Ovaj društveni fenomen nikad nije postojao u prošlosti niti će postojati u budućnosti", rekao je američki rok promoter Bil Grejem režiseru Toniju Palmeru 1975.
Pričao je o fenomenu Led Zeppelina, tada najvećeg benda na svijetu. Rok nikada više nije doživio tu masivnost, piše Guardian.
"Legije obespravljenih mladih američkih ratnika nisu imale izlaz. Pojavio se Led Zeppelin i dao im ono što nisu imali. Njihovi životi postali su tri akorda i parking ispred stadiona. Tada nije bilo magazina, interneta. Samo ovo bajanje, kuknjava bogovima", priča pjevač Majkl de Bare kojeg su Zeppelini uzeli pod svoju Swan Song etiketu.
Teško je objasniti nivo uspjeha koji su Zeppelini postigli 70-ih osim da se poslužimo terminima kao što je "kult obožavanja". Njihova posljednja svirka u Velikoj Britaniji - zapravo dvije u Nebsvortu 1979 - privukla je oko 200 hiljada ljudi. Ali u SAD je njihov kult bio najveći.
"Amerika se zaljubila u Led Zeppelin jer većina ljudi nije imala priliku da vidi Beatles. Oni su postali religija", smatra Deni Somak, producent albuma "Get the Led Out".
"Redefinisali su 60-e kod svih tinejdžera za koje je hipizam bio više kulturološki pokret nego istorijska neizbježnost", napisao je Robert Kristgo iz "Village Voicea".
Naravno, i muzika je odigrala svoj udio u njihovom uspjehu. Nakon što su preživljavali prezir kritike tokom većeg dijela karijere, a zatim bili zaboravljeni 80-ih, tek danas Zeppeline su prigrlili pop snobovi. Gitarista Džimi Pejdž, basista i klavijaturista Džon Pol Džouns i bubnjar Džon Bonam bili su nevjerovatni svirači, a Rober Plant najuzbudljiviji hard rock pjevač koji je ikad stao pred mikrofon.
Kritika nije znala, ali su mladi razumjeli.
Obavijeni misterijom
"Bili su egzotično privlačni. Čupali su nas van našeg okruženja, ali za razliku svog tog progresivnog roka tada, imali su muda", priča Bred Tolinski, autor nadolazeće kolekcije intervjua sa Pejdžom.
Prvih šest albuma Zeppelina ostaju najveći hard rock albumi ikad objavljeni, no i njihova mekša izdanja jednako su moćna.
Ali muzika nikad nije bila cijela priča. Zeppelini su obasjali rok evoluciju od "dječaka iz komšiluka" Beatlesa do orgija dugokosih na festivalima kao što je Vudstok.
"Bili su egzotično privlačni. Čupali su nas van našeg okruženja, ali za razliku svog tog progresivnog roka tada, imali su muda"
"Bili su u isto vrijeme opasni i duhovni. Uhvatili bi te u svoju melanholiju, a zatim pocijepali bluz derivatima. Ta misterija tjerala je ljude na njihove koncerte koji su morali i da čitaju između redova njihove tekstove koji nisu bili baš skroz direktni", priča Kim Fauli, njihov prijatelj.
Misterija leži u povezanosti Zeppelina sa okultnim, a toj vrsti mraka mladi se nisu mogli lako oduprijeti. Milioni su bili ubijeđeni da čuju satanističke poruke snimljene unazad na epskom "Stairway to Heaven". Fascinacija Džimi Pejdža pisanijem Alistera Krolija bila je neodoljiva djeci koja su tragala za crnom magijom u njihovim anonimnim gradskim životima. Njegov ZoSo simbol na četvrtom albumu benda postao je ikona, magnet za generacije.
"Djeca ZoSoa su nasljedstvo Zeppelina. Uglavnom bijelci muškarci, ne baš imućna američka djeca izrasla iz vrijednosti proletarijata njihovih roditelja, masovne kulture, paganskih stremljenja i hedonizma 60-ih", napisala je Dona Gejns, sociolog i muzički kritičar.
Misteriju je produbljivao njihov menadžer Piter Grant koji je uporno odbijao svaku pomisao da bend objavljuje singlove ili nastupa na televiziji.
"Piter je branio bend kao da su njegova djeca. Bio je senzacionalan, sagradio je mističnu auru oko grupe koja i dalje postoji", prisjeća se Ahmet Ertegun, osnivač Atlantic Recordsa pod čijom etiketom su bili Zeppelini 1968.
Djevojke vezane za radijatore
Tek 1973. bend je odlučio da izađe van svog PR štita i dozvoli fanovima mali uvid u to što se dešava iza zavjesa. Ipak ni tada nisu imali društvene aspiracije velikih rivala the Rolling Stonesa. Dok je Mik Džeger želio princezu Li Radživil u svojoj garderobi, ideja glamura za Zeppeline bila je šesti sprat "Continental Hyatta". Tu su ih često posjećivali dileri i maloljetne grupi djevojke.
"Cijelo mjesto je smrdjelo od grupi djevojaka, ali oni su djelovali kao da uživaju u svoj toj spermi, pivu i drogama oko njih", prisjeća se Mik Faren, koji je tada radio za magazin NME.
U Los Anđelesu stvari su počele da se odmotavaju. Sama izopačenost njihovog ponašanja u tom gradu - ljudi koji vise sa balkona i grupi djevojke vezane za radijatore - prevazišla je sve britanske bendove obožavane u Americi.
"Nešto u energiji Zeppelina je potpuno promijenilo život scene u Los Anđelesu. Mislili su da mogu da se izvuku što god radili i jesu"
"Nešto u energiji Zeppelina je potpuno promijenilo život scene u Los Anđelesu. Mislili su da mogu da se izvuku što god radili i jesu", priča super grupi Pamela de Bare.
A gdje se ide kada stigneš na vrh industrije zabave? Samo dolje - kreativno, psihički i moralno. Nakon 1975. i albuma "Physical Graffiti" nikada više nisu bili ista kreativna sila. Pejdž je uronio u heroin, Bonam u alkoholizam koji ga je ubio i tako i ugasio grupu 1980.
Njihov posljednji koncert u Americi obilježio je incident u Oklandu. Prvo je Bonam napao pripadnika obezbjeđenja, a zatim se još brutalnije nadovezao Grant. Incident je zataškan, a Zeppelini su napustili grad nakon podizanja optužnice. Dan kasnije petogodišnji sin Roberta Planta je preminuo zbog infekcije pluća.
Hoće li se opet ujediniti
Priča o Led Zeppelinu je stara - pazi šta želiš i nikada nemoj letjeti blizu sunca. Plant je preživio kako bi ispričao svoju priču i procvjetao kao solo izvođač - Džouns je uvijek bio predviđen za uspjeh.
Jedino je Pejdž ostao u prošlosti, preživljavajući od nagrada i Classic Rock naslovnica. Da li bi se preživjeli trio ikada mogao ponovo ujediniti radi jedne turneje? Vjerovatno ne.
"Bilo bi interesantno vidjeti ih sve troje na istom mjestu i da su prevazišli sve, ali očigledno nisu", kaže Bendži LeFevr, producent.
Ipak, samo budala bi potpuno odustala od takve zamisli.
"Robert je htio da dokaže da može biti uspješan i kao solo izvođač i uspio je. Pejdž je volio grupi djevojke, sada kada to više nema mogao da bi da dođe po još malo obožavanja. Mislim da će negdje u narednih pet godina Robert nazvati Džimija i Džon Pola i da će krenuti na turneju. To je i dalje nevjerovatna prilika za njih", kaže Deni Goldberg, nekadašnji predsjednik Swan Songa.
Galerija
Bonus video:
