ODUVIJEK ZNAO DA ĆE SE BAVITI MUZIKOM

Saša Vasić: Raduju me male i obične stvari

Srpski pop muzičar otkriva da su njegovi životni pokretači porodica i muzika
760 pregleda 0 komentar(a)
Vasić, Foto: Bojana Domazetović
Vasić, Foto: Bojana Domazetović

Kantautor Saša Vasić smatra da je sloboda kada ima priliku da radi ono što voli, a on je oduvijek znao da će se baviti muzikom.

Što si kao mali želio da budeš kad porasteš?

U najranijem djetinjstvu želio sam da budem muzičar poput mog oca, da putujem svuda po svijetu kao i on. To je sa aspekta klinca bilo jako zanimljivo i zabavno, a u stvarnom životu bolno, jer smo malo vremena provodili zajedno, baš zbog svih tih njegovih putovanja. Bez obzira na sve to, moja želja i nenormalna upornost je dovela do toga da sam satima sjedio za klavirom svirao i “skidao” na sluh veoma zahtjevne kompozicije za moj uzrast. Ta upornost me prati i danas i kada je muzika u pitanju, za mene ne postoje nikakva ograničenja, prosto volim to da radim i uživam maksimalno u svom talentu i svojoj muzici.

Što je za tebe uspjeh?

Uspjeh na ovim našim prostorima je dosta iskrivljena slika pod uticajem medija i sveopšte nekulture. Za mene najveći uspjeh je moja porodica - moj sin i supruga. Kada je ta baza dobra, sve ostalo je manje bitno. Uspjeh je kada uživaš i udišeš slobodu kada je tvoj posao u pitanju. Za mene sloboda je kada se baviš poslom koji voliš bez kompromisa i bez dodvoravanja bilo kome. Uspjeh je kada živiš svoje snove svakog dana i vjerovatno najveći uspjeh je da budeš zdrav, jer je to osnova za sve ostalo u životu.

Da nijesi muzičar, šta bi bio?

Iskreno ne znam, moja bit je u muzici i teško da bih mogao nešto drugo da radim. Fasciniraju me ljudi koji su sposobni da nešo naprave svojim rukama, poprave. Volio bih da i ja mogu tako nešto, jer nisam baš vičan u takvim poslovima.

Vjeruješ li u život poslije smrti?

To je vječno pitanje cijelog čovječanstva na koje i dan danas niko nije mogao da odgovori, uzeći u obzir fizičke dokaze. I mene je to jako zanimalo, pa sam dosta čitao o kliničkoj smrti, pokušavajući da saznam kakva su bila iskustva ljudi koji su je doživjeli. Uglavnom je slična priča o tunelima svjetlosti i osjećanju koje je najveća sreća ikada. Sa duhovnog aspekta, vjerujem da naša duša ide u neku drugu dimenziju i da postoje anđeli koji nas čuvaju od svega i pokazuju nam pravi put. O tome i govori moja pjesma ”Anđeo” koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Da si superjunak na jedan dan, koju bi volio da imaš supermoć i zašto?

Volio sam kao dijete da čitam Marvelove stripove o superjunacima koji su imali super moći i koji su pomagali drugima. Volio bih da mogu da pomažem svim ljudima koji su u nevolji, pogotovo u sadašnjem svijetu u kojem se dešavaju velike nepravde i velika stradanja. Najviše bih volio da iskorijenim zlobu u ljudima, jer je to najveći problem i od toga sve kreće u pravcima gdje više niko ništa ne može da zaustavi i spriječi, tako da imamo situaciju da više ni u jednom dijelu zemljine kugle nije bezbjedno.

Da se snima film o tebi, ko bi volio da tumači glavnu ulogu?

Definitivno bi to bio Denijel Dej-Luis, jer beskompromisno bira uloge i maestralno ih odigra. Čitao sam negdje da kada ne radi, ide u neko italijansko selo i tamo pravi cipele potpuno svoj, bez glamura i bez egoističnih ispada koje ljudi koji se bave javnim poslom imaju. Potpuno ga razumijem, jer i mene uznemirava cijela ta estradizacija i loša energija oko ljudi koji se bave javnim poslom.

Šta te raduje?

Raduju me male i obične stvari u svakodnevnom životu, raduje me uloga roditelja i osjećaj da nešto tako savršeno raste pred mojim očima. Raduje me moja muzika i ljudi koji je vole, kojima puno znači pa mi to kažu poslije koncerta ili ovako preko društvenih mreža. Raduju me ljudi koje volim i sa kojima mogu bez ustezanja da kažem sve što me muči.

Čega se plašiš?

Strahovi postoje u nama i prave nam velike probleme. Nažalost, danas postoji mnogo toga što nas plaši - društvo u kome živimo, loši ljudi, bolest, vremenske katastrofe, smrt. Spisak strahova je predugačak i svako se bori kako zna i umije. Borim se svojom muzikom i trudim se da bilo šta da mi se desi, ostaje i poslije mene i ostavlja trag da sam nešto valjano radio. Život koji nam je dat na zemlji je kratak, a opet dovoljno dugačak da ostavimo nešto dobro iza sebe.

Kada bi postojao vremeplov u koje doba bi se vratio?

Vratio bih vrijeme kada smo bili bolji, kada se nismo plašili da izađemo na ulicu i da se igramo po cio dan. Kada smo nečiji identitet poistovjećivali sa muzikom koju sluša i kada je sve imalo smisla, sve loše ide vrtoglavom brzinom, tako da ćemo vraćati uvijek ono vrijeme kad smo bili srećniji. Ljudi su nekada bili zadovoljni i srećni sa jako malo novca, stvari. Sve što imamo više mogućnosti, tehnike, kompjutera nekako ide sve gore. Kao u filmu “Terminator” gdje na kraju mašine preuzimaju život od ljudi i polako ih sve više istrebljuju.

Kad si posljednji put plakao?

Posljednji put sam plakao dok sam snimao pjesmu “Anđeo”. To je numera koja me potpuno obuzme i toliko me emotivno pomjeri da nemam uopšte problem da se rasplačem i dok je izvodim na koncertima.

Da li često psuješ?

Ne volim psovanje i to pogotovo pred djetetom. Vodim računa šta pričam kad je u blizini i trudim se da mu ukažem da je to ružno i da je to jedna od najvećih grešaka koji ljudi čine u afektu, jer poslije toga ide i ono mnogo gore.

Koje tri stvari bi ponio na pusto ostrvo?

Ponio bih gitaru naravno, neki snimač da zabilježim ideje dok sviram i Dostojevskog - sve njegove knjige.

Bez čega ne možeš da zamisliš život?

Bez porodice i muzike definitivno. To su moji životni pokretači i bez porodice i muzike ni moj život više ne bi imao smisao i svrhu.

Da uhvatiš zlatnu ribicu koje bi tri želje poželio?

Definitivno da moji najmiliji budu dobro, da ja budem zdrav i da uradim što bolju muziku dok sam ovdje na planeti Zemlji.

Koje ti pitanje najčešće postavljaju?

Najčešće pitanje koje mi postavljaju je -”A šta ti jedeš, kad ne jedeš meso”?

"Preskačem rijalitije i muzička takmičenja"

Šta voliš da slušaš?

Slušam sve što mislim da može da me podigne, da me inspiriše i da osjetim najveću snagu muzike. Podjele nisu bitne, samo da je dobro i da ima smisla!

Koji ti je omiljeni film?

Ima nekoliko filmova koji su na mene ostavili jak utisak i uvijek im se vratim poslije izvjesnog vremena. Prvi je bio “Bilo jednom u Americi” pogotovo zbog muzike Enia Morikonea, “The Revenant” sa sjajnim Leonardom Dikapriom i, opet zbog muzike i omiljenog kompozitora Hansa Cimera, ostvarenje “Gladijator”.

Koju bi knjigu preporučio čitaocima “Vijesti”?

Najomiljeniji i najveći pisac svih vremena je za mene F. M. Dostojevski. Pored svih obaveza koje sam imao cijelo prošlo ljeto oko novog albuma, spasenje i mir sam nalazio u čitanju cijelog njegovih djela. Bez obzira na sve probleme koje sam imao oko albuma, pročitao sam cio opus Dostojevskog i moram da priznam da mi je mnogo koristilo da izađem iz svega i uđem u neki drugi svijet, koji on sa takvom majstorijom pravi da je to bilo fascinantno.

Šta gledaš na TV-u? Šta preskačeš obavezno?

Televiziju slabo gledam, upravo zbog svega što se tamo prikazuje. Obavezno preskočim rijaliti programe, jer to zaista treba i ukinuti sa svih ekrana, svaka čast Crnoj Gori na ukidanju rijalitija. Preskačem razna takmičenja djece i odraslih u pjevanju gdje god i na bilo kom kanalu, mislim da to nije primjereno pogotovo za djecu jer na taj način mogu da imaju i te kakvih problema kasnije kad se sve to završi i ostanu u nekom začaranom krugu i svijetu imaginacije.