NIKOLA VRANJKOVIĆ ZA "VIJESTI"

Po prirodi sam pesimista, ali mi to ne brani da se nadam

Srpski roker za “Vijesti” o svom novom lajv albumu, odnosu sa publikom, stvaranju površnih ljudi i uništavanju životne sredine

11600 pregleda 433 reakcija 4 komentar(a)
Vranjković, Foto: Luka Zeković
Vranjković, Foto: Luka Zeković

Mračna 2020. onemogućila je koncerte, pa je ljubiteljima muzike preostalo da se više posvete kućnom slušanju albuma. A pogotovo u ovim kišnim i sivim danima decembra i januara atmosfera je prava za novo detaljno preslušavanje djela Nikole Vranjkovića, jednog od najznačajnijih srpskih rok autora, da slušalac potpuno utone u njegova slojevite kompozicije i zaboravi na današnjicu. Da stvar za fanove nekadašnjeg lidera grupe Block Out budu još bolja potrudio se Vranjković, koji im je za praznike poklonio svojevrsni best of - i to snimljen uživo.

Bilo je i logično, jer Vranjkovićevi koncerti su unikatno iskustvo i vrijeme je bilo da budu zabilježeni na nekom izdanju, a nije mogao izabrati bolji trenutak. Sad kad svirki nema, ljubitelji njegove muzike ipak mogu da puste album “Biološki minimum”, zažmure i u mislima se presele u redove ispred bine na kojoj srpski roker sa pratećom ekipom stvara svoju magiju.

Vranjković je poznat po veoma dugim koncertima, na kraju kojih publici i dalje nikad nije dovoljno muzike, pa nije neobično da je “Biološki minimum” izdanje objavljeno na čak tri CD-a pod etiketom Multimedia Music, a u pitanju je snimak njegovog tradicionalnog decembarskog koncerta, održanog 2019. u Kombank dvorani.

„S obzirom na to da smo ove godine iz objektivnih razloga spriječeni da održimo naš tradicionalni prednovogodišnji koncert u Beogradu, neka vam ovaj trostruki album prekrati vrijeme do sljedećih koncerata“, poručio je Nikola po objavljivanju albuma, a na kojem su se našla kako njegova djela koja je objavio sa Block Outom, tako i numere sa njegovih posljednjih solo izdanja “Bremeplov” i “Veronautika”.

Dvadeset i sedam pjesama, odnosno 198 minuta muzike na “Biološkom minimumu” osim Vranjkovića odsvirali su Danilo Nikodinovski (gitara, minimoog, teremin), Milan Vučković (gitara), Ivan Mihajlović (bas gitara), Ivan Zoranović (klavijature, gitara, vokal), Vladan Božilović (bubnjevi), Andrej Mladenović (perkusije) i Ivan Petrović (akustična gitara), a album se može kupiti preko Facebook i Bandcamp stranice Vranjkovića, na zvaničnoj veb stranici izdavača i može preslušati na svim relevantnim digitalnim muzičkim platformama (Spotify, Deezer, Apple Music...).

Poznati srpski roker tim povodom pričao je za “Vijesti”.

Kako je nastala i realizovana ideja o lajv izdanju? Jeste li snimali više koncerata ili samo taj, pošto pretpostavljam da nije slučajno što je zabilježen vaš tradicionalni decembarski koncert, jeste li imali neke posebne pripreme zbog toga?

Mi smo u posljednjih nekoliko godina snimali skoro sve naše nastupe. Postojala je ideja da odaberemo najbolje snimke i objavimo živi album. Negdje sredinom aprila mi se učinilo da od decembarskog velikog koncerta neće biti ništa, pa sam pažljivije preslušao prošlogodišnji snimak koncerta iz Kombank dvorane i došao na ideju da miksamo ipak samo taj koncert i to u punoj dužini od preko tri sata. Trebalo je puno vremena, ali se na kraju trud isplatio. Nismo imali nikakve pripreme za snimanje iz prostog razloga što nam je cijeli sistem vezan za mnogo naše opreme, tako da smo spremni za snimanje u svakom momentu uz malo više vremena za tonske probe.

Nikola Vranjković na Lake festu 2019.
Nikola Vranjković na Lake festu 2019.foto: Luka Zeković

Imate jako privrženu publiku i na ovom izdanju je zabilježena sa svojim horskim pjevanjem kao još jedan član benda, što nekako i jeste na svakom vašem koncertu, koja dodaje posebnu emociju snimcima. Je li Vam i to bila motivacija pri radu na ovom izdanju, jeste li razmišljali o tome uopšte i znači li Vam posebno što je i to zabilježeno?

To su možda i najdragocjeniji momenti sa koncerata. Mnoge od tih pjesama koje ljudi horski pjevaju verovatno nikad nisu puštene ni na jednom radiju ili televiziji. To je veliko priznanje i govori mi jasno da sve što sam radio u posljednjih trideset godina nije bilo uzaludno. Nisam o tome razmišljao niti postoji neki specijalan momenat kada ja ljude zamolim da horski pjevaju ili ne daj bože dižu ruke gore i slično. To su spontane stvari i zato su mi još draže. Dešavale su se ranije, uglavnom na pjesmama kao što su “Dve hiljade i kusur godina“ ili “Težak slučaj pakla”, a sad se to dešava skoro u svakoj pjesmi srednjeg ili sporijeg tempa, od “Sretenja“ do “Dve reči” i da ne nabrajam. Lijep je osjećaj zaista. Svi u bendu se osjetimo ponosni.

U Block Outu ste rijetko pjevali, sad pretpostavljam da Vam je to prirodno, ali jeste li u početku razmišljali o angažovanju nekoga drugoga da pjeva i kakav je bio osjećaj kad ste Vi preuzeli pjevanje, jesu li tako te pjesme postale nekako još više Vaše u izvođačkom smislu?

Meni se iskreno činilo da sam u Block Outu u to vrijeme i previše pjevao. Pjevao sam na albumima pjesme “8 i 30”, “Ja ne želim da odeš”, “Nedostupna polja”, “Manastir”, “Vertikalno gledano”, “Armature”, “Težak slučaj pakla”, “Ako imaš s kim i gde”, “Dan koji nikad nije došao”, “Sudoperu”, “Andrej” i da ne nabrajam. Nije mi to nikad bio problem u studiju. Uživo je već komplikovanije s obzirom na količinu stvari koje bi trebalo da odsviram i pritisnem na pedalama dok pjevam i sviram u isto vrijeme. Zbog toga danas u momentima kada pjevam često Milan Vučković preuzima da svira neke teže fraze, jer ja ne mogu da pogledam u gitaru i namjestim ruku. U svakom slučaju, riješili smo te probleme na zadovoljavajući način.

Nisam u posljednjih sedam godina razmišljao o nekom drugom glavnom vokalu jer i ovako kad imam bilo koju vrstu problema, tu u pomoć priskače Kiza Zoranović, koji i moje tekstove zna bolje od mene, a o pjevanju tek da ne govorimo. Kiza je i sufler i dirigent i centarhalf i srednj vezni, osim što svira i pjeva prateće vokale u našem bendu. Istina je da su neke pjesme, naročito one koje sam rijetko ili gotovo nikada izvodio uživo sa Block Outom, dobile neku novu energiju. Možda je jednostavno riječ o iskrenosti, jer zaista je lakše onome ko je napisao tekst da taj tekst i pjeva.

Nikola Vranjković u KIC-u 'Budo Tomović' 2018.
Nikola Vranjković u KIC-u "Budo Tomović" 2018.foto: Savo Prelević

Objavili ste lajv album baš sad u periodu kad nema koncerta, ima li tu neke simbolike, je li to namjerno?

Jednostavno mi je ideja bila da ako već ne bude tradicionalnog decembarskog koncerta u Beogradu, na koji su redovno dolazili ljudi iz svih djelova svijeta, ipak omogućimo publici da u decembru može na neki način da podijeli sa nama standardnih tri, tri i po sata zajedničkog uživanja. Album je malo kasnio i izašao u zadnji čas,ja sam ga tempirao za prvi decembar, ali nismo stigli sve da završimo u dogovorenom terminu. Mi realno do kraja novembra nismo znali da li će biti koncerta ili ga neće biti, jer su se stvari mijenjale iz dana u dan, a najprostije informacije o zdravstvenoj situaciji u zemlji su izgledale povremeno kao da ih presrijeće i koriguje kontraobavještajna služba neke neprijateljske države. Bukvalno smo bili sluđeni poluinformacijama, tako da nismo ni sačekali tu zvaničnu objavu o zabrani koncerata, nego smo riješili da prekinemo da razmišljamo ove godine na tu temu i bilo nam je iskreno i lakše.

Kako je inače sve ovo sa koronom uticalo na vaš rad, svakodnevicu, psihu? Radite li na novom studijskom materijalu?

Dugo već ovo sve traje. Nekad baca u depresiju, nervozu i loše raspoloženje, a nekad tjera na rad. Radio sam kad god sam osjetio da imam snage da mogu nešto makar do pola da završim - ili kao tekst ili kao muziku. Osjetio sam prvi put u životu da nemam snage za neke stvari. To je možda i najopasnije. Nekad sam uspiijevao da se natjeram da radim, makar i neku najbezvezniju skicu neke nove pjesme, samo da bih osjetio da nisam skroz otupio. I nisam na sreću. (smijeh) Nisam skroz. Uradio sam već nekoliko novih pjesama i veoma sam zadovoljan.

Što je biološki minimum iz naslova, jesu li nam se životi na to sveli?

Iskreno se nadam da se nisu još uvijek sveli na to, ali se plašim da ubrzano idemo ka tome. Idemo i kao da nas bas briga što se tako nešto dešava. Kao da čekamo da neko drugi padne s Marsa i da nam kaže: “Alo, građani, jel’ vi zaista ne primjećujete kakav je vazduh koji dišete ili očekujete da će neko drugi da oslobodi jadne, predivne planinske rječice od betonskih monstruma i cijevi koje kao prave struju”. Ja živim u Zrenjaninu i često mi dođe da otvorim prozor i krenem da vrištim od bijesa kad pustim vodu iz česme. Ali u tom gradu se niko nikad nije ozbiljno pobunio zato što se mjesečno potroši nekoliko stotina hiljada eura na kupovnu flaširanu vodu, niti je nekome ko bi trebalo time da se bavi palo na pamet da u centru grada stoji cisterna sa pijaćom vodom iz koje bi ljudi mogli da sipaju pijaću vodu u svoje kante besplatno ili po nekoj simboličnoj cijeni.

“Biološki minimum” je fraza koja se u posljednjih nekoliko godina često pojavljivala u medijima kad su minihidro elektrane u pitanju. To je onaj dozvoljeni nivo vode koji elektrana mora da ostavi rijeci da rijeka može makar da nastavi da živi kao zombi ili kao neko sa 90 odsto invaliditeta. To su toliko strašne stvari da je meni nezamislivo da neko ko se bilo gdje na svijetu bavi politikom i bori za razvoj svoje zemlje može da podrži izgradnju tih objekata. Je*eš opravdanja kad je i maloj djeci jasno da je u pitanju zločin nad živim svijetom i u toj rijeci i svuda oko te rijeke. Sve je to veoma bolno i tužno u isto vrijeme. Ako neko pokuša u ovom slučaju da vam da neki suprotan argument, najbolje je da se osmjehnete i napustite prostoriju. Jasno je tu sve. I sve ovo što sam nabrojao će biti neki od manjih problema prema onima koji će stvarno doći ukoliko se ne opametimo i ne počnemo da razumijemo što su nama kao ljudskim bićima zaista prioriteti. Ja sam pesimista, ali mi to ne zabranjuje da se nadam.

Nikola Vranjković u KIC-u “Budo Tomović” 2018.
Nikola Vranjković u KIC-u “Budo Tomović” 2018.foto: Savo Prelević

Neke pjesme u kojima opisujete društvene okolnosti su u tom smislu i dalje jednako aktuelne, kao da se ništa nije promijenilo, što bi se reklo i za neke Vaše izjave. Kao zemlje periferije globalnih tokova kapitala, možemo li se uopšte nadati nečemu boljem? Ili možda problem nije u globalnim sistemima, nego u nama, jer ste jednom rekli da recimo problem nije u EU?

Mi smo svakako jednim dijelom zaslužni za stvaranje i održavanje takvog sistema i da mnogima to zaista ne odgovara oni bi nešto vjerovatno promjenili. Trenutno se ubrzano radi na stvaranju površnog, nezainteresovanog čovjeka kojem je svaka bolest, smrt i nesreća još samo jedan naslov u novinama. Oni sa malo dubljim osjećanjima još uvijek osjete muku i tugu kad tako nešto pročitaju, ali i oni brzo okrenu na sljedeću stranicu novine. Nekad mi se čini da je potpuno nepotrebno zapisivati i dokumentovati razne događaje i osjećanja koja idu uz njih, a nekad da je to možda i obaveza svakoga ko ima talenta za takve stvari. Nije ni prevelik problem niti sramota biti negdje u manjini i pitanje je da li uopšte imate pravo da tu većinu vrijeđate na bilo koji način zato što mislite da ste vi relativno normalni ili obrazovani, a oni nisu, ali je problem ipak očigledan kad se okrenete unazad i sjetite se nekih starih vremena i njihovih junaka koje nisu osporavale ni manjina ni većina… Cuneta Gojkovića, Olivera Dragojevića, Arsena Dedića, ili Džonija Štulića i Vlade Divljana…

Da ne nabrajam sad do prekosjutra. Nisam siguran da bi ljudi u to neko staro vrijeme ikada saznali za te umjetnike i njihova divna djela da ovi nisu bili medijski zastupljeni na televizijama, radijima i štampi. Kako mi uopšte mislimo da dođemo do novih Bajaga, Rundeka, Balaševića ili Darkwood duba i Goblina ako se takvim novim umjetnicima ne daje ni mrvica medijskog prostora. Odgovor je prost: neko ne želi da se takvi umjetnici ponovo pojavljuju jer takvi ljudi i samom svojom pojavom i interpretacijom čovjeka natjeraju da počne da razmišlja o normalnim običnim ljudskim potrebama i stvarima. Priče o tome kako tržište sve diktira su budalaština jer onda možemo sjutra lagano i u škole da uvedemo porno časopise umjesto udžbenika iz fizike, matematike, likovnog i muzičkog… Kod nas kad neko kaže EU, on misli na Njemačku i Francusku, a ne na Bugarsku i Rumuniju, isto kao i kad kažu Zvezda ljudi misle na fudbalski klub, a ne na vaterpolo ili atletski klub Crvena zvezda. Čudno je to.

Izjavili ste jednom da ima umjetnika koji su Vam pomogli da preživite i donesete neke važne životne uloge, osim pretpostavljam pomenutog Tarkovskog, ko je još presudno uticao na Vas?

U jednom periodu su to bili Rodžer Voters, Džimi Pejdž i Tomi Ajomi, u drugom Džo Stramer i Majk Džons, ili Ijan Kertis, Viktor Coj ili Majkl Gira.

Sujetni, moćni ljudi potisukuju ono što ne razumiju

Ranije kad smo pričali kazali ste da je rok zapravo narodna muzika, ali da ne može da dopre do naroda zbog, ukratko, kulturne inkvizicije koja putem TV-a stvara male monstrume, i da je tako od 90-ih do danas. Što mislite ko stoji iza toga i koji je cilj, je li rokenrol glavna meta te inkvizicije (zašto?) ili je samo usput stradao? Reklo bi se i da u inostranstvu (van ex Yu prostora) nije mnogo drugačije, slažete li se?

