bruno langer za "vijesti"

Sa crnogorskom publikom bila je to ljubav na prvi pogled

Frontmen legendarnog Atomskog skloništa Bruno Langer za “Magazin” o novom lajv albumu njegovog benda, kako je ponovo otkrio šetanje, kako u posljednjih pola vijeka muzičarima nije bilo nikad gore, a govori i o turizmu

7793 pregleda 0 komentar(a)
Bruno Langer, Foto: Nebojša Mićković/BetaPhoto/DS
Bruno Langer, Foto: Nebojša Mićković/BetaPhoto/DS

Tačno 25 godina od posljednjeg zvaničnog izdanja, albuma “Terra Mistica”, legendarni ex Yu rok sastav Atomsko sklonište iz Pule konačno je počastio fanove novim. Mada su posljednjih par godina najavljivali da bi se od njih mogao očekivati sljedeći studijski, ovog puta u pitanju je lajv album, njihov treći, snimljen lani na beogradskom Beer festu gdje su popularni Atomci odsvirali najveće hitove. Mada to prvobitno nisu planirali, koncert je bio veoma uspješan, pa su rokeri odlučili da snimak pretvore u zvanično izdanje.

“To je treći naš lajv album. Ona prva postava je snimila dva koncertna albuma, prvi je bio “Atomska trilogija” u Puli i “Jednom u životu” na Tašu u Beogradu. A ovaj je isto snimljen u Beogradu, na Beer festu, zove se “Oni što dolaze za nama” i nastao je upravo da se zabilježi, kao jedan dokument postave ovog vremena gdje smo se kroz pjesme vratili korijenima Atomskog skloništa. Kad sam vidio snimak tog koncerta na televiziji, došao sam na ideju da se bez ikakvih intervencija u studiju, svakako se nije moglo jer nije višekanalno snimljeno, autentično apsolutno uživo dokumentuje i objavi. Dakle, taj album je stoprocentno uživo što ne znači da smo mi nešto šminkali na onim prethodnim, ali su bili višekanalno snimljeni. Ovo je kao u dobra stara vremena početkom prošlog vijeka ili sredinom, bez dodavanja i oduzimanja”, kazao je frontmen Bruno Langer na početku razgovora za “Magazin”.

Znači, naknadno je došla ideja, nije bilo nikakvih priprema i slično?

Ne, nije bilo priprema. Vjerovatno da ih je bilo, onda bi i napravili višekanalno snimanje, pa se onda može tu srediti zvuk, dodati malo više publike i slično, ali nismo mi tu ništa ponavljali. Jer, ja mislim da to onda nije više album uživo, onda je to studijski album ako se počne previše intervenisati. Da napravimo ovo, pa onda ono, onda to nije više to. Ovo je baš pravi album uživo, ono što je bilo tog trenutka, svaki sekund i milisekund su autentični. Zato je meni posebno drag ovaj album.

foto: Betaphoto/Nebojša Mićković

A je li vam žao što se neka pjesma nije našla na spisku, budući da prvobitno niste znali da će se to pretvoriti u izdanje?

Možda da. Možda neke laganije pjesme. Ali dobro, biće još prilika. Ovo je ispalo ovako spontano, a negdje ćemo snimiti i s namjerom jedan koncert gdje ćemo izvesti i ove ostale stvari koje bismo voljeli da se nađu na izdanju.

Je li to idealan format za vas, jer između ostalog ste poznati kao sjajan lajv bend?

Mislim da jeste. Evo sad smo u julu otvorili festival u Splitu kraj Dioklecijanove palate, tamo gdje je spomenik Grguru Ninskom, onom ogromnom kipu. Tamo smo, u tom parku, mi svirali i prethodnih godina, na onim festivalima koji se zovu Evo ruke. Sjajna kulturna manifestacija, gdje ima i bluza i roka i predstave i sve se odigrava svakodnevno. Mi smo to otvorili sa zakašnjenjem zbog korone, sve one potrebne mjere predostrožnosti su ispoštovane, ali sam se osjećao potpuno isto kao i uvijek, kao i prošlih godina kad nije bilo korone. Jako puno, mislim da je najviše do sada bilo publike koja nas jednostavno nije htjela pustiti s bine, pa smo, uz nekoliko bisova koji su ukupno trajali pola sata, okončali koncert koji je bio izuzetan. To je bilo pravo veselje. Jako mi je žao, imali smo lijepe dogovore za nastupe u Crnoj Gori, ali je to spriječila pandemija koronavirusa. Ali valjda će to sve proći brzo, neće biti dovijeka.

Inače ste u Crnoj Gori sve češće, prošle godine ste gostovali u Bijelom Polju i u Kotoru, prije toga u Podgorici i Nikšiću, ima vas svuda?

Da, bili smo često. (kašalj) Izvinjavam se, nije korona, nego sam se zagrcnuo. (smijeh) Čim čovjek kašlje, sumnjiv je... Istina je da smo posljednjih godina s crnogorskom publikom izgradili jedan poseban odnos i to me zaista raduje, to je predivna publika. Prije svega, u Crnoj Gori se njeguje rokenrol i gdje ćeš ljepšeg mjesta za mene koji sviram rokenrol preko pola vijeka. Kad se nađem u Crnoj Gori, ja sam u svom ambijentu. U pravom društvu. I prijatelja imam tamo jako puno. Osim toga, publika je predivna, uvijek bila i ostala.

Atomsko sklonište
Atomsko skloništefoto: Boris Pejović

I ranije ste nekoliko puta pominjali mogućnost izlaska novog studijskog izdanja, da radite na novim pjesmama, što se dešava s tim?

Najiskrenije, sad je u ovo doba korone možda bila prava prilika da se nešto radi na tom planu, međutim, mene je korona natjerala ne u studio, nego u šume i gore. Po šumama i gorama sam počeo svakodnevno da šetam, prvo po kilometar, pa onda po pet. Postao sam pješak i naučio da hodam. (smijeh) Prije sam malo hodao, putuje se, svira se. Ali prosto sam se odlučio za rekreaciju i mislim da je to važno za nastupe uživo. A za studijska snimanja nikad nije kasno. Ja stalno govorim da hoćemo, ali nikako da uđemo u studio. Valjda hoćemo.

Imate spreman materijal?

Nekoliko pjesama da, koje sad dorađujem, jer ne žurimo. Naime, ja volim da kažem da Atomsko sklonište ne spada u one sastave koji moraju da imaju nove albume da bi nastupili negdje. I to nije imperativ za naše nastupe. Prošla godina, 2019, bila je najuspješnija u postojanju Atomskog skloništa i bez novog izdanja. Imali smo preko pedeset koncerata širom prostora bivše Jugoslavije. Od BiH, preko Crne Gore, Srbije... Jedino u Makedoniji nismo bili. Svugdje drugo smo svirali i bilo je predivno. Od dobrih i velikih festivala, poput Arsenala u Kragujevcu, pa preko Banjaluke, na Beer festu smo snimili taj lajv album. A kao što rekoh, uvijek mi je za pamćenje kad dođemo kod vas. Nekako smo mi u posljednje vrijeme postali baš bliski. Ja pamtim prvi nastup Atomskog skloništa u Crnoj Gori, to je bilo 1982. čini mi se, jugoslovenska turneja i promocija albuma “Mentalna higijena” i tada smo svirali u sportskoj dvorani “Morača”. Toliko je puno ljudi bilo, a posebno pamtim jedan doživljaj za vrijeme koncerta koji uvijek volim da prepričam, kad se jedan roker popeo na koš koji je bio sa strane bine, mi sviramo, ja gledam što će se desiti, milicija mu viče da siđe dolje, prijete mu pendrecima... Na kraju se nekoliko milicajaca popelo gore i onda je na scenu stupio zakon fizike - krak, veliki teret i pali su svi zajedno. To je bilo za pamćenje, ništa strašno, ali pamtim da je bila prepuna dvorana i da je to bila ljubav na prvi pogled. Uvijek se rado sjećam tog koncerta. Poslije toga jedno duže vrijeme nismo svirali, pa je došao rat i nismo nastupali van Hrvatske, a onda smo, kad su se granice prešle, vrlo često dolazili i to je predivno. Ova postava je imala vatreno krštenje u Budvi prije par godina na Oktobar festu, prvi javni nastup s tom mladom ekipom - Matija Dadić i Erik Vojak, tako da je ova postava posebno vezana za Crnu Goru. To je bilo sjajno.

Da, inače ste favoriti organizatora festivala?

Jeste, to me zaista raduje, jedino što eto zbog ove korone smo morali da otkažemo tridesetak koncerata, neke smo već javno najavili, jako puno ih je bilo u pripremi, ali zaboga, biće ih. Zdravlje iznad svega.

Kako je ova korona kriza uticala na vaš rad i vašu svakodnevicu, je li se i ovo dalo naslutiti u vašim pjesmama kao mnoge stvari koje ste svojevremeno predvidjeli?

Ne morate se ništa čuditi koroni, mi smo sve to predvidjeli u pjesmama. Otprilike, da. Nisam to tako teško doživio, jer ja živim ovdje uz more, pa čim izađem iz kuće, krenem uz obalu, pa onda, kao što rekoh, po šumama i gorama. Tako da tu niti ikoga vidim, tu i tamo sretnem nekog zeca, malog ježa ili pticu na grani, ljude ne srijećem po šumama. Tako da kad smo bili u karantinu, to nisam tako teško doživio. Mislim da sve zavisi od čovjeka, kako se ko organizuje. Ja saosjećam s ovim ljudima koji su recimo na desetom spratu u nekoj stambenoj zgradi. Skoro sam razgovarao sa Žikom Jelićem iz Yu grupe, mojim velikim, velikim prijateljem i kolegom po instrumentu. On mi se žali kako mu je grozno. Njegov brat živi nedaleko, ali barem ima neko dvorište, a on je zatvoren u zgradi i žali se kako mjesec i po dana nije izašao iz kuće. Dakle, kad je čovjek u stanu, to je već jako teško kad vas zaključaju. Ja sam ovdje uz more, pa sam se spasio, te pobjegnem kao partizani u šumu i ne može me niko ni naći.

Ispalo je da su muzičari na ovim prostorima među najteže pogođenima ovim mjerama opreza, je li ikad bilo teže vrijeme od kad vi svirate?

Sviram 55 godina i nikad nije bilo ovako teško. Dakle, ja preko pola vijeka sviram, to nije malo, a od mog prvog nastupa nikad ovako nije bilo i neke kolege koje znam su počele da se bave drugim poslovima. Bave se građevinom jer ovdje se dosta gradi, taj turizam, i dalje se tu ulaže i onda su na mješalicama, na betonu po cijeli dan. Jako, jako teška vremena su došla za muzičare. Mada evo nešto se sad događa, kao ovaj festival u Splitu, ali to su otvoreni prostori. Jedna lasta ne čini proljeće, ni sviračku sezonu. Ostaje nam da čekamo, najviše smo nastradali. Ali konkretno ovdje u Puli, gdje živim, najteže je ljudima koji su radili u brodogradilištu koje je bilo staro preko 160 godina i koje je nestalo. To je gore od korone i svega, to je trajno nestalo. Priča se da će vaskrsnuti, ali ne vjerujem u to, teško. Malo smo na udaru, mi muzičari se ne smijemo ni požaliti da nam je teško, jer onda počinje galama. Neki su dobili po glavi jer su rekli da stvari ne štimaju.

Kod nas su se takođe žalili muzičari i pisali peticije smatrajući da je odnos prema njima nepravedan i da ne ugrožavaju nikoga više od ostalih?

Apsolutno se slažem i dajem podršku kolegama muzičarima u Crnoj Gori. Ono što ne volim u životu je selektivan pristup nekom problemu, a nas su najviše nagrdili, pogotovo rokerski žanr. Ovi muzičari koji rade koncertno, ne samo rokenrol, stradali su, dok barem tu gdje ja živim neki mogu. Elektronika i slično, to može i onda jedan na drugom vise, nikom ništa. To je malo neobično, zar ne?

Utisak je da vlasti najmanje razmišljaju o kulturi u ovakvim trenucima?

Da, to je najjednostavnije. Sad smo otkrili da smo kod vlasti zadnja rupa na svirali. Da nas uopšte ne doživljavaju, što se kaže. Pa dobro, to smo znali i ranije. Ali ovdje se diže velika galama zbog svadbi i sahrana. To je meni isto nevjerovatno. Sigurno da su to okupljanja koja znaju da budu u zatvorenom. Ali ne znam, recimo na sahrani, što bi to bilo loše. Ovamo imamo rejv partije i niko ništa. A neko ti najmiliji umre i ti ne možeš da organizuješ sahranu, nego ga isprate dvoje, troje. To je tužno. Ograničava se i preporučuje da se ne ide na sahrane, da se ljudi ne vesele na vjenčanjima. Ne znam, malo je neobično. Ne važe isti aršini za sve. Kad su bili izbori u Srbiji i Hrvatskoj bilo je drugačije, nego sad poslije izbora. Sad se mora preživjeti ova turistička sezona. Koliko vidim i ima turista, čak više od svih predviđanja što je lijepo, ali ne može se samo od turizma živjeti. Ostatak industrije ne postoji i mi živimo od turističke sezone koja je u jeku 40 dana, a ovo ostalo je životarenje. Pa kakva je to privredna grana od koje radiš dva, tri mjeseca i živiš devet ostalih? To je nemoguće. Mislim da postoji nešto pogrešno u cijeloj strategiji. Jer, kad se oslanjate samo na turizam i dese se ovakve stvari, onda je drama. Siguran sam da je i kod vas slično. To se zove igranje na jednu kartu, što nije baš dobra strategija. Ja nisam neki ekonomski stručnjak ni prognozer nego samo gledam život oko sebe i vidim da su ljudi uložili silne novce u apartmane. Da nema korone, bila bi opet rekordna sezona i to bi bilo divno, sve bi bilo hali-gali. Ovako, nažalost, biće duga zima i prije toga duga jesen za sve nas koji živimo ovdje na Jadranskom moru. Svi mi znamo kakva je pustoš po gradovima kad odu turisti. A sad nas tek čeka pustoš neviđena, jer nas čekaju neizvjesna i finansijski izazovna vremena.

Preporučujemo za Vas