U narednom periodu još tri spota

Pavlović: Mnoge dobre stvari u životu dešavaju se neplanirano

Andrija Pavlović, srpski pijanista i kompozitor poznat i pod pseudonimom Andy Pavlov, polovina LP dua, o svom prvom samostalnom albumu i aktuelnom albumu svoje grupe, invenciji hibridnog klavira, životu u karantinu, nastupima širom svijeta...
649 pregleda 0 komentar(a)
Andrija Pavlović
Andrija Pavlović
Ažurirano: 04.05.2020. 14:52h

Srpski kompozitor i pijanista Andrija Pavlović publici je najpoznatiji kao dio LP dua koji čini sa Sonjom Lončar još od 2004.

Njih dvoje posljednji album “Duality” objavili su krajem prošle godine, a na njemu su predstavili svoje hibridne klavire, koje su osmislili u saradnji sa inženjerom Draganom Novakovićem. Svirali su širom svijeta, predstavljajući svoju kombinaciju klavirske i elektronske muzike, obogatili svojim kompozicijama predstave, filmove i serije, te što kao sastav, što individualno - osvojili preko 30 takmičarskih nagrada.

Pavlović je sad odlučio da diskografski zapliva u solo vode, pa je nedavno pod pseudonimom Andy Pavlov objavio prvi solo album “Me and My Love on the Road to Honduras”, za koji kaže da je posvećen njegovoj supruzi. Izdanje Universala koje je dostupno na svim većim striming servisima do sad je ispraćeno i sa tri spota, ili sinematična videa, kako Pavlović voli da kaže.

Beogradski muzičar je o dosadašnjem radu, ali i planovima za budućnost pričao za “Magazin”, komentarišući prvo mjere izolacije pod kojima smo se svi našli zbog globalne pandemije virusa korona. Njemu, kaže, ne padaju teško.

“Dobro, ja sam trpeljiv u smislu da sjedim, pa radim nešto. Ali opet kad je to četvrti-peti vikend zaredom, malo ti je dosta toga. Malo su ljudi već na ivici, zato su i ovako neposlušni preko nedjelje, pa svi izlaze, piju kafe usput po parkovima i slično. Vidjećemo, mi smo ovdje na Balkanu naučili te autoritativnije metode. Znam za priču kad je bila variola vera, tad su sve zategli i Tito je to riješio za kratko vrijeme. Razumijem da mora da se ostane kod kuće jer je zdravstveni sistem loš, puno je starih osoba, ali opet se pokazuje koliko je nesposobna država, koliko je sve to jedno rasulo”, ističe pijanista.

Svašta smo već preživjeli do sad, pa ćemo i ovo?

Jeste, ja kažem na svakih 20 godina imamo neko vanredno stanje.

Dakle, ove dane provodiš uglavnom radno?

Da, nešto nove muzike se radi kod kuće, malo se razmišlja o ovim digitalnim mrežama, ima tu puno tu materijala starog, pa gledam što bi i kako moglo, kako da anticipiramo budućnost. Ima ta sjajna knjiga Žaka Atalija “Buka” u kojoj se poručuje da bi trebalo anticipirati promjene u društvu i ja se slažem. Pokušavamo da anticipiramo kako da nastavimo da se bavimo muzikom u skorijoj budućnosti.

Jako je teško u ovoj situaciji bilo što planirati.

Teško, sve što je bilo planirano je otkazano, ja se i dalje nadam da će možda na ljeto ponešto i da se održi. Onda ćemo vidjeti jesen, ali mislim da će sve da se razvuče do negdje proljeća naredne godine. Što znači da bismo došli u neku normalu, da idemo na koncerte i da se normalno ponašamo možemo da očekujemo tek za godinu, godinu i po dana, a do tad bi trebalo vidjeti što raditi, odnosno poslužiti se alternativnim metodama - osim stvaranja nove muzike, ići malo digitalno i možda praviti neke manje koncerte, intimnije, za manji broj ljudi, što bih i volio. Prije neki dan sam napravio prvi mini koncert na Facebooku i to je bilo jako lijepo, svidjelo mi se i volio bih to da ponovim.

Da, pozitivna strana je što ova situacija tjera ljude da budu kreativni?

Jeste. Od početka me je nerviralo što su se ljudi ubacili malo u pasivnost, jer nisu znali što će i kako da bude, postojao je vjerovatno i neki strah, a ja sam dosta proaktivan, pa sam već prvih dana razmišljao kako to da se prevaziđe. Jer ne volim da čekam mnogo, pa da me poslije sačeka sve živo, kad svi krenu. Vidjećemo kuda nas sve ovo vodi.

Tebi je išla promocija albuma usred svega ovoga?

To će se nastaviti i dalje, jer moji izdavači misle da to ne bi trebalo prekidati. Ja sam razmišljao da li ili ne, ali sam onda shvatio da mi je od početka bilo važno da ljudi vide da mi radimo, da sviramo... Odlazio sam par puta sa Sonjom da radimo male probe, pa to snimimo i onda sam vidio koliko je ljudima to značilo, da vide da se ipak život odvija i dalje. Sad je već sve to malo popustilo, svi su se opustili, ali u početku je to bilo dosta značajno. I onda sam rekao - neka idu ti spotovi, neka se život dalje odvija. I kad je u pitanju solo album, to dosta fino ide u digitalnom svijetu, izdanje slušano više nego što sam očekivao i drago mi je zbog toga, tako da nema razloga da ne nastavim dalje.

LP duo
LP duo

Kakav je bio proces rada na njemu i zašto sad solo album?

Dobro pitanje, jer to nije nešto što je bilo planirano. Zapravo, mnoge dobre stvari u životu se dešavaju neplanski. Ovaj album je izašao iz jednog perioda kad se moj život potpuno promijenio i neke stvari u koje sam vjerovao do tad su prestale da postoje. Zato album ima dva podnaslova, kad se prevede sa engleskog “Minuti nakon beskraja” i “Dnevnik jedne velike ljubavi”. Cijeli album je nastao iz nekih noćnih komešanja koja sam imao sam sa sobom i jednostavno mi je izašao iz prstiju, malo sam te kompozicije rearanžirao poslije i shvatio da je to - to. Snimio sam ih i baš sam zadovoljan što se to tako odigralo.

Kakvo je iskustvo raditi sam, koje su prednosti i mane?

Kad čovjek radi sam, onda sve zavisi od njega i to može biti i prednost i mana. Nema upliv drugog bića, druge estetike, drugog života. Kad sviraš sam, onda u svom nekom tempu i stvaraš i izvodiš. Sa nekim kad se radi to je jako lijepo jer nastaje neka simbioza stilova i misli, a kad si sam izlazi direktno ono što čovjek otkriva u sebi i samim tim bolje upoznaje sebe, pa se i iznenadi što se sve skupilo da nije možda to dovoljno ni primjećivao.

Izašla su do sad tri spota, hoće li ih biti još?

Kako da ne, cijeli album će biti filmski ispraćen, svaku od tih šest numera ispratiće po jedan sinematični video. Tako će se sva muzika objediniti. To bi moglo da ide kao jedan cijeli film, koji prati cijelu priču albuma, a mogu i pojedinačno da se puštaju. Što znači da će izaći još tri, a sljedeći 8. maja. Te spotove, odnosno male filmove radi prijatelj Laslo Antal, umjetnik iz Berlina i hvala mu na tome, on se pobrinuo za cijeli vizuelni identitet i nekako je uspio da uhvati tu emociju i priču koju ovaj album nosi.

Za tebe nije ništa novo raditi muziku za filmove i serije, a sad imamo obrnut proces, filmove koji idu na muziku?

Baš tako.

Kako je raditi za druge, koliko je taj stvaralački proces drugačiji?

Drugačije je jer se tada veziju ili za umjetnika koji me je pozvao ili mi on direktno daje neke želje i ideje, u kojem pravcu bi volio da muzika ide. To je isto jedan jako lijep proces jer na neki način zajedno dolazimo do rješenja, do finalnog produkta i tu uvijek ispadne nešto neočekivano jer je taj čovjek dao neki input u cijelu priču. To mi se često dešavalo, i za seriju “Žigosani u reketu” i “Dug moru” sa Goranom Gajićem je bilo baš zadovoljstvo raditi, lijepa su to iskustva i zavise direktno od autora sa kojim se sarađuje.

Sebe si opisao kao južnoslovenskog muzičkog apatrida, možeš li da elaboriraš na što si tačno mislio?

Pokušavam da nađem autentičnost svog zvuka. Kao što je Majls Dejvis rekao, potrebno je puno vremena da čovjek dođe do svog zvuka i na neki način je ta kovanica vezana za nepripadanje nekom generalnom zvuku, te za to što sam ja, naravno, prije svega građanin ove planete, a ta država u kojoj sam rođen više ne postoji, ali ipak sam ja rođen u toj hemisferi, u jednom južnoslovenskom predjelu, tako da negdje doživljavam sebe kao jednog muzičkog beskućnika.

Imaš klasično muzičko obrazovanje, dešava se da se ljudi ukalupe u to, je li to ono što želiš da izbjegneš?

Pa jeste, tu si potpuno u pravu, mislim da je to jedna vrsta opasnosti. Sa jedne strane je potrebno da se razvija svoja muzička vještina - tu mislim i na izvođenje, sviranje i na komponovanje, produkciju, ali sa druge strane čovjek kako se školuje trebalo bi poslije i da napušta to školovanje. Takav je bar moj princip bio, bilo mi je potrebno vremena da dođem da svoje muzike, da se oslobodim nekih šema. Muzika je repetativna stvar i ona nam stvara neke neuronske veze koje je poslije teško promjeniti, o tome se radi.

Znači to obrazovanje može i da pomogne i da odmogne, smatraš li da u krajnjoj crti nije presudno?

To je apsolutno individualna stvar, nekom nije, a nekome je potrebna ta disciplina. Odlazak u školu ili neke institucije sa sobom nosi jednu vrstu neprijatnosti, jednu vrstu treninga da se čovjek susretne sa neprijatnošću i da je pobijedi. Osim toga, potrebna je socijalizacija, jer upoznaš neke ljude koji razmišljaju drugačije od tebe, a svako ko drugačije razmišlja može da te obogati, možeš da naučiš ili kako nešto da radiš ili kako da ne radiš. Mali je broj onih kojima nije potrebno ništa, koji su već izvajani da tako kažem. Ima i onih koji su neviđeno talentovani, ali su nedisciplinovani i to je greota, a ima onih koji baš moraju da rade i trude se da bi tako došli do rezultata i oni uspijevaju u tome. Sve je individualno.

Pomenuo si te probe koje radite kao LP duo, jesu li iz njih potekle ove “unplugged” verzije?

Da, to se desilo nešto ranije. Kad smo snimali “Hibridni album”, na našim instrumentima - hibridnim klavirima, dok smo ga miksovali toliko smo bili zaokupljeni tim spojem zvuka klavira i sintisajzera da uopšte nismo obratili pažnju na to da ova muzika zvuči jako dobro i ako je samo klavirska, odnosno “unplugged”. Na to su nam skrenuli pažnju naši prijatelji iz Universala, odlučili smo da probamo kako to zvuči i ispostavilo se kao jako dobro. Obradovali smo se što i tako možemo da sviramo.

Poznati ste inače po hibridnim klavirima, možeš li da objasniš što je to, odakle ideja?

Mi smo ljubitelji i klavira i sintisajzera i kroz cijelu našu karijeru se to nekako miješalo: svirali smo samo klavire, pa klavire i analogne sintisajzere i tako dalje, i stalno smo maštali o jednom instrumentu koji bi mogao to sve da objedini i onda smo uspjeli tokom projekta “Kvantna muzika” da zajedno sa inženjerima dođemo do jednog mehanizma koji se ugrađuje u bilo koji klavir, ispod dirki, povezuje sa kompjuterom i na taj način svirajući klavir možemo da koristimo i bilo koji drugi digitalni zvuk. Kad to spojimo sa klavirom dobijamo jedan potpuno novi zvuk. Ukratko, to je ideja da se spoji akustični, analogni i digitalni zvuk, da spojimo staro i novo, 20. i 21. vijek. Odatle i ime albuma “Duality”.

Jeste li zadovoljni dosadašnjim reakcijama na album?

Album je izašao u septembru i krenuli smo na turneju u okviru koje smo svirali i u Salcburgu i u Parizu, Tokiju, Južnoj Koreji... Sve se to nekako zahuktalo i reakcije su bile zaista dobre, ali nas je sve ovo prekinulo da taj album još malo promovišemo. Mislim da je ljudim od početka zanimljivo kad vide dva klavira i čuju taj zvuk, često se dešavalo, kao recimo na koncertu u Singapuru, da poslije nastupa ljudi dolaze na binu i zagledaju, kao da traže odakle taj zvuk dolazi. Nisu mogli da vjeruju da mi sve to sviramo uživo.

Imali ste nastupe širom svijeta, koji vam je ostao u sjećanju kao posebno upečatljiv i koliko se razlikuje publika, balkanska od ostatka Evrope, evropska od azijske?

Razlikuje se dosta. Recimo, ako gledamo Balkan, prošlo ljeto smo svirali u Splitu i to je bilo fantastično. Naravno, u Beogradu sviramo pred svojom publikom, tu dođe puno ljudi koji nas znaju, a u Splitu je bilo isto kao da su došli ljudi koji nas znaju, to je bilo toliko nabijeno nekim emocijama... Recimo u Japanu su vrlo uzdržani i zatvoreni, slušaju, a onda tek na kraju reaguju. A u Južnoj Koreji su jako komunikativni i kad ima neke priče sa izvođačima oni vole da učestvuju. Odatle nosim i posljednje jake utiske, jer smo izašli na scenu i svi u publici su nosili maske, samo mi nismo. Tad još uvijek nismo bili svjesni svega što se dešava niti da će cijela stvar sa virusom postati planetarna, tamo smo bili u februaru, ljudi su došli na koncert, ali pridržavajući se mjera opreza. Dobro je da smo se vratili na vrijeme i sve je bilo u redu. Bilo je zanimljivo, pomalo apokaliptično.

U suštini čekate sve da se normalizuje, pa da nastavite sa nastupima?

Pa jeste, meni se jako sviđa jedan izraz koji je prijateljica upotrebila, rekavši da čekamo novu normalu. Znači, sa jedne strane čekamo da se ne vratimo na stari, nego da vidimo nešto novo, a opet da možemo da živimo, putujemo, da imamo živi kontakt i za početak budemo svi okej, zdravi, da možemo da se zagrlimo i rukujemo.

Rekli smo da je teško planirati išta u ovoj situaciji, ali kakvi su vam planovi do tad?

Ovo mini “unplugged” izdanje je završeno, ali spremamo nešto drugo. Pošto imamo alter ego LP elektro, pod kojim smo objavili album “We Have to Talk”, ali nismo imali vremena da ga dovoljno promovišemo, uskoro ćemo imati spot za pjesmu “Miss You” i to verziju te numere iz Tokija. Jedan naš umjetnik, Aleksandar Dragićević, koji živi već 20 godina tamo je snimio video za nju.

Preporučujemo za Vas