Mlada hrvatska kantautorka Lucija Jakelić koja već neko vrijeme uspješno gradi karijeru pod imenom Lu Jakelić, a nedavno je objavila još jedan singl kojim najavljuje prvi album.
U pitanju je emotivna balada “Možda”, za koju je od fanova dobila pozitivne kritike. Popularnost Lu Jakelić naglo je porasla nakon uspješnih interpretacija autorskih pjesama i obrada stranih i domaćih autora, kao i učešća u emisiji “A strana”, a vrlo brzo publika je zavoljela i njene autorske pjesme “Vodiš me” i “Domine”.
U razgovoru za “Vijesti” Lu priča o svojoj karijeri, šta je inspiriše i najavljuje prvenac “Sve o čemu sam šutjela” koji će objaviti do kraja godine.
Vaš novi singl “Možda” već je u eteru nekoliko dana, kakve su prve reakcije slušalaca?
Najljepše mi je što na ovakva pitanja mogu odgovoriti samo putokazom na komentare ispod pjesme na Jutjubu. Ljudi tako pozitivno i misaono pristupaju mojoj muzici, da se svaki put iznenadim koliko u tim riječima (osim kritika i pohvala) stoji ličnih priča i utisaka. “Možda” je bliža jednostavnijoj meni - bez puno muzičke ili kreativne produkcije, tako da mi je divno vidjeti masovne utiske na “čistiju”, izvornu mene i takvu pjesmu.
Šta Vas je inspirisalo da napišete ovu romantičnu i melodičnu numeru i šta Vas inače inspiriše kad radite pjesme za sebe?
Nepresušni izvor kantautora, barem u mom slučaju, jesu ljudski odnosi. Volim promatrati riječima, očima i osjećajem kako su ljudi jedni uz druge ljudi (manje ili više). Čak i kada mi je teško ili bolno, kao što je slučaj bio pri pisanju ove pjesme, volim što muzika odere još jedan sloj kože ispod kojeg kao fatamorganu, vidiš da si još tu. Da postojiš bez obzira na to što te boli ili mijenja te da iako ostaješ sam, postoji tu uvijek taj “Ti” koji te štiti i usrećuje više nego iko drugi. U danima kada mi je to manje jasno, grlim se muzikom i pisanjem.
Ono što karakteriše Vaše pjesme nijesu samo melodične linije i vokalna izvedba, već i tekstovi koji su, za razliku od većine numera na estradi u kojima je bitno da se stihovi rimuju, prava poezija. Koliko Vam je bitno da svaki segment jedne kompozicije bude umjetnički?
Hvala Vam prije svega na ovakvoj kritici mog pisma, stvarno je to kompliment srcu i duhu. Rijetko kad slažem tekst ili melodije “naučno”, sa strane konstrukcije ili one “kako bi nešto trebalo ići”. Moja slova i melodije uvijek izlaze trenutno i moja obaveza je da ih ulovim i ne p(rop)ustim. Važno mi je samo da je iskreno, neprerađeno i bez kalkulisanja. Naravno da sam pri snimanju albuma i produkciji imala sitna jezička preinačenja, ali samu poeziju i čistotu pisanja pokušavam neopterećeno proizvoditi. U ovom poslu, što muzika, ipak, postane kad si ozbiljan kantautor, jako je malo onih koji rade na taj način. Pokušavam zadržati to.
Da li Vam je, kad pravite pjesmu bitnije da postane hit, ili se dok stvarate trudite da se od nje ne zastidite za nekih deset-petnaest godina?
Ne trudim se i ne kalkulišem. Najveći hitovi nastaju u najmanjem opsegu razumijevanja odnosa ili okoline koja te okružuju. Kao autor, pokušavaš objasniti sebi što te tišti ili gradi, a onda kroz snagu toga nastane hit koji to objašnjava masovno drugima (kad ljudi snažno zavole pjesmu). I ultimativno tada, takve pjesme dišu jako dugo. Možda bih, pišući za nekog drugog, imala jasnu viziju kako je to stvoriti za nekoga tako jaku pjesmu. Moje pjesme lično, mislim da su previše iskrene da bih se crtale izračunom ili namjernim stvaranjem generičkog hita. Pitajte me još jednom za 10 godina (smijeh).
Svaki autor se kroz svoje djelo ogoli. Koliko Vi puštate publiku da kroz ono što radite upozna Lu Jakelić?
Kako mi je biti kantautor prirodno po “pozivu” od malena, prirodno mi se donedavno činilo i to da svi imaju pravu dodirnuti me na neki način. Pogotovo ljudi koji jako vole moju muziku i duh. Isto tako mi se činilo prirodnim da imam prirodnu tendenciju to svima da dozvolim. Na kraju - i ja sama volim da me ljudi upoznaju baš takvu kakva jesam. Ipak, uz sve kritike koje dobijam, i uz veliku podršku, uviđam da je zdravije da postoji Lu koja se daje 100 odsto na pozornici i u muzici, ali i ona Lu koja se 50 odsto čuva vanjskog svijeta. Dio po dio sebe dajem kroz sazrijevanje, ali u muzici ne znam na pola. Dajem sve od sebe.
Odmalena se bavite muzikom, ali nikad se nijeste trudili da imitirate ono što čujete, već ste uvijek pjevali nešto svoje. Koliko je takav stav bio bitan da se ohrabrite ne samo kao pjevačica, već i kao kantautorka?
Najveći korak u kantautorskoj karijeri jeste onaj u kojem sebi kažete da to što radite, vrijedi onoliko koliko vrijedite vi sami. Tako se lako upoređivati i mjeriti sa mnoštvom kolega i persona u umjetnosti, da kao samo čovjek vrlo lako možete posumnjati. Ne toliko u sebe, koliko u isplativost i doseg svega što biste htjeli. To nas, valjda, čini ljudima koji uvijek streme i istražuju unutar sebe.
Mislim da se takav stav gradi i produbljuje uz ljude koji su voljni pomoći i pokazati da vjeruju u vas, a definitivno se osvještava i potvrđuje tek kad to sami sebi kažete. Lično mi je u tome pomogla gluma i izlaganje situacijama koje na prvu nisu ugodne. Jedino u toj “vodi” pliva se snažnije.
Najavili ste debitantski album do kraja godine. Ko će sem Vas učestvovati na njemu i da li Vam je teško da nađete prave saradnike koji mogu da isprate Vašu priču?
Možda je teže zadržati ljude, nego li ih naći. Na tom se radi, a i ne forsira se. Tražiš i nastojiš naći one koji te razumiju. Na albumu naslova “Sve o čemu sam šutjela” blisko sam najviše sarađivala s producentom Rejhanom Okanovićem. Sve pjesme su autorske pismeno i muzički, no Rejhan je aranžmanski albumu dodao cijeli oblik samopouzdanja i drugačijeg potpisa. Iskustvo prijateljstva s njime jedno je od važnijih u mom muzičkom i privatnom životu i taj čovjek mi je zaista kao drugi otac. Osim Rejhana, tu su i muzičari iz benda - Rene, Marko, Iva, Dino i Vedran koji su mi velika podrška i snaga i koji u potpunosti poznaju moju priču. Stoga je s lakoćom uz mene i pričaju. Zbog toga sam jako bogata osoba i jedva čekam da album osjeti svoj dah.
Najavili ste da će se zvati “Sve o čemu sam šutjela”. Koliko ima simbolike u samom nazivu?
Kad sam sasvim sigurno odlučila ići u sakupljanje pjesama u album, razmišljala sam o nekoliko naslova. U procesu organizacije, ispisala sam pjesmu “Sve o čemu sam šutjela” koja je zapravo, na najkraći mogući način sažela način mog odrastanja, izlaska iz malog mjesta u veliki svijet i grad, nekoliko odnosa koji su me srušili i izgradili, perspektivu nekog drugačijeg u svijetu sličnih... duži naslov albuma za dugo shvatanje i traženje same sebe. Album nije sve što imam za reći, ali je zaista sve o čemu sam dugo, strpljivo i misaono šutjela. Mislim da je simbolika imena velika i da će svako slušajući naći neke svoje tihe misli koje glasno promišlja kroz život.
Strašna je stvar ta umjetnost
U pjevačkoj školi Husar&Tomčić nijeste samo usavršili pjevanje, već i glumačke nastupe. Je li vam to pomoglo da se slobodnije osjećate na sceni?
Gluma je toliki oksimoron da se dan-danas čudim koliko mi je pomogla. Neugodna ugoda koja te slama i gradi istovremeno. Sve vrijeme si neko drugi, dok si u isto vrijeme onaj “Ti”, koji misliš da ne možeš biti. To ultimativno čini i muzika iznutra, dok te gluma tjera da to fizički prokažeš i iskažeš - drugima i samome sebi. Strašna je stvar ta umjetnost: ma i ples, gluma, pjevanje, pokret, tišina... Voljela bih da svi ljudi budu slobodni u svom biću, a što god im pomogne u tome od umjetnosti, da pokušaju. Gluma nužno ne traži talent, već samo spremnost da se otvoriš pred svijetom. A kad to možeš, onda ti je cijeli svijet otvorena knjiga i više ne postojiš sam.
Bonus video:
