Zagrebački sastav Mayales, iako ima dugačak staž na sceni, nema diskografski kontinuitet. Kako kaže frontmen Petar Beluhan uvijek su na početku, a iako iza sebe imaju veliki broj nagrada, dok njihove pjesme osvajaju top liste, sem u Hrvatskoj za sve ove godine nijesu imali priliku da se uživo predstave publici u ostalim bivšim jugoslovenskim republikama. Njihov posljednji singl “Još jedan krug” neočekivano se popeo na Nacionalnoj top listi najemitiovanijih pjesama u Hrvatskoj (Hr Top 40), što im je zadnji put uspjelo prije dosta godina s pjesmom “Ti dobro znaš kome pričam” u kojoj im gostuje Jadranka Ivaniš Yaya, vokal benda Jinx.
O dugogodišnjoj karijeri i bendu Mayales, promjenama u grupi, nagradama koje su osvajali, saradnjama i današnjoj muzici Beluhan je pričao za “Vijesti”.
Bend Mayales je dugo na muzičkoj sceni, od 90-ih, a objavili ste svega tri albuma. Na prvi je pubika čekala devet, drugi ste objavili nakon 13 godina duge diskografske pauze, a od drugog do trećeg prošlo je pet godina. Tokom svih ovih godina dosta se mijenjao i zvuk, ali i ekipa. Da nije bilo promjena, ali i dugih diskografskih pauza kakav bi bio put Mayalesa?
Vjerujem da bi sva ta naša energija i muzičko odrastanje bila samo raspršenija na više albuma, odnosno da bi se promjene događale postepenije - a ne ovako šokantno, kako kaže publika i kritika. Ko zna “što bi bilo kad bi bilo”, ali nekako sam siguran da bi se mijenjali. Sigurno ne bi ostali na utabanim stazama - i na to sam jako ponosan.
Generalno, primarni je cilj loviti pjesmu koja je jača od trendova i žanrova, a za to nam treba malo više distance, odmora, odnosno dužih diskografskih pauza. Međutim, uvijek kažem, nisam siguran da bi etar objektivno imao potrebu za više Mayalesa nego što sad ima. Mislim da smo zanimljiviji ako nas neko vrijeme nema, a onda izađemo s nečim novim, drugačijim, nadam se i kvalitetnim.
Ono što je interesantno, bend ima trojicu gitarista u postavci, no zvuk ipak nije toliko tvrd kao što bi se to očekivalo. Kakva je trenutno postavka benda i šta mislite o tom robovanju nekim nepisanim pravilima kad su muzički formati u pitanju?
Nekako mi se čini da je robovanje problem etra i medija, više nego samih autora i muzičara. Muzika se mijenja bez obzira na sve. Štaviše, mislim da je “tajna” u tome da se baš naglašeno ide protiv klišea i trendova - jer ćeš prije zadobiti pažnju. Ali ne bih ja previše mudrovao. Nama se muzika ionako događa mimo našeg eventualnog intelektualizovanja. Više je to poklon s neba, nego promišljeno stvaranje.
Drago mi je što ste primijetili kako se ne radi o tvrdom zvuku, uprkos fenomenalnom gitariskom trojcu. Postava je i dalje ista, isti su i producenti - i dalje insistiramo na slojevitom zvuku, dubokim teksturama. To nas raduje, a nekako to i prirodno izlazi iz nas. Mislim da je upravo zbog takvog stila naša postava i dalje na okupu, već drugi album zaredom - a to tako nije bilo prije. Okosnica je uvijek ista, Vlado Mirčeta i moja malenkost.
Upravo su gitaristi oformili novi bend Beti, zajedno sa Natali Dizdar. Kako Vam se čini njihov zvuk?
Zvuči baš kao njihov zvuk, samo bez mojeg upliva (smijeh). Njih trojca gitarista su “dream team” sam po sebi, multiinstrumentalisti, odlični aranžeri i producenti. Ma, generalno se radi o poznatom fenomenu - izduvni ventil. I Mayales i Natali Dizdar projekti se dugo i minuciozno rade, pa ostaje jako puno praznog hoda gdje muzičari imaju potrebu da kreiraju nešto drugo, svoje, tuđe, bilo šta samo da se kvalitetno muzicira… Naravno da to podržavam.
S obzirom na to da su melodijske linije vaših pjesama dosta komplikovane, šta prvo nastaje muzika ili tekst i koliko je teško tekst uklopiti u takvu melodiju?
Zaista je teško. Dotakli ste jedno važno pitanje zbog kojeg se prilično komplikuje proces stvaranja i završavanja muzike. Činjenica je da u većini slučajeva prvo nastaje muzika, i melodije, a tek se onda u nju pokušava ukomponovati tekst i pjevanje. Meni je to prilično neprirodno, međutim ništa što sam pokušao da napravim obrnutim putem nije bilo dovoljno dobro. Uvjeren sam da je isto i kod 90 odsto kolega.
Sa posljednjim albumom koji je objavljen 2017. godine osvojili ste brojne nagrade, bili na vrhu top lista. Je li došlo vrijeme za nove pjesme?
Jeste. Posljednjih godinu i po naveliko pričamo o tome da smo u studiju i da završavamo četvrti album sa dvanaestak novih pjesama koje su nas potpuno obuzele. Radimo relativno sporo, ali posvećeno i pedantno kako to Mayales tradicionalno radi. Uvijek se iznova iznenadim kada se postavi pitanje novog albuma s obzirom na to da se isti više rijetko slušaju kao cjelina. Međutim, nama je ta forma i dalje izazov, a drugačije trendove ostavljam onim mlađima.
U jednom intervjuu ste izjavili da svi članovi benda “grizu za muziku”. Kad vidite šta sve i kako prolaze pojedini izvođači, jeste li izgubili taj elan i entuzijazam?
Ne. Uvijek je to tako bilo. Doduše, elan je uvijek pod izazovom kojekakvih problema. Nije zdravo na to se obazirati. Uvijek je važno da se vodiš jedino i samo idejom lične strasti i afiniteta, srećom još ga imamo, štaviše, čini mi se kako smo tek sada sazreli za ozbiljno komponovanje. Ponavljam, Mayales bi postojao i da nema tolike kritičarske hvale i nagrada - ali bitno frustriraniji (smijeh).
Što se tiče Hrvatske, to tržište ste davno osvojili. Ima li poziva za nastupe i znate li kako prolaze pjesme Mayalesa u ostalim ex-Yu republikama?
Daleko smo mi od statusa da smo osvojili ikoje tržište. Katkad mi se čini kao da se svaki put ispočetka pokušavamo afirmisati pred hrvatskom publikom. A o ex-Yu republikama da i ne govorim. Nismo imali niti jedan prelazak granice. Da nema predivnih komentara na YouTubeu i Facebooku, bili bi uvjereni da naša muzika nije ni doprla do vas. Nadam se da ćemo doživjeti vrijeme kada ćemo nastupati pred publikom bivše nam države.
Kreativni impuls mora živjeti i raditi, drugačije bi uvenuo
Vaš zvuk više je za svjetsko tržište, a pop muziku miješate sa raznim žanrovima. Iako je ovakav zvuk u svijetu popularan, čini se da na prostorima Balkana ne prolazi kako bi trebalo. Dokle ćemo slušati i uživati uz “cajke”?
Naravno da sam žalostan zbog tog fenomena zvanog “cajka” i kako se on manifestuje na kulturu. Mnogo razmišljam o tome, pa ću pokušati da dam svoj kratki sud. Uvjeren sam kako se radi o posljedici dugogodišnjeg zanemarivanja obrazovanja i kulture, ali i o fenomenu koji me, sad ću vas sigurno šokirati, podsjeća na razdoblje popularnosti panka. Osim što pank ima svoju muzičku neodoljivost, isto tako ima i predznak bunta, u smislu da je poistovjećivanje sa pank kulturom uvijek izazivalo nekakav prezir društvenog okruženja. Uvjeren sam da se na nekom nivou isto može uporediti sa cajkama. Konzumentima odgovara da se ljudi zgražavaju njihovim slobodnim odabirom, svojevrsnim srednjim prstom društvu oko njih - a koje po prirodi stvari ne može imati senzibilitet za to doba. Ovoga trenutka se taj bunt djelimično manifestuje kroz cajke. Nadajmo se samo da posljedice neće biti kobne. No, nemojmo zaboraviti da savremeno društvo ima i gorih problema, poput konzumerističkih trendova i diktata tržišne politike.
Elan je uvijek pod izazovom kojekakvih problema. Nije zdravo na to se obazirati. Uvijek je važno da se vodiš jedino i samo idejom lične strasti i afiniteta, srećom još ga imamo, štaviše, čini mi se kako smo tek sada sazreli za ozbiljno komponovanjje
Zahvaljujući svojim godinama ne dopuštam preveliku frustraciju činjenicom da kvalitetnija vrsta muzike ne uživa popularnost koja se može porediti s onom u velikom svijetu. Ali nije sve tako loše, sve dok imamo etar i medije koji koliko-toliko održavaju prisutnost. Tužno je što ne funkcioniše čitavo ex-Yu tržište, pa da svaki oblik kulture uživa više publike. Zbog toga se, naravno, ne uspijevamo razviti koliko bi htjeli i mogli, ne samo Mayales već razni drugi kulturni sadržaji u čitavoj regiji. Zbog toga ni Mayales nije samoodrživ bend. Ali nije ni Mocartu bilo puno lakše u svoje vrijeme, ako me razumijete. Istinski kreativni impuls naprosto mora živjeti i raditi, jer drugačije bi uvenuo.
Bonus video:
