damir imamović za "vijesti"

Nije sve oko muzike estrada

Proslavljeni muzičar, koji čuva sevdah od zaborava, priča o uspjehu koji je na svjetskom tržištu doživio njegov album “Singer of Tales”

2633 pregleda 0 komentar(a)
Pisanje pjesama dolazi često samo od sebe: Damir Imamović, Foto: Edvin Kalić
Pisanje pjesama dolazi često samo od sebe: Damir Imamović, Foto: Edvin Kalić

Poznati bosanskohercegovački muzičar Damir Imamović svojim interpretacijama stvorio je poseban stil savremenog sevdaha.

Tokom svoje karijere strastveno je istraživao tradicionalnu muziku, a od 2007. godine i piše numere, ne samo za sebe, već i za druge izvođače u duhu sevdalinke. Aktuelni album “Singer of Tales” na kojem je radio tri godine, i pored aktuelne pandemije, polako osvaja publiku, ali i kritiku, što potvrđuju brojne nagrade koje su od njegovog objavljivanja stigle na Imamovićevu “adresu”. Album koji donosi 11 pjesama posvećen je sevdahu kao umjetnosti pričanja prič, a naziv je dobio po knjizi Alberta Lorda, američkog stručnjaka za epsku poeziju, koji je tridesetih godina 20. vijeka putovao Balkanom i upoznavao se sa tradicionalnom usmjenom poezijom ovog područja.

O njegovom uspjehu u svijetu, ali i nagradama, Imamović priča za Magazin...

Od objavljivanja albuma “Singer of Tales” prošlo je već nekoliko mjeseci, a Vi ste u međuvremenu dobili značajne nagrade od kojih je jedna i ona od Nacionalnog udruženja muzičkih kritičara u Njemačkoj, što je kao njemački Gremi za najbolji album tradicionalne muzike. Znači li to da se i za umjetnike sa ex-YU prostora polako otvaraju vrata svjetske industrije i da ravnopravno mogu da konkurišu sa kolegama iz razvijenih zemalja?

Mislim da se to polako dešava već od 1990-ih. To otvaranje međunarodne scene vrlo je bitno i uglavnom uključuje nas koji se bavimo tradicionalnom muzikom naših prostora, ponekog jazz muzičara i slično. Naravno, to ne dolazi samo po sebi i moraš se dobro potruditi da tvoj rad dopre do publike, novinara i kritike drugih zemalja. Osvježavajuće je jer naučiš da postoje i neka druga mjerila, da nije sve oko muzike estrada. Sigurno bi muzika mnogih bila mnogo siromašnija kada bismo radili samo za jedno tržište.

Imali ste izvrsne kritike za album u britanskoj, njemačkoj, holandskoj i južnoslavenskoj štampi. Koliko Vam to znači?

Pa, naravno da znači. Svako u tome vidi nešto drugo i vrlo je uzbudljivo čitati kritike koje dolaze iz potpuno različitih perspektiva. Nažalost, mnogo je površnosti i kod nas i u svijetu, pa bude i prilično dosadnih tekstova i prikaza. Ali, zna te iznenaditi kad pročitaš nešto darovito pisano. Toga ima i kod nas i na međunarodnoj sceni.

Vaš album nalazio se na prvom mjestu svjetske liste “Transglobal World Musica”. S obzirom na to da su za Vaš album glasali svjetski kritičar i zahvaljujući njihovim glasovima se našao u samom vrhu, je li i od strane publike tako dobro prihvaćen?

Sudeći po slušanjima i interesu za album, čini se da jeste. Nažalost, tek kada materijal s albuma zaživi koncertno, dese se neke nove veze, neki dublji kontakt s publikom. Za sada smo, zbog pandemije, onemogućeni u tome.

Kao predavač ima potpuno nov odnos prema tradiciji: Imamović
Kao predavač ima potpuno nov odnos prema tradiciji: Imamovićfoto: Edvin Kalić

Nijeste za to da se postavljaju pitananja tipa “čija je čija pjesma”, koje etničkom kolektivu “pripada”. Hoćemo li ikad naučiti da zostavštinu sa ovih prostora posmatramo kao svoju i ne dijelimo se?

Možda nekada hoćemo, ali sve manje vjerujem da će moja generacija to dočekati. Dirljivo je kada jedan kolektiv voli neku pjesmu toliko da je smatra “svojom”. Iskreno bih želio da je to zbog ljepote pjesme i želje svakog od nas da naš kolektiv baštini nešto plemenito i lijepo. Nažalost, mislim da se češće radi o nečemu drugom- o morbidnoj, nacionalističkoj želji da se sve druge isključi iz toga, da im se na neki način napakosti, da komšiji crkne krava.

Album “Singer of Tales” je presjek sevdaha i njegovih priča u njihovoj današnjoj verziji. Koliko je bitno da ovaj žanr predstavimo na moderniji način. Je li i to ujedno način da se približi mlađoj populaciji?

Nisam nikada radio muziku misleći na tako pragmatičke stvari kao što je “približavanje toj i toj publici”. Uvijek sam polazio od melodija, harmonija, ritma, način pričanja priča. Ko će se u tome prepoznati i kome će to biti lijepo, bitno, smisleno, na to ne mogu uticati. Kada sam počeo pjevati, imao sam 26 godina. Možda je to i doprinijelo tome da mlađa publika prepozna u mojoj pjesmi nešto za sebe. Danas imam 42 i radim ono što sam od početka radio- pokušavam uvijek nešto novo. Koliko uspijevam da vidim, to doseže do raznih generacija bez mog nekog posebnog ‘ciljanja’.

I kroz autorski rad čuvate sevdah od zaborava. Pišete za sebe, ali i za druge izvođače. Koliko je bitno da se i kroz nove kompozicije on očuva, a ne samo pjevajući stare?

Pisanje pjesama dolazi često samo od sebe. Od prve pjesme “Dva se draga” iz 2007. pa na dalje. Tu melodiju sam napisao na tekst jedne stare balade čija je melodija, bar u tom momentu, bila izgubljena. Jednostavno sam je htio pjevati i dao sam joj svoju melodiju. Kasnije sam isto radio s tekstovima- osjetio sam potrebu da postoji o nečemu i onda sam je sam napisao. Za sada se to pokazalo dosta uspješnim. Pisao sam mnogo i za pozorište, za film, muziku za video igru i drugo. Mnogo učim iz tog procesa. Nekako otkrivam sebe kao zanatliju i mnogo mi se sviđa taj osjećaj.

Album, zbog aktuelne pandemije nijeste bili u mogućnosti da uživo predstavite publici jer je kompletna turneja otkazana. Koliko je to i je li uopšte usporilo proces osvajanja publike kad su u pitanju numere sa projekta “Singer of Tales”?

Sigurno jeste. Kako rekoh, mora materijal sa albuma da zaživi pred publikom, na koncertima i drugim nastupima. Snimanje albuma je samo dio priče.

Radeći muziku za predstave znate da provučete tradicionalne motive. S obzirom na to da ste otkrili da radite i muziku za video-igrice, koliko tu možete da provučete etno motive?

U muzici koju radim za druge medije, ne vodim se toliko mojom strašću za tradicionalnom muzikom. Najvažnije je podržati muzički viziju reditelja ili autora. Nekada se pokaže potreba da to bude baš sevdalinka, ali sam radio i mnoge druge stvari iz drugih muzičkih žanrova. Za nas koji imamo svoj neki put nekada je jako otrežnjujuće kada moraš biti u funkciji nečije tuđe vizije. Recimo, sumnjam da bih nekada za moje projekte bio u prilici da učim aranžirati za gudački kvartet ili hor. To je jedna divna igra iz koje sam mnogo naučio.

Želja mi je da doprinesem izgradnji jednog novog znanja o sevdalijskoj kulturi

Radite i kao predavač i imate potpuno novo odnos prema tradiciji. Koliko je bitno naći neke nove puteve tradiconalne muzike?

Da, to je počelo nekad 2011. kada me je jedan kolega muzičar pozvao da učestvujem na njegovoj radionici iz produkcije. Pričao sam o sevdahu, demonstrirao važne skale, ritmove, ispričao pokoju priču koja me fascinira iz istorije sevdaha. Iznenadilo me je koliko ljudi ne poznaju istoriju ove muzike, čak i oni koji se smatraju njenim fanovima i znalcima. Shvatio sam tada da, za razumijevanje onoga šta ja sa sevdahom pokušavam, moram mnogo raditi i na obrazovanju publike. Tako sam počeo raditi radionice, predavanja, uradio sam veliku multimedijalnu izložbu o sevdahu u Sarajevu 2015. Zatim sam napisao i prvu istoriju sevdaha (knjiga “Sevdah”, Vrijeme Zenica, 2016.). Želja mi je da doprinesem izgradnji jednog novog znanja o toj sevdalijskoj kulturi. Jer, osim iz pukog neznanja, mnoga današnja nerazumijevanja te kulture proizlaze i iz konzervatvnosti jezika kojim o njoj govorimo. U tom starom jeziku, kojeg baštinimo još iz 19. vijeka, upisana je propast te kulture. Zbog toga novo znanje podrazumijeva i novi jezik.