll", postati hit, publika je mnogo bolje prihvatila prvu pjesmu sa strane B-, baladu "Jedina moja". Da li vas je to iznenadilo?

Ja sam se kao klinac zaljubio u gitaru i čarobne zvuke koje je ona proizvodila, tako da je bilo potpuno prirodno da krenem putem mojih gitarističkih uzora, Hendriksa i Blekmora. Ta priča sa prvim singlom nije baš tako išla kao što si ti čula. Istina je da je "Jugoton", odnosno tadašnji muzički urednik, nakon mog insistiranja da na "A" strani bude "Jedina moja", a na "B" strani pjesma "R'N'R" , objasnio da sam ja mlad i neiskusan i da na "A " stranu nikad ne ide lagana pjesma. Naravno, to je bila kardinalna greška, ali ja tu nisam imao izbora. Trebalo je da prođe dosta vremena da pjesma počne da se sluša i da postane evergrin. Nakon 35 godina, ta je pjesma vjerovatno najizvođenija i najslušanija pjesma na ex-YU prostorima.

Na prvom albumu obradili ste i sevdalinku "Moj dilbere" i time pokazali da se naša narodna muzika odlično može kombinovati sa rokom. Danas se uglavnom stare pjesme obrađuju u jazz fazonu. Je li je to više trend, ili za rok obradu treba više hrabrosti i ideje?

Kako ja nikad nakon "Moj dilbere" nisam napravio, niti pokušao napraviti nešto slično, ne znam prave razloge zašto sam to tada uradio. Sjećam se da je jedna od prvih pjesama koju me moj profesor gitare Dino naučio bila “Moj dilbere” pa možda i tu ima nešto. Nije obrada sevdalinki ili nekih tradicionalnih pjesama Kosovska bitka, pa da treba hrabrosti. Znanje je prva opcija, a onda sve ostalo.

Mnogi ne znaju da ste upravi vi napisali veliki hit grupe "Mirzino jato"- "Apsolutno tvoj". Jeste li nekad zažalili što pomenutu numeru nijeste snimili pod imenom "Divlje jagode" i da li bi isto zvučala?

Nijesam se ni trudio da to saznaju. Mislim da me publika prvenstveno doživljava kao gitaristu i lidera grupe, a tek onda kao autora i producenta.

Da li sam trebao "Apsolutno tvoj" zadržati za sebe? Odgovor je Ne. Svaka pjesma se promjenom aranžmana može prilagoditi različitim žanrovima, samo je pitanje šta će se kasnije desiti i koliko će ona biti uspješna. “Apsolutno tvoj” je čista pop-dance numera, a Divlje jagode čisti hard&heavy band.

Da li vam je žao što nijeste prihvatili ponudu da budete gitarista grupe Whitesnake?

Nisam od onih koji žale za prošlim vremenima i razmišljanjima šta je trebalo ili nije trebalo biti.

Vjerujem da ništa nije slučajno, pa je onda sigurno da sam donio pravu odluku.

Odlična saradnja sa Džibom

Vaš album "Magic Love" potpisan je kao Zele Lipovača, a ne kao Divlje jagode. Zašto?

Postoji stereotip po kojem publika zamišlja bend kao malu zajednicu u kojoj svi podjednako rade, kreiraju, riskiraju, druže se, ulažu... Ne mogu da kažem da takvi primjeri ne postoje, ali velika većina bendova funkcioniše zahvaljujući autoru, koji je obično i lider i na kojem je sva odgovornost i najveći dio posla. Kada sam pravio "Jagode", vjerovao sam da će prva postava biti vječna i da sam znao šta me sve čeka, veliko je pitanje šta bih uradio. Brzo sam shvatio da je stvarnost potpuno drugačija i da ne postoji druga opcija, osim da ja preuzmem ulogu lidera i sve obaveze i odgovornost za bend. Priroda je između ljudi postavila veliku razliku u moralnom i intelektualnom pogledu, a to se nekako stalno izjednačava i onda je to često generalni problem u razumijevanju stvari. Vlasnik oba brenda je moja malenkost, tako da je nevažno kako su albumi potpisani.

Moja uloga je identična, bilo da se radi o albumu "Jagoda" ili o mome solo projektu. Za taj album neke tekstove radio je i Gibonni. Kako je bilo sarađivati s njim? Džibo je oduvijek bio izuzetno talentovani tekstopisac i ja sam u vrijeme snimanja albuma Magic Love mislio da bi bilo dobro ako se i on priključi. Uvijek je puno teže sarađivati sa onima manje talentovanim, tako da je to bilo potpuno opušteno i bez nekih velikih prohtjeva sa jedne ili druge strane.

Zlato koje se ne prodaje

Imate veliku kolekciju gitara. Čuvate li svoju prvu gitaru i za koju od tih gitara ste dali najviše novca?

Nisam kolekcionar, ali imam dosta gitara od kojih su neke rariteti, ali i veoma vrijedne. Crveni Fender stratocaster iz 1960. je bila moja prva gitara, ali nažalost, prodao sam je jer u to vrijeme nisam znao da je to “zlato koje se ne prodaje”.

Vlasnik sam Gibson Les Paul gitare iz 1959, koju sam davne 1978. platio kao tri nove i to je vjerovatno najveća suma koju sam ikada dao za neku gitaru. Teško je tačno procijeniti njenu vrijednost u ovom trenutku, ali je sigurno da je više od sto hiljada dolara.