Ja bih rekao da je u negdje u inostranstvu puno drugačije, a negdje još gore nego kod nas, ako je uopšte moguće da bude gore. Nemam pojma. Moguće da stoje jednostavno netalentovani, sujetni, moćni ljudi koji se iz straha od nerazumijevanja nečije poruke opredjeljuju da svoje moći usredsrede na uklanjenje ili makar potiskivanje nečega veoma vrijednog čemu ne mogu da priđu ni sa jedne strane A moguće je da se dešava i nešto što ja ne razumijem jer sam mator, a sasvim je prirodno i u skladu sa vremenom u kojem živimo. Čini mi se da je trenutno najvažnije da uspijemo da preživimo.

Brojgel na omotu, Tarkovski u pjesmama

Omot novog albuma podsjeća na “Lovce u snijegu” Pitera Brojgela, ima li to veze budući da je ta slika prisutna i u filmu Tarkovskog “Ogledalo”, autora kojeg je poznato da posebno volite?

To sa omotom se desilo vrlo spontano. Marko Prokić, dizajner koji je radio omot je već imao završen omot urađen uglavnom od fotografija sa koncerta iz Kombank dvorane koje je slikao Nemanja Đorđević, kad je moj prijatelj Miroslav Majkić - Gos’n Bandar postavio na svoju Facebook stranicu novu sliku. Ja sam dugo gledao u tu sliku, jer nikada mi nijedna druga slika nije toliko stvari istovremeno govorila kao ova na prvi pogled. Sto stvari sam vidio u par sekundi, pa između ostalog i Brojgelovu sliku. Zvao sam Prokića da ode i pogleda sliku na Bandarevoj stranici. Kad je pogledao rekao mi je: “To se tebi samo namješta očigledno. Ovo mora da ti bude naslovna slika na albumu”. Ostalo je još da pitamo Bandara da li je voljan da nam tako nešto dozvoli. Bandar se veoma iznenadio i uopšte nije krio oduševljenje. Tako je završena priča o naslovnoj slici na omotu.

Kad smo kod toga, postoji li osim “Andreja” još neka pjesma na koju je Tarkovski uticao, zbog čega ga toliko volite? U njegovim djelima, kao i kod brojnih drugih ruskih velikana, osjeća se ta “ruska duša”, mislite li da mi kao Sloveni možemo to više da osjetimo i ta djela razumijemo nego Zapadnjaci?

Postoji u ”Fotelji, u “Za životom il za Sudbinom” i u još par pjesama. Konkretno, uvijek me je fascinirao tempo kojim se odvijaju priče u njegovim filmovima. Uzbrdice, nizbrdice, ravni djelovi, pa onda poneka iznenadna rupa koju ne možete da preskočite. Često sam pokušavao da prvi susret sa svojom zamišljenom pjesmom u glavi bude potpuno opušten, plivajući osjećaj, da probam da čujem šta ona još može da ponudi van muzike i teksta, ukoliko je dobro napravim i snimim. U tome su mi često pomagale razne scene iz njegovih filmova, a znam ih skoro sve napamet.

Mislim da djela kao što su “Žrtvovanje”, “Stalker” ili “Andrej Rubljov” svi na planeti mogu podjednako da osjete i razumiju. A što se tiče Zapada, tamo ionako već svaki treći ima slovensko prezime. Tu rusku dušu mi kao Sloveni vise osjećamo i više se osjeća kod Dostojevskog. Ovdje se radi o nečemu drugom. Tarkovski kao da je uvijek pokušavao da nam prenese ono što ostaje iza istine, iza pravde, iza straha, iza ljubavi, iza nade… Paradoksalno je da danas kad su tehničke mogućnosti dovedene do savršenstva to jednostavno više nije moguće.

Preporučujemo za Vas