INTERVJU ZA "VIJESTI"

Žika Jelić: Ponekad se pitam je li normalno što sam još zaljubljen u rokenrol

Yu grupi pandemija koronavirusa pokvarila planove o proslavi pedesetogodišnjice postojanja

3720 pregleda 0 komentar(a)
Žika Jelić (desno): Yu grupa, Foto: YU Grupa
Žika Jelić (desno): Yu grupa, Foto: YU Grupa

Mnogima je pandemija koronavirusa poremetila planove, a onaj blagi pad broja zaraženih krajem ljeta i početkom jeseni dao je lažnu nadu da se stvari vraćaju u normalu, pa su i počela da se organizuju i najavljuju neka dešavanja, ali se pokazalo da je bilo prerano za slavlje. Neće biti slavlja, bar ne onog koncertnog ni za Yu grupu. Legendarni sastav najavio je bio za kraj ovog mjeseca koncert u Domu sindikata u Beogradu na kojem bi obilježili nevjerovatnih pet decenija postojanja, a sve u okviru koncertnog serijala promoterske kuće Long Play “Pod maskama”, ali je događaj otkazan zbog novih kompilacija sa virusom koji hara planetom. Basista Žika Jelić tim povodom pričao je za “Vijesti” kako je sve to uticalo na njih, kakvi su im dalji planovi i najavio neka predstojeća izdanja.

Je su li vas obeshrabrila ova posljednja dešavanja, odlaganje koncerta?

Pa ne, ne. Možda bi me obeshrabrilo da se desilo početkom ove godine, pa odjedanput ovo što se dešava i što traje već mjesecima se ispriječi kao neki problem, da je svježa varijanta. Ali s obzirom da ovo već traje skoro devet, deset mjeseci, čekao sam samo da vidim što će da se desi. I najavljivali su neki taj talas koji će eventualno zahvatiti i 11. mjesec, pravo da vam kažem, priželjkivao sam da se to ne desi, međutim izgleda da su doktori bili u pravu. I nekako koncert u sali gdje može da stane 1500 ljudi, a da može da bude prisutno samo 500, na razmaku, sa nekim maskama na licu, da sviramo ljudima koje ne vidim kako izgledaju, znači jedna bezlična grupa raštrkanih ljudi, uopšte nisam mogao da zamislim koncert u takvom ambijentu i dobro je što je otkazan.

Znači donekle ste to ipak anticipirali?

Pa jeste, priželjkivao sam da bude sve u redu, ali kad je počeo da raste broj zaraženih, bez uvođenja onih mjera kad sam bio u, kako ja to zovem, prisilnoj izolaciji, želio sam da se to ne dešava više. I od strane vlasti to se ne dešava, ali sa svim ovim upozorenjima održavati kontakt je bezveze. Bolje sačekati neka druga vremena, iduće godine se nadam da ovaj problem neće postojati, pa da na ljeto ako bog da na Tašmajdanu napravimo jedan pravi koncert za onoliko ljudi koliko može da stane tamo. Naredne godine možemo da obilježimo i proslavimo pet decenija postojanja. Za cijelo to vrijeme nismo nikad naišli na ovakav problem, bilo je drugih problema, organizacione prirode, vremenske nepogode kada je otvoren prostor, ali ovako da je cijeli svijet u problemu, tako nešto nisam očekivao da može da se desi.

Sigurno vam puno nedostaje sviranje?

Pravo da vam kažem, čekam... Skoro smo svirali u jednoj bašti Zemun festa, to je jedan rokenrol klub i u toj bašti je moglo da stane oko 400 ljudi, prije jedno mjesec dana i to je bio jedini nastup ove godine. Opet smo osjetili kako je biti na pozornici, ali za cijelo vrijeme ove korone, interesantno da ne samo ja, nego i moj brat Dragi koji je zadužen za nove kompozicije kad je Yu grupa u pitanju, i mnogi drugi sa kojima sam pričao, našli su vremena, ovo ih je pokrenulo da naprave neke nove kompozicije koje će se u dogledno vrijeme objaviti i biti na nekim nosačima zvuka pojedinih grupa. Tako je i kada smo mi u pitanju, a ja lično razmišljam i o jednom solo izdanju, koje nema veze sa Yu grupom. O tom potom, čekam tekstove, ne žurim, ali moguće da ću takvo izdanje sljedeće godine objaviti. Eto to je rezultat nesviranja, neputovanja, opet se ovo vrijeme na neki način iskoristilo stvaralački.

Poslije toliko godina, gdje se kriju ti motori i odakle ta očigledna klinačka zaljubljenost u muziku kod vas?

To je ta neka zaljubljenost kada je rokenrol u pitanju koja nas drži odmalena. Ja sam rokenrol otkrio davne 1954. godine prošlog vijeka, znači imao sam 13-14 godina kao klinac i kad sam čuo zvuk električne gitare, Elivs Prislija kako pjeva, Litl Ričarda i druge, bio sam oduševljen. Rokenrol je došao iz Amerike i bio je mješavina kantrija, njihove dakle nacionalne muzike, rokabilija i crnačke muzike, crnci su u stvari plasirali taj rokenrol što se tiče tempa, ritma... Ja sam bio opčinjen svim tim i ta zaljubljenost me drži do dana današnjeg, iako imam već dosta godina. Kad se sjetim koliko imam godina, pomislim da li je to u redu, da li je to normalno. Ali definitivno jeste. Ja u mojoj 78. godini života, kada stanem pored svog motora i kada treba da se provozam, ja osjećam nevjerovatno ushićenje i radost, neku neobjašnjivu slobodu i potvrdu da sam još okej, da sam zdravstveno u redu. Mjerilo će mi biti, onog trenutka kad nelagodno budem prilazio motoru, sa izvjesnim strahom, nesigurnošću, kad se budem loše osjećao kad sjednem na njega, tad će biti gotovo. Isto važi i za rokenrol.

Znači rokenrol podmlađuje, bar kad ste vi u pitanju?

To je vrlo težak posao, teško je baviti se sa tim. Potrebno je biti malo ne baš, što je rekao moj pokojni otac, normalan. (smijeh) On me jednom prilikom pitao jesam li odlučio da se bavim muzikom definitivno, ja mu kažem - da, a napustio sam posao bio tada, a on me samo blijedo gleda i pita da li sam normalan. Eto, to vam sve govori. Ali ja sam to odabrao kao životni poziv i definitivno nisam pogriješio. Mnogo sam lijepo proživio sve ove godine, zahvaljujući tome.

Kad vam je u ovih pet decenija rada bilo najuzbudljivije, je li baš na početku kad je rokenrol bio nova stvar, a kad najteže?

Najuzbudljivije, dobro ste rekli, taj početak i želja za nekom vrstom afirmacije, odnosno saznanja da to čime se bavite i što prezentirate javnosti je dobro, da nije pogrešna varijanta. Zapravo, ne razmišlja se da li je pogrešna ili ne, jednostavno bude prihvaćena i čovjek bude zadovoljan. To je na samom početku. A onda neka uzlazna putanja kada smo riješili da budemo grupa koja će izvoditi sopstvene kompozicije koristeći pomalo folklor i neke motive iz tradicionalnog folklora, ta uzlazna putanja od 70-ih kada smo bili najbolja i najpopularnija grupa na prostorima tadašnje Jugoslavije, to mi je nekako najuzbudljivije vrijeme. A najlošiji trenutak požar 1981. godine i kada smo šest godina odsustvovali javno sa scene, iako smo bili non-stop u kontaktu, jer tehniku koju smo imali i koja je stradala u tom požaru Dragi je vrlo brzo obnovio i koristili su je i Riblja čorba i Bajaga i Kerber i puno, puno grupa. Tako da smo bili u kontaktu i znali smo što se dešava, bar kad je u pitanju srpski rokenrol i čekali smo pravi trenutak, taj period je bio lošiji, ali 1987. je nastala “Zlatna jabuka”, prava za povratak Yu grupe. Ne znajući za nju, kolege su nam poredlagale da ne počinjemo ništa novo da radimo, jer su već tu nove generacije, možda smo i zaboravljeni, međutim ona tvrdoglavost i riješenost da se sve to ispravi, to se i desilo, “Zlatna jabuka” nas je vratila nazad na scenu i traje do danas.

Preporučujemo za Vas