crnogorski bluz gitarista

Vanja Orlandić: Kada se dobar čovjek osjeća loše - to je bluz

Muzičar čije su kompozicije stigle i do legendarnog Erika Kleptona za “Vijesti” o novom albumu

4393 pregleda 70 reakcija 1 komentar(a)
Vanja Orlandić, Foto: Privatna arhiva
Vanja Orlandić, Foto: Privatna arhiva

S obzirom da nam crnogorska muzička scena takva kakva jeste, odnosno da gotovo da i ne postoji kao industrija sa svim svojim polugama i elementima, već više djeluje gotovo gerilski i bez nekog reda, smisla i progresa često imamo talentovane muzičare čija imena ostanu skrivena od većine šire javnosti, poznata samo u lokalu ili u određenim kutcima interneta. Nije to samo zbog stanja scene, tu su i mediji sa svojim manama i svojim način praćenja te scene na način da rijetko predstavljaju ono što postoji kod nas prije nego što im mediji iz susjednih zemalja skrenu pažnju na to. Zbog svega toga i ranije su “Vijestima” neki muzičari pričali koliko su nezainteresovani za podršku medija i zbog čega ih uopšte ne kontaktiraju i ne rade na takvoj vrsti promocije.

Posebno su u zapećku autori koji djeluju na poljima i žanrovima koji nisu u najpopularniji među mladima i u trendingu razniih platformi i servisa.

Vanja Orlandić
Vanja Orlandićfoto: Privatna arhiva

Takav je i crnogorski bluz gitarista Vanja Orlandić, muzičar koji živi i stvara u baru i koji se može pohvaliti podugačkim stažom kad je u pitanju stvaranje uz pomoć gitare, ali je ostao i dalje ne naročito poznato ime široj javnosti. Gotovo nevjerovatno zvuči činjenica da Orlandić iza sebe ima čak 18 albuma, ali kao što je kazao u razgovoru za “Vijesti”, uvijek je radio prije svega za sebe i svoju dušu, ne opterećujući se onim drugim stvarima koje nemaju puno veze sa konkretnim stvaralačkim procesom. Njegov aktuelni album, objavljen nedavno pod nazivom “Guitars And Cigars”, a dostupan je na dobro poznatom servisu za muzičke autore Bandcampu.

O svom novom izdanju koji sadrži čak 22 kompozicije, uglavnom instrumentalne, među kojima mnoge dolaze sa posvetom - njegovoj vjerenici, bratanici, prijatelju iz Oklahome koji je njegovu muziku donio i do legendarnog Erika Kleptonu, a koje je producirao crnogorski reditelj, kritičar i muzičar (bio dio benda Bad Taste između ostalog) Nemanja Bečanović  

Toliko albuma iza tebe, stvaraš sve sam, zašto ne bend?

Stvaram sam budući da u regionu, a pogotovo Crnoj Gori malo je ko zainteresovan da svira rokenrol, a kamoli bluz, jer se to ne isplati. Tako da od benda zasada još uvijek ništa.  

Kako je nastajao album, koje su njegove karakteristike i inspiracije?

Album je nastajao tokom posljednjih četiri mjeseca. Snimao sam pjesmu po pjesmu, kako me uhvati inspiracija i odlučio da sve to svrstam kao i ostala izdanja u jedan album. Glavna karakteristika je naravno bluz, moja vječita inspiracija.  

Sa toliko pjesama na izdanju znači li to da vjeruješ i dalje u album kao za slušaoce privlačnu cjelnu, u vremenu kad mnogi objavljuju samo singlove ili EP–eve?

Na albumu ima 21 kompozicija, sve su instrumentali. Vjerujem u formu albuma, jer pravi sladokusci, moja i starija generacija su odrasli na tome. Mada, nažalost, sada su prisutni svi mogući šund stilovi. Ono što me posljednje vrijeme oduševilo je album Džef Beka iz 2016. “Loud Hailer”, jer to je sigurno znak da rok nije mrtav.  

Na svom izdanju imaš i nekoliko posveta, kako su reagovali oni do kojih su pjesme stigle?

Na albumu ima nekoliko posveta mojoj vjerenici, jedna mojoj bratanici i jedna “Blues for Mike”, koja je za čovjeka iz Oklahome koji me cuo na platformi Spotify i kontaktirao me. Inače, on je lični prijatelj Erika Kleptona, čak je i link mojih albuma poslao legendarnom muzičaru. Svima je bilo i više nego drago zbog posveta.

Vanja Orlandić
Vanja Orlandićfoto: Privatna arhiva

Kako si se zaljubio u bluz i rekao - ovo je ono čime želim da se bavim?

Prvi put sam čuo bluz sa 14 godina. Bila je to ploča “Harmonica Blues”, kompilacijski album, gdje se čula ta čista crnačka duša, jer kako kaže još jedna od brojnih definicija bluza: “Blues is a good man feeling bad” (Bluz je kad se dobar čovjek loše osjeća). Zatim sam čuo album “John Mayall’s Bluesbreakers with Eric Clapton” i tu me omađijao upravo Erik, naročito u kompoziciji “Steppin’ Out”, koja je slobodno mogu reći začetak bluz roka.To je bila 1966. godina. Pored Kleptona mnogo volim i poštujem Roja Bjukenona, koji je tragično skončao svoj život. Nikada nije imao želju da postane slavan, čak je odbio i da svira sa Rolling Stonsima. I njemu sam posvetio jedan instrumental na posljednjem albumu.  

Što je sljedeće što možemo očekivati od tebe, imaš li u planu ekranizacije nekih pjesama, promotivne nastupe, mada je teško to sad u vrijeme korone planirati?

Ja namjeravam i dalje da stvaram za svoju dušu, nikakve svirke komercijalnog karaktera me ne interesuju.

Potpisao sam ugovor, ali muziku radim prije svega za sebe

Koji su drugi žanrovski elementi prisutni i što te toliko privlači bluzu?

Na albumu ima nekoliko balada, jedan jj džez fank instrumental, i jedan džez bluz da ga tako nazovem. Kod mene je posebno kod bluza što su najdublja ljudska osjećanja svrstana u tri akorda. Ne znam tačno ko je rekao, ali ima ona izreka: “Blues is easy to play, but hard to feel” (u prevodu sa engleskog: bluz je lako svirati, ali teško osjećati).

Odakle, ipak, inspiracija za toliki broj albuma?. Budući da nisi poznato ime, znači li da prije svega gledaš sebe da zadovoljiš?

Inspiracija dođe, to je jedan od načina da dam oduška sebi, kao vrsta terapije, da se izrazim na odgovarajući način. Prvi album sam objavio 2014. Da, radim za svoju dušu i za ljubitelje starog zvuka. Ne radim to za novac. Ovo mi je 18. album. Svi se oni mogu čuti i besplatno skinuti na stranici vanjaorlandic.bandcamp.com. Nije to samo bluz, malo me i nervira što me zovu bluz gitaristom, jer ima tu i klasik roka, bluz-roka koji je moj omiljeni žanr. Ja sam prošle godine potpisao ugovor sa diskografskom kućom iz Beograda RNR Records, tako da su oni mojih 10 izdanja objavili na svim muzičkim platformama, digitalno, širom svijeta.