Kada su krajem 70-ih, po sopstvenom priznanju tad ne toliko vrsni muzičari, Bernard Samner, Piter Huk, Stiven Moris i Ijan Kertis udružili snage sa inovativnim producentom Martinom Hanetom, vjerovatno im nije bilo ni na kraj pameti da je to početak priče o albumu koji će ostaviti dubok trag u istoriji rok muzike i o kojem će se i decenijama kasnije pričati.
“Unknown Pleasures” važi za jedan od najuticajnijih albuma prošlog vijeka, a priča o njemu i bendu fascinirala je mnoge, toliko da je o njima objavljeno više knjiga nego što prosječan čovjek pročita, brojni dokumentarci, kao i hvaljeni filmovi “24 Hour Party People” i “Control”.
Jedan od najvećih albuma britanske popularne muzike objavljen je u junu 1979, što znači da je proslavio 40. rođendan, a NME je tim povodom pričao sa preživjelim članovima.
Basista Piter Huk otkrio je da je bendu prvobitno ugovor ponudio londonski Genetic records, vrijedan 70 hiljada funti, ali su mančesterski post-pankeri odlučili da ostanu u svom gradu i sarađuju sa Tonijem Vilsonom i njegovom etiketom Factory, kao što je prikazano u “24 Hour Party People”.
On se prisjetio i kako se ponašao frontmen Ijan Kertis, koji će kasnije sebi oduzeti život što će označiti i prestanak rada Joy Divisiona. Ostatak članova nakon njegove smrti osnovali su grupu New Order.
“Kad smo radili na albumu, to je bilo samo par mjeseci nakon što je Ijan imao svoj prvi jači udar epilepsije, ali je to tad zaista odlično sakrio. Ne sjećam se da je bilo većih problema. Ali je pjesma ‘Closer’ bila definitivno problem, jer kad smo nju snimao, on je već bio dosta bolestan. Znao je da bude vrlo ozbiljan, toliko da smo ga smatrali ponekad pompeznim, pa smo ja i Bernard voljeli da se sprdamo sa njim. Onda bi se on malo opustio i pridružio se”, ispričao je Huk.
On je kazao da Kertis nikad nije sa bendom diskutovao o sadržaju njegovih, uglavnom mračnih, tekstova i njihovom značenju.
“Na snimanju sam ih zapravo prvi put čuo, jer na koncertima nisam mogao. Kad sam čuo što pjeva, bio sam ponosan. Divno je bilo osjećanje imati tako nešto u arsenalu benda. Mislim da je Ijan uspijevao da dirne ljude - njegovi tekstovi, ličnost i njegov nesrećan kraj. Mislim da je to pogodilo u dušu mnoge usamljene, depresivne ljude koji su se osjećali kao da se ne uklapaju u ovaj svijet. Ta veza je počela sa albumom ‘Unknown Pleasures’. Ja sam se tad bavio pismima fanova i bilo je i nekih užasnih. Nakon što je on umro, stizala su nam pisma ispisana krvlju”, prisjetio se basista.
Na pitanje da li je producent Martin Hanet, tada poznat po nesvakidašnjem pristupu svom poslu, tražio od njih nešto što im se nije sviđalo, Huk je odgovorio da čak i kad bi tako bilo, Ijan je imao toliko povjerenja u Haneta da je uvijek tražio da ispune ono što traži.
“On nas je natjerao da izbacimo neke slabije, više pank stvari i napišemo nove, pa smo završili sa pjesmama kao što su ‘Candidate’, ‘Autosuggestion’ i ‘From Safety To Where...?’. Bernardu se nikako nije sviđala ‘Candidate’, jedva je pristao da je odsvirao”, dodao je muzičar.
Kultna je scena “24 Hour Party People” kada tokom snimanja kultne numere “She’s Lost Control” Hanet prvo bubnjara pošalje na krov studija, a zatim ga snima dok prska sprejom u mikrofon.
“Zatvorio me u sobu sa nekakvim sprejom za čišćenje i tjerao me da to pritiskam tokom pjesme. Dok smo završili, studio je bio sav pun otrovnih gasova, mislio sam da ću da se ubijem. Da je neko tu zapalio cigaretu, svi bismo izgoreli”, ispričao je Moris.
Huk je istakao da je bilo potrebno efektivno šest dana snimanja i miksanja da album bude završen.
“Kad razmislite o tome koliko taj album traje i kakav je uticaj imao, to je prosto nevjerovatno. Čudna je stvar to da što si duže muzičar, duže ti je vremena potrebno da napraviš pjesmu. Posljednji album New Ordera smo radili tri godine”, dodaje basista.
“Martin je miksovao album usred noći, jer tad ti je mozak najkreativniji. On je volio te sate kad nema ljudi i izolaciju”, kazao je Moris.
Reakcije medija na album su ih zbunile, prisjeća se bubnjar i kaže kako su odlučili da intervjue daje Ijan “da ljudi ne bi provalili da su gomila idiota”.
“Dešavalo se da kad radimo intervju, ljudi nam kažu stvari kao kako se osjeća simbioza između naše muzike i sivila našeg okruženja. I mi bi se čudili, o čemu sad ovaj priča, kakva simbioza. Mnogi su mislili da je ovaj album došao pravo iz srca tame. Pokušali smo da kontriramo toj ideji, ali bezuspješno. Bilo je uzbudljivo čitati recenzije o našem albumu, ali smo razumjeli svaku desetu riječ”, objašnjava Moris.
Huk priznaje da ne sluša više “Unknown Pleasures” i to zato što ga namjerno izbjegava zbog smrti Ijana Kertisa.
“Jedno vrijeme, taj album nije smio da se pomene. Ali jesam slušao remasterovanu verziju prije par godina i bio sam prijatno iznenađen koliko dobro i sad zvuči i koliko je radikalna Martinova produkcija bila. Ja i Bernard smo samo htjeli da sviramo standardni pank i gitarama otkidamo ljudima glave, a Martin je to pretvorio u remek djelo koje traje četiri decenije”, zaključio je basista.
Bonus video:
