On je Jugosloven K. (svaka aluzija na Kafkinog Jozefa K. je namjerna) koji s ponosom to ističe, a publici je odlučio da servira priču o “posljednjoj mladosti SFRJ” i rokenrolu koji se svirao od Vardara do Triglava.
Ex Yu rok je ponovo u modi, ako je ikad iz nje i izlazio, u ovo vrijeme korona krize zbog koje su mnogi ostali zaglavljeni u kućama. Možda je idealno da se uzmu knjige u ruke, pa su u kratkom periodu izašle već dvije knjige koje nas podsjećaju na velikane gitarske muzike u nekadašnjoj velikoj balkanskoj državi.
Nakon Dušana Vesića koji se bavio prije svega Novim talasom u knjizi “Bunt dece socijalizma”, uslijedilo je izdanje još jednog srpskog rok novinara - Ivana Stanimirovića Rizingera, pod višeznačnim nazivom “Jugosloven K. (Hronika odustajanja 1990-1992)”, pod etiketom Take It Or Leave Books.
Roman je zapravo samo individualni pokušaj da sebi, pa i drugima, razjasnim šta se to zapravo desilo sa zajednicom naroda koja je prije tri decenije bila kulturna oaza. Danas je ovaj siroti Balkan kontaminiran svim mogućim interplanetarnim civilizacijskim otpacima”
Svoju priču o tome kako je u tinejdžerskim godinama odlazio na radne akcije u Beograd kako bi se nakupovao ploča i naslušao koncerata spakovao je u autobiografski roman od 220 strana, uključujući i 20 odabranih intervjua, s akterima tadašnje scene kao što su Bruno Langer, Bora Đorđević, Dino Dvornik, Rambo Amadeus, Margita Stefanović...
O ovom izdanju, izgubljenoj domovini, rokenrolu danas i drugim temama Stanimirović je pričao za “Magazin”.
Roman je autobiografski, jeste li išli na dokumentarni pristup ili ste se ipak poigravali sa činjenicama i dodavali izmaštane djelove kako bi unaprijedili priču? Hoće li i gdje sve knjiga biti dostupna i van Srbije?
Prva stvar s kojom sam morao da raščistim, kad sam kretao s konstrukcijom knjige, je hoću li se dosljedno pridržavati istine i faktografije ili ću čitavu radnju da domaštam... Realno i nisam se dvoumio iz dva razloga: prvi - jer su sve te pričice od kojih sam sklapao mozaik događaja i osjećanja same po sebi toliko autentične da bi ih neka dodatna dramatizacija samo nepotrebno zamrsila; drugi - htio sam da astal događaja, ljudi i vremena bude postavljen u fulu, da ne prećutim ili zanemarim bilo koju sitnicu koja bi čitaoca navela na pomisao kako je nešto možda bilo i drugačije... Eto, balsamovao sam te dvije-tri godine u knjigu od 220 strana i čekam uzbuđeno ove što su u posljednjih 30 godina prekrajali istoriju po sopstvenoj mjeri da se ponovo zalete sa svojim bolesnim lažima i podmetanjima. Roman je zapravo samo individualni pokušaj da sebi, pa i drugima, razjasnim šta se to zapravo desilo sa zajednicom naroda koja je prije tri decenije bila kulturna oaza. Danas je ovaj siroti Balkan kontaminiran svim mogućim interplanetarnim civilizacijskim otpacima. Pluta po nepreglednom crnilu svemira, gleda smeće, sluša smeće, hrani se smećem, čak i plače smeće... Što se distribucije tiče, tek je u začetku. Pustili smo najprije onlajn prodaju, po povlašćenoj cijeni i shvatili da su poštarine u čitavom regionu potpuno podivljale zbog korone, tako da nam je neisplativo da na taj način distribuiramo izdanje na teritoriji Srbije. Uskoro će se roman naći na prodajnim mjestima u Beogradu, Novom Sadu, Kruševcu, Nišu, Kragujevcu, ali se iskreno nadam i vjerujem da će se uskoro pojaviti i distributeri iz ostalih ex Yu republika. Sve dok tako ne bude, smatraću svoju misiju neispunjenom. Volio bih da napravim i seriju promocija po meni jako dragim i bliskim mjestima - Mostaru, Tuzli, Sarajevu, Podgorici, Rijeci, Puli, Skoplju.
Kad i kako je nastajao roman, koja vam je bila ideja vodilja, koliko istraživanja je bilo potrebno?
Još pre petnaestak godina sakupio sam ogromnu hrpu objavljenih intervjua, bilo ih je više od stotinu i na nagovor prijatelja krenuo da ih oblikujem u knjigu. E sad, kako god okrenuo, knjiga razgovora je samo to i ne možeš od nje očekivati da bude čitaocu višedimenzionalna, pa sam digao ruke od takvog projekta. Ostali su ipak svi ti tekstovi hronološki poređani i to mi je dobro došlo 2015. kada me je najbolja drugarica iz djetinjstva Nevena Živić (pjesnikinja, cijenjena lektorka i korektorka danas) natjerala da ponovo “uključim mozak” na tu stranu i smislim kompleksniju priču. Zapravo, već četvrt vijeka me kopka intenzivno zašto smo iz čista mira dopustili da nam živote prekroji desetak odsto najvećih šljamova koje je ovo tlo “od Vardara pa do Triglava” izrodilo u XX veku. Nama, zbunjenoj većini, oduzeli su sve što su mogli i danas je prekasno da bi se bilo šta ispravilo, ali sam pomislio da bi za početak mogli da počnemo da pravimo prostor nekoj vrsti duhovnog restartovanja. Ideja mi je bila da taj prelomni period, od 1990. do 1992. predstavim što plastičnije iz perspektive prosječnog mladog Jugoslovena, naviknutog na sistem vrijednosti (dijametralno suprotan od jednopartijskog sistema u kome je stvaran, što je prilično nadrealno, ali je tako bilo) u kome se do uspjeha stiže samo predanim radom i umnim zalaganjem. Susret i sukob sa funkcionalno nepismenim “narodnim” tribunima koji su početkom 90-ih počeli petparačkim izmišljotinama da seju mržnju među slične njima postepeno ruši njegov, u početku samouvjereni stav da će Jugoslavija, kao koncept države zasnovane na bratstvu sličnih naroda, nastaviti da postoji u nekom novom društvenom uređenju... Znaš, tu i danas svi ovi silni nacionalisti kapitalno griješe, kad nekog baš puno mrze prikače mu etiketu jugonostalgičara, pokušavajući da ga unize, da mu i preko interneta pljunu u facu - a zapravo se obraćaju Jugoslovenima, plemenu ljudi kojima u svim dokumentima piše da su rođeni i školovali se u zemlji koja se tako zvala i koju su satrli umobolnici zarad svojih najličnijih interesa. Istraživanja sam pretežno radio u sebi, prekopavajući sjećanja tako da me počesto baš i boljelo sve ono do čega sam dolazio. Lična arhiva i net poslužili su mi za utezanje čitave priče, morao sam vrlo precizno da složim sve događaje, da strogo propratim vremenski slijed jer se u samo mjesec dana svašta dešavalo tih godina.
Poređenje s Kafkinim Jozefom K. je jasno, otkud i zašto to poređenje? Nazivate sebe pripadnikom zalutale generacije, zašto i ima li to veze s ovim prethodnim?
Eto, tako se osjećam posljednje tri decenije svog života, optužen i osuđen na sve ono što se dogodilo u meni i oko mene bez jasnog objašnjenja – zašto?! Pošteno, to poređenje mi se sasvim spontano nametnulo i prosto sam ga u momentu zabetonirao u glavi, kao i podnaslov „Hronika odustajanja“. Svojevremeno su me u novinarskoj školi učili i utuvili mi u glavu ideju kako svaki tekst može imati samo jedan idealan naslov, a na tebi je da ga iskopaš i prepoznaš njegovu sveobuhvatnost u moru drugih koji ti zuje kroz mozak. Generacije rađane od Drugog svjetskog rata pa do početka ’70-ih zaista se moraju nazivati „zalutalim“, jer su formirane u jednom potpuno drugačijem sistemu vrijednosti, s puno više empatije kako prema bližnjima i komšijama tako i prema svim ugroženim narodima svijeta - Vijetnamcima, Palestincima, Nikaragvancima... Zadojeni antifašističkim i antineokolonijalističkim idejama imali su bistar pogled na dobro i loše, ali nisu bili edukovani da loše prepoznaju u sebi kada ih je posjetilo. Dakle – sami smo sebe pojeli iz puke naivnosti, ma koliko to danas banalno zvučalo.
Govorite o svojim tinejdžerskim godinama, jurnjavom za pločama i koncertima. Kakav je bio osjećaj tada biti tinejdžer koji dolazi u Beograd, centar dešavanja za svakog ljubitelja rokenrola?
Te gotovo dječje spoznaje, kad imaš 14 godina i prvi put si podalje od roditeljskog nadzora, ostale su mi nešto najdragocjenije sačuvano u tom džepiću sjećanja... Početkom ’80-ih u Beogradu je, samo u centru, bilo desetak vrhunskih prodavnica vinila. Novi talas je bio u punom jeku, a nas brigadire vodili su da gledamo Točka i Čolića na Tašu... Bulevar, Divlje Jagode, Tunel, Yu Grupa dolazili su da sviraju u Naselju, braća Jelić radili ozvučenje. Blisko doživiš svoje idole o kojima si do tada čitao samo u “Džuboksu” i “Rocku”. Moram da napomenem da sam dva puta zaredom 1981. i 1982. išao na Radne akcije, oba puta ciljano u Beograd. Kad kreneš, svi ti daju neki novac „da ti se nađe“ jer si pravi uzorni omladinac, koji u mom slučaju nikada nije postao član niti jedne partijske organizacije, a ti (tj. ja) zapravo jedva čekaš slobodno popodne da se sjuriš do magičnih prodavnica i nakupuješ sve od ploča što ti se svidi. Kada smo završili smjenu, imao sam tri prepune torbe albuma.
Koji muzičari i koncerti su tada ostavili najjači utisak na vas i što vas je opredijelilo da se bavite muzičkim novinarstvom, u kom trenutku ste rekli sebi - to je ono što želim da radim?
Kao klinac, moram priznati, puno više sam se ložio na svjetske zvijezde i to baš u širokom dijapazonu – Beatles, Stones, Queen, Dire Straits, Pink Floyd, Deep Purple, Clash, Zeppelin, Doors, Dženis Džoplin i ostale popularne etikete iz prodavnica su mi punile uši cjelodnevno, sve dok nije uletio taj famozni Novi talas i potpuno me mobilisao. Od zamišljenog i bubuljičavog dugačkog derleta postao sam onaj koji skače na prve taktove „Mi plešemo“, „Zamisli život“, „Maljčika“, „Prve ljubavi“... Imao sam 15 i bio sasvim siguran da moram da imam grupu. Iako katastrofalan vokalno, uspio sam da se nekoliko puta baš fino prošvercujem, tako da sam i taj svoj san odsanjao 1997, objavio album „Planeta Somanija – II svet“ kao frontmen grupe Le Svraka Bizarre... U međuvremenu sam se pomirio sa činjenicom da se nikada neću ’leba najesti od pjevanja, a pošto sam se pokazao pismenim, odlučio sam da svoju željenu karijeru rok zvijezde kompenzujem poslom „najboljeg prijatelja rok zvijezda“. Tako sam s 20 krenuo da radim na radiju i pišem za “Rock”, kasnije i najtiražniju “RTV Reviju”, šetao sam se po bekstejdževima i pio s junacima, a djevojčice su svejedno tražile autograme i od njih i od mene... A mogla je biti prosta priča – što reče Brega.
Kada postanete muzički novinar onda više ne idealizujete muzičare kao fanovi, vidite i neku njihovu drugu stranu sakrivenu od javnosti, je li vam se to dešavalo, je li vas neko posebno iznenadio na bilo koji način?
Realno, dok sam bio mladi i nadrkani trkač-novinar i svi oni su bili u tom istom modu, tako da im nisam ni tražio mane. Svi su do jednog uvijek bili pristojni i predusretljivi, nikada mi ni jedan rok muzičar nije odbio intervju, a uradio sam ih više od 300. Bilo je prilično ekscentrično praviti razgovore s Rambom početkom ’90-ih (a uspio sam tri puta da pričam s njim za TV) jer sam morao da budem spreman i na njegov napad uključenim usisivačem na sred snimanja (smijeh), ali je to bilo čak poželjno za razbijanje klišea i anemije koja je tad već zavladala. Uvijek sam se radovao i bio pun grča pri susretima s Milanom, Giletom, Canetom, tim magičnim momcima urbane scene, baš sam pazio da ne ispadnem budala, a najviše sam volio Margitine izvajane rečenice mudrosti. Na danas sveprisutno pitanje da li je bilo tema za „žutu štampu“ odgovor je isključiv – nije! Za ove današnje estradne spodobe oni, svi do jednog, bili su Hor bečkih dečaka. Zato valjda i njihova umjetnost sve do danas traje superiorno u odnosu na sve ono što se iskomponovalo i snimilo poslije njih. Ne može budala da napravi evergrin!
Kakav je osjećaj živjeti bez domovine i je li važno da se današnja omladina upozna s periodom koji opisujete? Ne fali knjiga, filmova, emisija o Novom valu, o jugoslovenskoj sceni, oni bendovi koji su preživjeli i dalje na rok festivalima okupljaju najviše publike, da li bi ta glorifikacija prošlih vremena mogla negativno da utiče na nove generacije?
Ma oni danas više i ne spoznaju dublje istine, jer ih pretjerano i ne zanimaju. Stasavaju nove generacije kojima apsolutno ništa ne znači ni Jugoslavija, ni njen način života. Vrlo mali procenat njih će se zaista zainteresovati da proviri u taj moj „život u doba polurata“ i šta je on zapravo predstavljao za milione potpuno nedužnih, normalnih ljudi koji su doživjeli sopstveno poništavanje. Tada sam ostao bez onoga što smo zvali Domovina ili Otadžbina, svejedno, a danas sam prosto građanin Srbije, stanovnik rodnog i voljenog Kruševca. Nisam mogao sebi emotivo da priuštim odlazak u neku drugu zemlju. Vidiš, ima Loša u svojoj priči jedan vrlo meni potresan momenat gdje kaže: „Ja nemam rezervnu domovinu. Ne mogu sad naglo bit’ Bosanac. Kada nema meni moje Jugoslavije, ja nisam ništa – samo Sarajlija!“ i tu je suština čitave filozofije. Mnogo ljudi je iskreno voljelo tu državu, svi ovi veliki umjetnici, bardovi rokenrola i urbanog popa s kojima sam razgovarao iskreno su žalili nad sve vidljivijom sudbinom zemlje. Ko pročita knjigu biće garantovano teleportovan u to vrijeme i to bi moglo da bude zanimljivo iskustvo, čak i za one mlađe, zar ne?
Kako gledate na današnji status rok muzike kod nas i u svijetu, rokenrol je osjetno izgubio uticaj, je li to zauvijek?
Uticaj „brze“ kulture je danas dominantan u svijetu, ko više pravi holivudski film s dugim dijalozima, ko sluša šta pevač poručuje, ko istinski čita ozbiljna književna djela, koga briga za poeziju, najuzvišeniji literarni izraz (osim penzionere koji u poznim godinama otkriju talenat za pisanje pjesama)? U kulturnom smo budžaku globalno gledano, ali rokenrol u svjetskim okvirima nije baš u tako podređenom položaju – samo što je daleko manje imena u prvih deset na listama. Meni se baš dopada Greta Van Fleet, uživam u svim avanturama Džeka Vajta, Dilan ima sjajan novi album, ima još deset odličnih materijala u ovoj godini i to je dosta. Vraćaju se vinili i to je takođe sjajna vijest... Kod nas je pak sve to totalno drugačije i to traje već gotovo tri decenije na svim prostorima Balkana. Bez onog jedinstvenog tržišta, svi su drastično oštećeni i od rokenrola se više nije moglo pristojno živjeti. Pojavile su se nove eskadrile ultratalentovanih bendova, ali to više nije imao ko da kupi, tiraži su bili mizerni u odnosu na popularnost i realni kvalitet velikog broja grupa. Rijetki su do danas ostali na nogama i održavaju nivo, većina se raspadala poslije drugog-trećeg albuma. Nova scena praktično i ne postoji, sporadično se javi poneki vanserijski materijal, ali za njega niko i ne zna osim posjetilaca regionalnih rok portala... Nama je najveći zalog budućnosti odavno već rasut po bijelom svijetu, mi smo narodi koji su prosto ostali bez dobronamjernih intelektualnih kapaciteta. Od koga onda da očekujemo da kupi 100.000 kopija bilo čijeg rok izdanja. Da pojednostavim stvar za kraj koristeći svoju omiljenu grupu kao primer - da se EKV pojavila deset godina kasnije u Srbiji ne bi snimila ni dva albuma, to ne bi dovoljno ljudi shvatilo, a mejnstrim je uvijek izrastao iz andergraunda koji je shvatalo dovoljno onih kojima se čula hrane otkrivanjem novog, a ne beskonačnom repeticijom starog.
Bol koji staje u “Par godina za nas”
Od svih vaših sagovornika i ljudi koji su obilježili muzičku i uopšte kulturnu scenu Jugoslavije, za koga biste rekli da je najveći i najbolji simbol te domovine koju ste, kako kažete, izgubili?
Simboli su bili svi oni čije su pjesme ostale da žive i nakon raspada zemlje. Njihova djela dokazuju svu širinu tog vremena i prostora u kojima su nastajala i opovrgavaju zlobne neoliberalne teorije koje su postale dominantne 80-ih da jedno uređenje, kao što je bilo naše, ne dozvoljava talentovanim individualcima da odskoče iz mase. Tako su kasnije, tom matricom, iskočili iznad mase svi manijaci, lopovi, ubice i secikese i ostavili pustoš iza sebe. Tu sam malo ličan jer sam puno vremena proveo apsolvirajući lik i djelo Milana Mladenovića koji je i bukvalno sagoreo unaprijed žaleći za zemljom koju je obožavao i koja ga je obožavala. Taj impozantan niz njegovih gotovo proročkih albuma uvijek me iznova vrati u dane kada sam ga strasno slušao, zapravo ne shvatajući koliko su bolni stihovi „Još samo par godina za nas“. U knjizi je i jedan prilično čudan razgovor s njim krajem ’91.
Bonus video:
