Asocijacija neki rok

Goran Šobić Sirano: Živimo u vremenu u kojem za sve tražimo krivca

Muzičar, pjesnik, menadžer Goran Šobić Sirano priča o aktuelnoj situaciji u muzici, nagradama njegove asocijacije “Neki rok”, bendu Zid Mortal

2581 pregleda 93 reakcija 1 komentar(a)
Goran Šobić Sirano, Foto: Aleksandar Angeloski
Goran Šobić Sirano, Foto: Aleksandar Angeloski

Već skoro dvije decenije Goran Šobić Sirano trudi se da kroz asocijaciju “Neki rok” one koji tokom godine ostave neki trag u rokenrol kulturi i nagradi. Pandemija koja je prošle godine gotovo zaustavila muzičku industriju u čitavom svijetu nije spriječila Sirana da isprati koji su to bendovi i pojedinci bili vrijedni i nijesu se, bez obzira na teško vrijeme predavali, već su radili. No, Sirano i sam kroz svoj bend Zid Mortal ostvalja na rok sceni neizbrisiv trag. Iako Zid Mortal postoji već dvije decenije objavio je tri albuma, no Sirano je pored muzike sa svojim bendom aktivan i kao pjesnik, autor emisije, menadžer drugim muzičarima, a o svemu tome, kao i rok sceni priča za Vijesti...

Asocijacija “Neki rok” dodijelila je nagrade za 2020. godinu za rok muziku, i uopšte rok kulturu. S obzirom na to da prošla godina nije bila plodna za muzičare, jeste li imali mnogo muke oko toga kome treba pripasti koje priznanje?

Veoma je važno da se za dostignuća prepoznaju i nagrađuju, kao i da se pošalje poruka i onima koji nisu dobitnici, da neko vrednuje rad i trud. Dodatno je važno da se nagrade dodjeljuju sa kredibilitetom, da postoje kriterijumi vrednovanja. Zato nam je bilo teško, zbog odgovornosti koju nosimo, ali naizgled smo lako dodijelili nagrade najboljima, iz kategorija koje smo naznačili kao važne, baš zbog toga što nije bilo previše događaja. „Mortal Kombat“ je dobio nagradu za koncert godine, svakako je bio najveći i najozbiljniji, ali je njima, recimo, bio jedini. Uvijek se nađe poneko ko očekuje drugačije rezultate. Posebno je dosta pažnje privukao dobitnik nagrade za pjesmu godine, ali to je na primer jedina nagrada u kojoj priliku za dokazivanje može naći i manje poznat bend, pa smo nagradu dodijelili bendu „Fluid Underground“.

Asocijacija na čijem ste čelu od 2001. godine, od kako je osnovana, bavi se očuvanjem i promocijom rokenrola, kulture, umjetnosti i sporta. U ovom ludom vremenu, koliko ste sebi težak zadatak postavili?

Kada sam te davne 2001. godine došao na ideju, pa nešto kasnije sa kolegama muzičarima osnovao Asocijaciju „Neki rok“, bio sam vođen idejom da je vrijeme svakako teško, da ako mi ne ostavimo određeni trag da je bilo i nečeg drugog, ne osvrnemo se na uspješne pojedince, sportiste i radnike u kulturi, sve će pasti u zaborav. Zadatak jeste bio težak, srećan sam što smo opstali, što i dalje zastupamo svoje ideje i stavove, i što ove godine slavimo 20 godina postojanja. Zvanično smo se promovisali na osnivačkom koncertu u Domu omladine na kojem su svirali bendovi „Šablon“, „Akt“, „Zid Mortal“ i „Steelfon“, a za sve te aktivnosti su nas podržavali mediji i doprinijeli tome da postanemo prvi rock portal u Srbiji, a i šire,(na adresi www.nekirok.com). Vrijeme danas je teže nego tada, jer se društvo još više odrodilo od kvaliteta ili od drugačijih pojedinaca. Sve je svedeno na isplativost, liniju manjeg otpora. A mediji mahom rade na promociji prosjeka i o životima pričaju sa ljudima koji nemaju život. Stvara se atmosfera da se muzikom ne isplati baviti i da je umjetnost uzaludna.

Aktivno pratite domaću rok scenu, podržavate mlade muzičare. Kako biste ocijenili današnju rok scenu?

Kao PR najstarije nezavisne izdavačke kuće kod nas „Take it or leave it“, i kao učesnik u žirijima najeminentnijih demo festivala imao sam dosta susreta sa stvaralaštvom mladih bendova. Sada se sve više stvara na maternjem jeziku, imena bendova su inovativnija i zrelija, nekada su bendovi bili kopije kopija, danas su dosta autentičniji. Sve to je za pohvalu, bendova i muzike ima. Na stranicama našeg portala svaki mladi bend koji ima autorsku pjesmu i spot dobije svoje mjesto, to je najmanje što možemo, a izuzetno je važno.

Bez obzira na kompletnu situaciju, ne samo u muzici, već i u društvu, ima dosta mladih bendova koji karijeru započinju kao rokeri. Ima li neko ko je posljednjih godina na Vas ostavio poseban utisak?

Bendovi moraju nadograđivati svoj rad i ne smijeju odustajati. Pohvalio bih bend „Bayat“ koji mi je prijatno iznenađenje i mislim da se od njih može očekivati mnogo već ove godine. