"Bend je skup hobi"

Prkošenje pravilima i buđenje feminizma

Maša Elezović o jednom od rijetkih ženskih bendova u istoriji crnogorskog rokenrola

6808 pregleda 245 reakcija 2 komentar(a)
S lijeva: Ana Janković, Maša Elezović, Jana Adžić, Foto: Privatna arhiva
S lijeva: Ana Janković, Maša Elezović, Jana Adžić, Foto: Privatna arhiva

Mnogo toga se promijenilo na rok, pa i muzičkoj sceni u Crnoj Gori u posljednjih 15 godina. Sama digitalizacija i dostupnost producentskog softvera globalno su značajno uticale na načine stvaranja muzike, žanrovski trendovi su se mijenjali u svijetu, pa tako i kod nas...

Posljednjih godina sve više se na globalnom nivou priča o jednakoj zastupljenosti žena i muškaraca u muzici i kulturi uopšte. Na muzičkoj sceni ex-Yu prostora je i tu došlo, doduše do vrlo malih, pomjeranja. U Crnoj Gori ne. Žene su prisutne u pop žanru, van toga gotovo da ih nema.

I dok se na rokernol, na ovim prostorima, gleda kao na žanr koji nosi emancipatorski potencijal, ženski rok bendovi su od Ulcinja do Pljevalja toliko rijetka pojava da je malo reći da su na nivou incidenta. U prosjeku gotovo po jedan na svakih 15, 20 godina.

Berane se do skoro moglo pohvaliti kao dom jedinog aktivnog ženskog benda u Crnoj Gori - Alt. Učenice Gimnazije “Panto Mališić” predstavile su se publici na Danilovgradejšnu prošle godine, gdje su osvojile četvrto mjesto, pojavljivale u TV emisijama gdje su predstavile autorsku pjesmu “Čekam”, čiji se lajv snimak može čuti na YouTube servisu. Studijske snimke ipak nisu ostavile iza sebe jer se grupa nedavno raspala, saznaju “Vijesti”.

Bend je skup hobi, rekla je jednom za “Vijesti” Sajsi MC, ali danas ga je lakše okupiti nego prije 10-15 godina. To potvrđuje i Maša Elezović, podgorička grafička dizajnerka po struci, koja je prije 15 godina bila članica petočlanog ženskog rok sastava iz glavnog grada, koji je tada samim svojim postojanjem privukao veliku pažnju publike, a i pojedinih medija.

“Dvijehiljadite su bile plodonosan period na rok/metal/pank crnogorskoj sceni. Bili smo ukliješteni između posljedica 90-ih i zvuka dajl apa koji nam je otvarao vrata svijeta. U tom periodu je nastajalo i nestajalo puno bendova, društva su se okupljala nošena željom da muzikom nešto kažu, da prkose, a bilo je i onih koji su vjerovali da će dostići visine Kobejna, Morisona i Džoplin i da će izgoreti, ali nikad izblijedjeti”, poetično opisuje Maša njene tinejdžerske godine.

Grupu su pored Maše, koja za sebe skromno kaže da je bila pjevačica pod navodnicima, na solo gitari Marija Adžić, ritam gitari Ana Janković, basu Jasna Bračković, Kana Uskoković za bubnjevima i Jana Adžić s violinom.

“Podgorički klub ‘Marfi’ je 2004. najavio da će organizovati prvi crnogorski rok festival kako bi okupili bendove iz cijele države. Jana, Marija, Ana, Jasna i ja, tada učenice srednje muzičke škole, dugo smo maštale o bendu koji bi poremetio do tada dominantno mušku rok scenu. Gitarijada u ‘Marfiju’ je bila podsticaj da te svoje maštarije pretvorimo u stvarnost. Marija i Ana su tada svirale gitaru, Jana violinu, ja sam pjevala, a u Jasninom dijapazonu instrumenata se nalazila i bas gitara. Trebalo je naći bubnjarku. Tako smo upoznale Kanu Uskokovć, koja je uz svog brata Vida (nekada član VIS Gorenja) naučila kako da barata palicama. U prostoru tadašnjeg Kaninog kluba ‘Scena’, koji je služio kao vježbalište mnogim bendovima, okupljale smo se kako bi se pripremile za gitarijadu. Nazvale smo svoj bend Paragjukimeva, u čijem se imenu krila deformisana verzija ispisa s bilborda koji su tada krasili glavni grad, na kojima je na albanskom pisala poruka ‘Bez predrasuda’”, priča Maša.

Kana Uskoković
Kana Uskokovićfoto: Privatna arhiva

Kao i mnoge grupe toga vremena, podgoričke rokerke vježbale su obrade rok hitova i radile na autorskim pjesmama. Tada se publika privlačila obradama, pa joj se između njih pokušavala “uvaliti” poneka autorska numera.

“Htjele smo da upakujemo našu ljubav prema klasičnoj muzici, panku i grandžu i da pošaljemo poruke koje su, kasnije će se ispostaviti, bile prvi impulsi buđenja feminizma u nama. Naša prva autorska pjesma, sastavljena od kompozicije Johana Sebastijana Baha i nepravilnog ritma sedam osmina koji nam još svima, 16 godina kasnije, bubnji u ušima kao posljedica upornog vježbanja, zvala se ‘Boljka jedne babe’ i bila je posvećena Janinoj i Marijinoj babi koja ih je noću budila svojim jaucima. Pjesma je u sebi sadržala komadić naše svakodnevice, muzičku teoriju i kompoziciju muzičkog genija koje smo učile u školi i anegdotu iz Janinog i Marijinog života”, objašnjava sagovornica “Vijesti”. Upravo ova pjesma privukla je pažnju nekih medija koji su pratili pomenutu gitarijadu, pa se našla i u naslovima.

Sve autorske pjesme Paragjukimeve karakterisao je drugačiji pogled i na muziku i na društvo od tada dominantnih. To pokazuje još jedna njihova numera komičnog, ali i izraženo feminističkog naziva.

“Pokušavale smo da razbijemo dotadašnji model građenja rok kompozicije i da unesemo nešto novo. Druga kompozicija ‘Sve će to žene pomlatiti’ bila je čisti bunt protiv odnosa društva prema ženama, tada još uvijek neartikulisanog feminizma. Patrijarhat je žuljao kao dosadni pijesak u cipeli i naši stihovi mirisali su na bunt protiv njega”, ističe Maša.

Paragjukimeva nažalost nije dugo trajala, nije iza sebe ostavila nikakve tonske zapise, po tome je ovaj sastav bio sličan mnogim drugima iz tog perioda, ali ih rokeri koji su bili u prilici da vide i čuju podgoričke koleginice dobro pamte i dan danas, a grupa je ostavila značajan trag u životima njenih članica.

“Na probama smo učile kako da se uskladimo, dijelile smo razmišljanja o muzici, otkrivale smo nove bendove i planirale svjetske turneje. Gitarijada je super prošla i pokazala je obilje talentovane omladine, koja je nicala nezalivana uprkos društvu u svim krajevima Crne Gore. Naša ‘all girl’ trupa je dobila podršku kolega iz ostalih bendova i osjećale smo da smo makar malo pomjerile status kvo. Nastupale smo još nekoliko puta, kao predgrupa bendu Post Mortem, ali su školske obaveze polako uzele danak i bend se raspao. Svaka je otišla svojim putem, odrasle smo, odabrale profesije koje nas ispunjavaju, ali su u nama vječito ostale one tinejdžerke koje su ‘bez predrasuda’ vjerovale da mogu da promijene svijet”, naglašava Maša.

Na nju je ovaj bend definitivno imao značajan uticaj. Podgoričanka je ovih dana počela da radi kao koordinatorka za izgradnju platforme za jačanje ženskog pokreta na Balkanu. Jedino je Ana Janković ostala u rokenrolu, kao članica grupe Gospoda Glembajevi.

Maša se nada da će priča o Paragjukimevi poslužiti kao inspiracija današnjim crnogorskim tinejdžerkama da domaćoj sceni podare neki novi ženski bend. A dok to čekamo, možda se desi da publika opet čuje Paragjukimevu.

“Šesnaest godina kasnije, zahvaljujući ovom članku, smo se ponovo povezale sa svih krajeva svijeta i zanesenjački dogovaramo ponovno okupljanje - za svoju dušu i protekla vremena”, otkrila je Maša.

Preporučujemo za Vas