16. JUNA U KICU-U

Kralj sevdaha nastupa u Podgorici: Crnogorska publika je predivna

Damir Imamović nastupiće, poslije pauze od nekoliko godina, u Podgorici i to u subotu 16. juna u velikoj sali KIC-a Budo Tomović
115 pregleda 0 komentar(a)
Damir Imamović, Foto: Eric Van Nieuwland
Damir Imamović, Foto: Eric Van Nieuwland
Ažurirano: 11.06.2018. 07:36h

Najpoznatijih bosanskohercegovački interpretator sevdalinki Damir Imamović poslije pauze od nekoliko godina opet će se družiti sa podgoričkom publikom i to u subotu, 16.juna u Velikoj sali KIC-a sa početkom u 20h. On će ovoga puta nastupiti sa bendom Sevdah Takht koji čine perkusionista Nenad Kovačić, basista Ivan Mihajlović i violinistkinja Ivana Đurić. Imamović će podgoričkoj publici predstaviti novi album ’Dvojka’’ koji je objavljen za poznatu izdavačku muzičku kuću Glitterbeat Records. Na ovom albumu Imamović se prvi put potpisuje i kao autor tekstova.

Damira Imamovića, domaći i strani mediji nazivaju “istinskim revolucionarom žanra sevdaha” i “kraljem sevdah muzike” možda i zato što neprestano proširuje svoj repertoar i svojim interpretacijama stvara jedan poseban stil savremenog sevdaha. Ulaznice za njegov koncert mogu se naći na biletarnici KIC-a “Budo Tomović” po cijeni od 10 eura.

Odavno Vas nije bilo u Podgorici. Za to vrijeme objavili ste nekoliko albuma, a da li su nove pjesme jedino što će publika novo čuti kad je Damir Imamović u pitanju?

Veoma sam srećan da ljudi još uvijek slušaju stvari koje sam radio još 2006. ili 2010. To je za svakog umjetnika veliki kompliment. Tu mislim i na originalne pjesme, ali i na obrade tradicionalnih. Nove pjesme sa mog albuma “Dvojka” iz 2016. su takođe jako dobro primljene, dosta nastupam, stalno sam na putu. Trudim se da nijedan koncert ne bude isti, da mijenjam repertoar. Predivno je imati iza sebe dugu istoriju sevdaha iz koje uvijek možete izvaditi neki biser da osvježite priču. Po prvi put sam u Crnoj Gori sa kvartetom. Mom bendu se 2015. pridružila izuzetna violinistkinja iz Sarajeva Ivana Đurić. Iako je to bilo prije samo tri godine, dosta smo prošli zajedno. Svirali širom Evrope, u Kini i drugim državama.

Kakve utiske nosite sa ranijih nastupa u Crnoj Gori, kakva je publika?

Crnogorska publika je predivna. Mislim da dijelimo jedan značajan dio zajedničke prošlosti, muzičke istorije, ali i sadašnjice. Zbog toga se uvijek osjećam kao kod kuće kad sviram u Crnoj Gori. Mislim da mi je prvi nastup u Podgorici bilo gostovanje na koncertu Šukrije Serhatlića Žutog upravo u KIC-u “Budo Tomović”. Nakon toga sam imao nekoliko vrlo uspješnih koncerata, i sada se vraćamo u Podgoricu nakon nekoliko godina pauze.

Za Vas kažu da svojom interpretacijom sevdalinke ispisujete novo poglavlje u istoriji ovog muzičkog žanra. Koliko Vam takvi komentari prijaju, a koliko obavezuju?

Vrlo je važno ne početi misliti o sebi u trećem licu. Vidio sam mnogo ljudi u ovom poslu koji izgube tlo pod nogama. Doduše, publika to jednim dijelom i voli, taj život jednom nogom na oblaku, drugom na zemlji. Ipak, trudim se da me ne uznesu pohvale.

Posljednjih godina popularnost sevdalinke je naglo porasla, a Vi ste jedan od pionira koji je upravo sa ovim žanrom upoznao mlađe generacije. Koliko je taj posao bio težak?

Pa, bilo je raznih faza. U početku je najteže bilo natjerati ljude da nas shvate ozbiljno. Živimo u vrlo konzervativnoj sredini. Čak i najprogresivniji ljudi su, kad je riječ o kulturi, a pogotovo tradicionalnoj muzici, izuzetno konzervativni i vrlo su zatvoreni za nove ideje. Ipak, pokazalo se da je to ono što je toj muzici trebalo kako bi dobila novi život. Ovi zaljubljenici u “izvornost” su je gotovo potpuno ubili i pretvorili u folklorni patrljak.

Unuk ste Zaima Imamovića i sin Nedžada Imamovića, takođe legendarnih interpretatora sevdalinki. Da li je logičan put bio da nastavite da kroz svoje interpretacije doprinosite očuvanju sevdalinke i bogate i duge porodične tradicije?

Možda jeste, teško je reći.

Posljednjih godina sve je više izvođača koji se bave sevdahom- Amira Medunjanin, BožoVrećo, Divanhanna, ali rijetki se odlučuju da sevdah nastave kroz neke nove autorske pjesme. Vi ste uradili prvi autorski singl Amiri Medunjanin i ohrabrili je da snima nove pjesme rađene po uzoru na sevdah. Koliko je bitno da se i na taj način očuva kult sevdaha?

Izuzetno je važno. Ako ta velika i važna tradicija ne uhvati priključak sa današnjicom, i ne mijenja se onako kako se i mi svi mijenjamo, bojim se da kroz koju deceniju nećemo ni imati živu umjetnost sevdaha. Ja sam prvu autorsku pjesmu napisao još 2007. i ona se pojavila u filmu “Sevdah” kojeg je snimila Marina Andree-Škop. Njen uspjeh me je ohrabrio i znam da je mnoge ljude, koji nisu bili poklonici sevdalinke, uvukla u sevdah. A to mi je nekako najdraže.

Naravno, da li ćete pjesme koje mi danas pišemo ostati kao dio žanra sevdaha, da se pjevaju i kad nama istekne vrijeme, to ne možemo znati.

Nastupali ste u mnogim evropskim zemljama, ali i preko okeana. Zna li publika koja nije sa ovog govornog područja da prepozna i osjeti tu emociju koju nosi sevdalinka?

Naravno da zna. Sva ljudska bića osjećaju emocije koje nosi muzika. Čak i ako ne razumiju tekstove pjesama. I mi slušamo često pjesme na španskom, na francuskom, i one nam nešto znače iako ne govorimo jezik.

Od 2011. godine radite kao edukator u okviru programa radionica i predavanja „Sevdah Lab“. Koliko su mlađe generacije raspoložene za rad kad je ovaj muzički žanr u pitanju? Ima li i tu očekivanja da se uspije preko noći?

Ta edukativna aktivnost započela je jer su me zvali na jednu radionicu u Mostaru gdje su upravo mladi ljudi htjeli znati više o sevdahu. Bili su na koncertima i htjeli su znati šta je iza toga. Ona je bila toliko uspješna da me je gurnula u pravcu intenzivnijeg istraživačkog i edukativnog rada. Od tada prilično redovno imam pozive za predavanja. Govorio sam o svojim istraživanjima u mnogim obrazovnim institucijama na svijetu, uključujući i neke prestižne univerzitete; uradio veliku multimedijalnu izložbu o sevdahu u Sarajevu 2015, objavio knjigu o istoriji sevdaha 2016. i još mnogo stvari. Mislim da to sve utiče na jednu promjenu percepcije formata žanra sevdaha. Pa i na to da mlađi ljudi koji mi dolaze na radionice znaju da to ipak nije reality show.