Mlada zagrebačka kantautorka Sara Renar prošle nedjelje objavila je četvrti studijski album nazvan “Gdje povlačiš crtu?”. U pitanju je live konceptualni album koji se može naći i na vinilu, a najavljen kao vožnja radiofonijskim, eksperimentalnim i melodijskim pejzažem u potrazi za granicama ličnog i javnog, individualnog i društvenog.
Ovaj projekat proizašao je iz muzičko-scenskog performansa nastalog u sklopu Međunarodnog dana umjetnosti u januaru prošle godine i tada je kantautorka prvi put, zajedno sa grupom muzičara koju čine Konrad Mulvaj, Zdeslav Klarić, Anže Kristan i Vedran Peternel izvela "Gdje povlačiš crtu?".
S obzirom na to da je od tog performansa prošlo godinu dana, zašto ste toliko čekali da ovaj projekat objavite?
Od prve izvedbe 17. januara 2017, tokom prošle godine smo još sedam puta izveli “Gdje povlačiš crtu?” i to u Hrvatskoj na Hvaru, u Koprivnici, Splitu i Zagrebu i u Sloveniji u Ljubljani. Činilo se zgodno odabrati datum izlaska albuma na godišnjicu od premijere projekta, a imajte na umu da proces miksa, masteringa, štampanja i ostalih radnji potrebnih da bi se proizveo vinil zahtijeva znatnu količinu vremena, tako da bih prije rekla da smo uspjeli dosta brzo zgotoviti izdanje.
U opisu stoji da album istražuje pitanje na koje nikad nećemo dobiti konačan odgovor. Na šta ste konkretno mislili?
Tačno to što piše. Niko od nas ne može u svakom trenutku tačno reći gdje kako i kada po(d)vlači crtu. Život nije crno-bijel, već se, naprotiv, sastoji od niza sivih zona. Vrijeme i prostori u kojim živimo to pitanje još samo eksponencijalno zaoštravaju. U kojem trenutku ipak pristati i na kakav kompromis? Kada reći ne? Kada reagovati, kada pustiti?
I gdje je Sara Renar povukla crtu kad je muzika u pitanju, jeste li sebi postavili neke granice?
Kreativno se nadam da ne postavljam nikakve granice, a u moralnom smislu i u radnoj etici nastojim da ih se držim vrlo čvrsto.
Ovo djelo nije pop album - nema singlova, neće se snimati spotovi, koliko vam je samim tim teže da ono što se napravili prezentujete publici?
Svakako je izazov za PR! S druge strane, čini se da je upravo radi toga projekat pobudio veliki interes u regiji.
Život zna nekad zaista ugodno da iznenadi - “Gdje povlačiš crtu?” je prerastao zadatih dvadeset minuta uključivanja u etar za Rođendan umjetnosti u jedan cjelovečernji koncertni performans, doživio je niz izvedbi, a sada je konačno i trajno zabilježen.
Cilj je da ovim albumom, dok se sluša, probudite emocije. Oni koji su ga do sad preslušali, šta vam kažu, koje im je emocije probudio?
Dobila sam fotografiju u inboks gdje se jednoj djevojci doslovno naježila koža dok je slušala materijal. Mislim da je to najljepše što se može dogoditi.
Koje je emocije budio kod vas kad ste ga stvarali?
Kao autor si i blagoslovljen i proklet da svoje emocije kanališeš u svoj rad. U ovaj projekat sam projektovala sve svoje strahove, nade, sumnje, tuge i radosti. Delikatan je to hod po rubu provalije. U dva navrata mi se dogodilo da sam se rasplakala na probama.
S obzirom na to da je ovo svojevrsni eksperiment, na čemu trenutno još radite?
Ovo je moj četvrti album u posljednjih pet i po godina. Trenutno pripremam malu kreativnu pauzu, moram se malo okrenuti sebi kako bih i vas iznenadila s nečim novim.
Tražiti pažnju danas je ogromna stvar
Album će se naći i na ploči. Kako komentarišete to da iako tehnologija napreduje, ljubitelji prave muzike sve se češće okreću kupovini ploča?
Vinil podrazumijeva fizički ritual. U ovo doba potpuno raspršene i ograničene pažnje, ja tražim od slušalaca četrdesetak minuta njegove ili njene posvećene pažnje. To je ogromna stvar, ali nadam se da to povjerenje opravdavam.
Vinil je uopšteno zahtijevan – traži pažljiv pristup dizajnu, pažnju u transportu, pažnju u skladištenju. Puno traži, ali puno i daje.
Bonus video:
