METASOUND

Hobi reditelja Nemanje Bečanovića - 39 muzičkih albuma

Ako malo zagrebemo po tekstovima i porukama domaćih grupa, oni su strašno konzervativni
169 pregleda 5 komentar(a)
Ažurirano: 03.03.2013. 19:48h

Nemanju Bečanovića šira javnost zna prije svega kao režisera i autora prošlog ljeta objavljenog filma „Posljednje poglavlje“. Međutim, samo uži krug ljudi upoznat je sa činjenicom da je Bečanović i muzičar. Na njegovom sajtu može se besplatno preuzeti čak 39 albuma ovog autora.

„Napravljen je prije jedno godinu dana jer me dosta ljudi pitalo gdje može da nabavi moju muziku. Ona je slobodna za skidanje jer nikada nisam imao ambicija da je objavim za neku izdavačku kuću“, objašnjava on.

Zastupljeni albumi snimani su od 2002. do danas, s tim što, kako kaže, ima dosta muzike koja je naknadno snimljena, pjesama koje su nastale i prije ovog milenijuma. U okviru svojih projekata gotovo da nema žanra kojeg se nije dotakao: od elektronike, trip hopa, eksperimentalne i ambijentalne muzike, do roka, grandža, akustičnog lou faj ili alternativnog indi popa.

Bečanović kaže da je njegov ukus od prvih upliva u muzičke vode dosta širok, te da je želio da se igra sa stilovima

Muzičar sa pozamašnim opusom počeo je svoj put u bendu Bad Taste 90-ih, da bi se to pretvorilo u njegov samostalni projekat.

„Oduvijek sam spadao u onaj krug autora koji više voli da radi u studiju nego da pravi koncerte. Ima takvih primjera, recimo The Beatls su od 66-e prestali da nastupaju uživo. Ali jedan od razloga je i to što ovdje ne postoje uslovi za kvalitetan bendovski koncert.

Kad smo počeli to je bio momenat entuzijazma, ali uvijek je potrebno više od toga. Volim da snimam sam albume, jer to mnogo brže radim nego sa bendom. Da dalje u nekoj grupi, vjerovatno bih završio desetostruko manje pjesama“, priča on.

Bečanović kaže da je njegov ukus od prvih upliva u muzičke vode dosta širok, te da je želio da se igra sa stilovima i pokuša da revidira periode istorije rok muzike. „Jer svaki album jeste na neki način stilska vježba, ali i refleksija svega onoga što sam slušao“, dodaje muzičar.

Ako se pitate kako niste čuli za nekoga ko iza sebe ima 39 albuma odgovor je jednostavan – Bečanović ne promoviše svoju muziku. Kaže da mu je to hobi, da voli da snima i dalje od toga ne ide.

„Imao sam priliku da moju muziku pustim dvojici poznatih muzičara koje sam sticajem okolnosti upoznao. Jedan je Ivan Novak iz Laibacha koji je preslušao zadnji album Metasounda i odmah mi je odgovorio rekavši da je vrlo zadovoljan i da mu se dopalo.

Takođe, Johan Johanson, kompozitor sa Islanda koji radi minimalističke orkestracije mi je rekao da mu se dopao album koji se zove ’Vortex’, jer ga je podsjetio na muziku benda sa kojim je radio takvu muziku“, priča Bečanović.

Kritična masa ideja

Sudeći po broju albuma, reklo bi se da Bečanović gotovo svakodnevno nešto snima, no on kaže da je snimanje posljednji korak, suva realizacija koja se uglavnom odvija dosta brzo kada nastane kritična masa muzičkih ideja u njegovoj glavi.

Bečanović kaže da želi uvijek da ide korak dalje i da mu je izazov da svakim novim albumom nešto radikalno promijeni

Posljednje na čemu je radio je album „14“ sa kojim je želio da prizove vintidž zvuk 60-ih, za koje generalno misli da su najproduktivnije godine u muzici.

„Htio sam da snimim album koji treba da zvuči kao da je snimljen 1966-67 godine i imao sam otprilike jedan niz melodija koje mogu da se uklope u takav zvuk. Taj album je brzo snimljen – za manje od dvije nedjelje“, priča on.

Bečanović otkriva da voli da „ratuje“ na više frontova, a ne samo da se fokusira na jedan, pa su njegova interesovanja, sudeći po izdanjima, u zadnje vrijeme više skrenula ka elektronici. Tako je uz „14“ nedavno objavio albume elektronskih projekata Metasound i The Money Hoarding, ali kaže da trenutno u glavi sklapa novi rok album.

„Interesantno mi je, kako mogu da napravim pop pjesmu koja će da traje 12 minuta i neće imati klasičnu ’strofa-refren’ strukturu, već da ima pravolinijsku progresivnu formu“, objašnjava on.

Kako većina autora uvijek smatra da je posljednje na čemu su radili i najbolje, tako je i kod njega. Bečanović kaže da želi uvijek da ide korak dalje i da mu je izazov da svakim novim albumom nešto radikalno promijeni.

Takođe, svaki autor ima djela koja mu se poslije određenog vremena ne sviđaju, pa je tako i sa našim sagovornikom koji kaže da neke pjesme lijepo stare, a neke ne.

„Frapantno mi je kad pričam sa ljudima koji slušaju moju muziku da su zapravo te pjesme koje ja ne volim one koje oni vole. Dok pjesme koje su meni izuzetno drage nekako nisu toliko zapažene. Postoji neka vrsta disproporcije.

Istovremeno, nekad sjednem pa preslušam sve što sam radio i više mi to djeluje kao retrospekcija mog života, jer znam tačno kad sam snimao tu pjesmu o čemu sam razmišljao i što mi se dešavalo u životu.To mi je neka vrsta velikog audio dnevnika. Nema tu funkciju naravno, nisu snimane u tom smislu, ali moj lični doživljaj je takav“, objašnjava on.

One man show

A koliko njegova životna dešavanja imaju uticaja na pjesme? Bečanović kaže da možda imaju, ali je to više vezano za privatne razloge zašto je odlučio da snimi neki album.

I pored toga što ga živi nastupi naročito ne interesuju, crnogorska publika imala je priliku da čuje pomenute projekte Metasound i The Money Hoarding u sklopu prošlogodišnjeg Open Sound festivala gdje su nastupili uglavnom izvođači eksperimentalnog muzičkog usmjerenja.

Kada se priča o domaćoj sceni, Bečanović tvrdi da bendovi ovdje nisu izašli u susret izazovu publike

„Pristao sam jer to nisu bile bendovske svirke – već ”one man show” nastup gdje imam potpunu kontrolu nad onim što se čuje sa razglasa. Međutim glavni razlog što sam pristao da sviram je što je ideja čovjeka koji je to organizovao bila potpuno suluda i imala je toliko entuzijazma da sam morao prihvatiti ponudu.

Da je u pitanju bio neko drugi vjerovatno ne bih pristao. Bilo mi je zabavno i zanimljivo gledati klince koji slušaju muziku tek par godina kako izlaze iz lokala jer je zvuk avangardog roka bio previše radikalan za njih“, priča on uz smijeh.

Kada se priča o domaćoj sceni, Bečanović tvrdi da bendovi ovdje nisu izašli u susret izazovu publike. On postavlja i pitanje koliko je crnogorskih autora zaista sa iskrenom željom u toj priči.

„Prije nekoliko godina upoznao sam producenta jednog koji je sarađivao sa Linčom, braćom Koen, Aronovskim... I jedna stvar koju je on više puta navodio ljudima koji su prisustvovali njegovim predavanjima, čak i meni je postavio direktno pitanje, jeste - da li zaista želiš da se baviš filmom?

Ja nisam siguran u to, ti moraš da mi kažeš da li stvarno želiš da se baviš ovim poslom. To je isto stvar vezana za ljude ovdje - da li stvarno želiš da se baviš muzikom? Ja mislim da to niko ovdje nije odlučio“, poentira naš sagovornik..

Problemi - mentalitet i jezik

U okviru Metasound projekta Bečanović je radio i muziku za svoj film, mada kaže da je namjeravao da izbjegne tu vrstu angažmana da bi se kao reditelj posvetio isključivo režiji.

"U Crnoj Gori je ’kliknuo’ u potpunosti samo Little Radojica“

Sa Ivanom Marovićem je nastupao u Dodestu radeći muziku uživo uz projekciju ekspresionističkog nijemog filma iz 1919. „Kabinet doktora Kalijarija“. Uz Marovića, Bečanović je sarađivao sa brojnim crnogorskim muzičarima i kaže da u principu jeste otvoren za saradnju sa drugim muzičarima,ali da jednostavno nema uvijek strpljenja za tako nešto.

„Mislim da je problem što u Crnoj Gori zapravo rijetko kad ’klikne’ bend, da ostvari sinergiju. Takvi primjeri su rijetki, posebno na ex-Yu prostoru jedinina dva benda koja su to postigla su Šarlo akrobata i Little Radoica. Kad slušamo ova dva trija zajedno to zvuči genijalno. U Crnoj Gori je ’kliknuo’ u potpunosti samo Little Radojica“, smatra Bečanović i navodi da je to pitanje neke vrste alhemije koja nastanei između ljudi kako bi zajedno stvorili nešto više nego što bi samostalno.

Na pitanje da li samo mentalitet sprečava da se to desi na ovim prostorima on odgovara da to čak i nije ključni problem, jer se ovdje zapravo vrlo malo ljudi potpuno posveti muzici, a ni on sam nije izuzetak kako priznaje.

„Dobro, imamo primjer recimo Islanda koji je tri puta manji od nas gdje je nešto tako rasprostranjeno, ali mislim da je i problem sa ovim prostorom priroda našeg jezika koji ne funkcioniše dobro sa rok muzikom. Ona je ipak nastala na bazi jednog jezika koji je potpuno drugačiji od našeg i sve te vrste melodija koje slušamo i volimo funkcionišu u okviru te kulture. Samo jedan bend je po meni uspio da prirodu našeg jezika prilagodi muzici, a to je Luna, novosadski bend iz 80-ih“, smatra Bečanović.

Zajedništvo nije u prirodi ovog naroda

Sagovornik “Vijesti nedjeljom” tvrdi da sociološki gledano rok muzika na prostoru Jugoslavije ima potpuno drugačije značenje u odnosu na Zapad, te da su tekstovi i poruke ovdašnjih bendova strašno konzervativni.

Mislim da će muzika ovdje nažalost stagnirati još mnogo godina sve dok ne dođu neke nove generacije

„Šezdesetih je na Zapadu to bio pokušaj da se omladina oslobodi, a mi kao da pripadamo muzičkim trendovima koji taj osjećaj sputavaju. Ako malo zagrebemo po tekstovima i porukama domaćih grupa, oni su užasno desni, diskriminatorski i nacionalistički. Mislim da je ta neka očajna politička situacija zapravo degradirala način razmišljanja“, priča on.

I sam je bezuspješno pokušao da inicira nešto slično 90-ih. Bez toga, tvrdi da je stvar na duže vremena potpuno izgubljena.

„Upravo zato što u Crnoj Gori nikad nije postojao osjećaj zajednice, nikad se nisu ostvarili uslovi da se ljudi iskreno udruže, a jedino tako mogu nešto da urade. Ta priča je pretpostavljam postojala i ranije, prije nego što smo mi razgovarali o tome.

Mislim da će muzika ovdje nažalost stagnirati još mnogo godina sve dok ne dođu neke nove generacije koje će shvatiti da su zajedno mnogo jači“, smatra on.

Galerija