Srpski trip-hop/bluz sastav Goribor jedan je od najintrigantnijih regionalnih sastava današnjice.
Bend koji je nastao još dok su njegovi članovi bili srednjoškolci dvije decenije tavorio je u mraku andergraunda tranzicijom razorenog Bora, sve do uspješnog nastupa na Art & Music festivalu u Puli (osvojili drugo mjesto) 2006. od kada počinje, prvo u Hrvatskoj, ubrzo i u Srbiji, a onda i širi manija za "rudarskim bluzom" Goribora.
Crna Gora se upoznala sa čarima sve popularnijeg sastava prošle godine na SeaRocku, druženje nastavila ovog ljeta na Lake festu, a sada Goribor čekaju prvi samostalni nastupi 29. septembra u nikšićkom NK pabu i 30. u Montenegro pabu u Podgorici (cijena ulaznice 4 eura u pretprodaji, a 5 na dan koncerata).
Tim povodom "Vijesti nedjeljom" su upriličile razgovor sa Aleksandrom Stojkovićem ST-om, frontmenom benda, pjesnikom i vlasnikom dva solo albuma.
Kakva su očekivanja pred svirke u Podgorici i Nikšiću?
Računam da će biti dobro, sudeći po reakcijama i brojnosti ljudi na SeaRocku i Lake festu rekao bih da ima dovoljno onih koji znaju za to što radimo.
Kako vam je bilo na Lake festu?
Dobro. Festivali su uvijek konfuzni, jurnjava gore-dolje, kiša, ali sam koncert mislim da je bio sasvim korektan...Ljepši je klub, intimniji i zna se da tu dolazi ekipa koja hoće da čuje bend, dok na festivalu ima raznih ljudi. I jedno i drugo imaju svoje pluseve i minuse, ali rekao bih da intimnost kluba zna da izvuče najbolje iz benda u tom trenutku.
Kakav će biti repertoar, da li će biti novih pjesama?
Baš se spremam da otputujem u Niš, gdje ćemo raditi probu i vidjeti da li da počnemo da ubacujemo nove stvari.
Objavili ste nedavno novi singl "Jureći ljubav", radite li na novom albumu?
Spremamo materijal, to ćemo tek sljedeće godine snimati. U planu nam je da snimimo uživo koncert u Zagrebu prvo, ako bude sve kako treba to bi bilo objavljeno početkom sljedeće godine, a onda ćemo nakon toga raditi na novom albumu.
Pretpostavljam da već imate skice pjesama?
Da, ima već materijala za jedan album, ali nema potrebe da se žuri, bolje da se pričeka da to lijepo sjedne.
Na prošlom albumu su preovladavale "ljubavne" pjesme, novi singl spada u takav tip numera, da li će i na predstojećem izdanju biti najviše takve tematike?
Biće raznih tema. Ljubav i uopšte međuljudski odnosi su uvijek interesantni. Što da ne, ovo što je do sada napisano je i dalje na tragu onoga što smo prethodno radili. Mada "Jureći ljubav" može da najavi taj neki sljedeći korak, jer je bitno da se ne ponavljamo, da sa svakim albumom napravimo nešto drugačije.
Aleksandar Stojković (Vimeo.com)
Da li će i dalje biti prisutno dosta elektronike u pjesmama?
Da, meni je to sasvim spretna alatka za dopunjavanje te standardne bendovske postave, tako da ne vidim to kao smetnju, već mislim da daje dodatnu boju cijeloj stvari.
Goribor ima potpuno unikatan izraz, da li je taj izraz nastao kao plod koncepta od starta ili je, što bi se reklo, muka natjerala "kompjuter da zasvira bluz"?
Ja sam još početkom 90-ih kad sam živio u Londonu radio sam sa ritam mašinom i tad sam počeo to da koristim kao "prvu pomoć", ali sam to kasnije ubacio kao sastavni dio benda. Zašto ne koristiti neke stvari koje postoje da još prodube taj neki bazični, dobro poznat pristup pravljenju pjesama.
Kakav je bio tvoj život u Londonu, da li si stvarno "brao kupus i celer", kao što kažeš u jednoj pjesmi?
(smijeh) Baš kad sam došao tamo 92. Većina prođe kroz taj "drill" pri dolasku iz inostranstava. Da, imao sam razne glupe poslove. Bio sam dvije, tri nedjelje na nekoj tamo farmi u Norfolku gdje sam brao kupus i celer.
Bio si u Engleskoj u periodu ekspanzije trip-hopa, da li si prisustvovao nekim koncertima tamo? Koliko je na tebe kao autora bio nadahnjujuć taj period života?
To je definitivno jedan od bitnijih perioda u mom životu. S obzirom na to da mi je muzika 90 odsto života i razmišljanja, onda je i sve što se tamo dešavalo sa muzikom bilo jako inspirativno. I trip-hop i grandž, bilo je to prilično dobro vrijeme. E onda kad se Kobejn roknuo cijela slika se promjenila i sad imamo to da industrija diktira pravila.
Što te je natjeralo da se vratiš iz Londona nazad u Srbiju?
Ne znam, bio sam mlad i nekako mi je djelovalo kao da imam vremena za sve. Ekipa mi je bila u Boru, a ja nisam ni razmišljao o tome da dugoročno ostajem u Engleskoj. Jednostavno sam se osjećao kao da sam završio svoj posao tamo. Mladost ludost. (smijeh)
Kako si ušao u svijet rokenrola, sjećaš li se tog inicijalnog momenta koji te uvukao u muziku?
Ja sam imao tu sreću da sam najmlađi u porodici. Moja sestra je osam godina starija od mene, imam i dosta rođaka i nekako sam naslijedio njihove kolekcije ploča i uopšte ljubav prema muzici. Oni su svi bili u nekom trenutku hipici i meni je još od osnovne škole muzika bila non-stop prisutna. Onda kasnije u srednjoj školi sam već bio totalno posvećen. Svake druge nedjelje sam išao u Beograd na berzu ploča, naručivao kasete iz cijele bivše Juge, to je za mene bio neki izlaz iz svega ostalog što se dešavalo.
Goribor si osnovao još u srednjoj školi?
Počelo je tako što sam kući imao neku akustičnu gitaru i s obzirom na to da nikad nisam bio dovoljno disciplinovan da vježbam i skidam tuđe pjesme počeo sam da pravim svoje. Imao sam ih 3-4 u jednom trenutku, a Piti (Željko Ljubić, gitarista Goribora) je imao neki svoj bend i negdje kad smo se u hodniku sreli ja sam ga pitao da svratim na neku probu njihovu da probamo te moje pjesme. Tako je počelo. On je svirao i u jednom i u drugom bendu, s tim što je taj naš "projekat" kako smo mi to zvali bio posvećen isključivo autorskim stvarima. Ja sam onda zbrisao za London 92. i vratio se sa opremom, a ostali smo u kontaktu cijelo vrijeme i samo smo nastavili da radimo sa novim sredstvima i u drugom vremenu.
Što je formula dugovječnosti vašeg odnosa?
Ljubav prema muzici. Na kraju dana za bend jesu bitni međuljudski odnosi, ali nikad muzika ne smije da bude žrtvovana radi bilo čega. Muzika nikad nije patila zbog mojih ili njegovih ludosti. A i neko vrijeme nije loše ni raditi sa drugim ljudima, kombinovati, eksperimentisati, jer to osvježava stvar. Nekad se neki bendovi zakucaju u sopstvenu formulu koja ih na kraju i ubije. Treba uvijek istraživati, uvijek raditi nešto novo, sarađivati sa drugim ljudima. Treba biti otvoren, ne treba se stegnuti i biti u fazonu "moje, moje, moje", treba se igrati.
Kada se priča o tvojim tekstovima obično se pominju epiteti tipa "brutalno iskreno". Bude li ti ponekad teško da podijeliš intimu sa ljudima ispred bine?
Mislim da umjetnost mora da bude intimna, jer jedino tako se pravi neka komunikacija. Meni je bitno da kad to stavim na papir i kad izađem na binu da ljudi mogu da mi vjeruju, da osjete da je to to. Jer tako su i drugi muzičari uticali na mene, pisci, tako što su bili isto tako brutalni i surovo iskreni i to je meni pomagalo u mojim problemima, u mojoj samoći i preživljavanju. Zato se nadam da ja uspijevam nekom klincu koji sjedi sam izgubljen u svom malom gradu dok sluša Goribor da nametnem misao - "hej, moguće je da se izađe iz svega ovoga".
Kad već pominješ pisce, u jednom intervjuu si kazao da ti je Selinovo (Luj Ferdinand Selin, francuski pisac) "Putovanje nakraj noći" spasilo život?
I Selin i Bukovski i Pekić, ima ih dosta. Selina sam čitao kad je rat počinjao, a on u toj knjizi ima cijelu jednu zanimljivu epizodu o ratu. I sa tim pisanjem njegovim mi je bio jako interesantan, bez pravila... I taj njegov ritam, nije gnjavio nego je išao ravno u glavu. Definitivno je uticao pozitivno na mene i hvala mu za tu knjigu.
Živio si u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, sad si opet u Beogradu, možeš li da uporediš život u tim gradovima?
Svaki grad ima svoju specifičnost. Ono što je specifično za moj život je da posljednjih 6-7 godina osim tih koncerata ne učestvujem u tom nekom socijalnom životu i nije mi ni bitan. Odlazim na koncerte, a osim toga uglavnom vrijeme provodim u zatvorenim prostorima gdje su kompjuter, mikseta i slično. Što se mene tiče, ja bih najradije odabrao neko mjesto bliže moru, malo toplije. To bi već bila neka razlika. A ovo: beton kao beton, ljudi kao ljudi, ima ih svuda i ovakvih i onakvih.
Objavio si tri zbirke pjesama do sada, da li radiš na nečemu novom kad je tvoj književni angažman u pitanju?
Nikad nisam stao sa pisanjem pjesama.
Kome se obraćaš u pjesmi "Uzalud se budiš"? Zvuči kao (anti)himna letargičnih novih generacija?
Prvi stih "Ili ništa ne primećuju ili samo greške broje" mislim da u startu locira neki način razmišljanja i funkcionisanja, a to je traženje negativnog u svemu ili neprimjećivanje pozitivnog. To je neki tip razmišljanja koji vodi ka tome da se zaista uzalud budiš.
Nema smisla tako živjeti.
Dobar dio života potrošio si baveći se poslovima kojima je prilično frustrirajuće baviti se na ovim prostorima, kao što su rokenrol i književnost?
Kad podvučem crtu sad sa 40 godina i ne znam koliko različitih poslova iza sebe to je jedino što zaista volim da radim i gdje mogu da funkcionišem. Drugog izbora ni nemam. Kako je, tako je, meni je zacrtano da se tim bavim.
Da li misliš da kvalitet mora da ispliva u nekom momentu ili je Goribor u nekom drugačijem spletu okolnosti mogao ostati zauvijek nepoznat široj javnosti?
Imaš ovaj film "Searching For Sugarman" na tu temu... Kad pogledam sve te bendove koje volim, svi su na ovaj ili onaj način došli do neke afirmacije. E sad je samo pitanje što ko doživljava kao uspjeh, kako ko to mjeri.
Devedeset posto tih mojih omiljenih bendova su prilično uspješni po mojim mjerilima. Dođe to nekako do ljudi. A ko nije gledao taj film koji pomenuh, ja ga toplo preporučujem jer je jedna fantastična priča u pitanju.
U jednom ranijem intervjuu si pominjao da je Goribor bio pred nestankom prije nastupa na Art & Musicu koji će preokrenuti sve. Što bi radio da se nije desio preokret?
U tom trenutku bend kao bend nije postojao, ali proces pravljenja pjesama nije stajao nikad. I do te 2006. mi smo za Zdenka Franjića (vlasnik kultne nezavisne etikete "Slušaj najglasnije") izdali četiri albuma. Od čega bih živio nemam pojma, ali bih sigurno pisao i pravio pjesme, to nikad nije bilo uslovljeno spoljnim okolnostima. Sreća da su nas na tom nastupu vidjeli neki ljudi koji su stali iza nas i podržali cijelu stvar, ali što se tiče pisanja i stvaranja muzike nikad nisam stao sa tim, još od srednje škole.
OK, lijepo je to zlato, ali...
Za jednog dječaka u gradu kakav je Bor sigurno je dosta značilo biti okružen knjigama, filmovima, muzikom?
Skoro sam gledao na TV-u kad je neko pričao, Vladeta Jerotić čini mi se, kako je išao u bioskop kao klinac da tri puta gleda isti film zaredom. Tako smo i mi u Boru, filmovi, muzika, putovanje vozom do Beograda... Bioskopi pogotovo, uvijek imaju tih magičnih sat i po bježanja od života.
Kad smo kod filmova da li si gledao "Beli, beli svet" i "Tilva Roš"?
Što misliš o hajpu koji se u jednom momentu napravio oko Bora sa Goriborom, tim filmovima...? Nisam htio da skidam sa Interneta, mislim da Piti to ima. Koliko sam čuo od prijatelja ti filmovi su dobri. Ako si napravio hajp na osnovu nekog kvaliteta onda okej. Bilo bi loše ako je to samo neko okretanje priče o tome kako je za veliku umjetnost potrebna velika patnja. Mislim, jeste, ali trebalo bi da čovjek ima i nešto lijepo u životu, da preživi sve to da bi mogao da stvara. Nisam ja za taj sado-mazo pristup.
Da li je Bor došao u centar pažnje jer su ga ljudi prepoznali kao metafizičku sliku Srbije?
Može se reći. Nekad je to bio grad prosperiteta, mada meni nije. Razumijem ja zašto to kažu, zato što je taj rudnik donosio pare i dan danas ima tog zlata i bakra. Ali ono što je moj problem bio i ostao u toj priči je što je čovjek u drugom planu. Bitno je da ta topionica i rudnik rade, a kako čovjek živi je u drugom planu. To je bio moj problem još od srednje škole. Okej, lijepo je to zlato, ali uslovi za život i rad gdje si ti pored neke pećnice koja je, ono, 1400 stepeni, neka hvala, to nije za mene.
Koliko često dolaziš u Bor sada?
Moji starci su tamo, odem dva-tri puta godišnje. Bilo je i perioda da nisam išao po tri, četiri godine.
Galerija
Bonus video:
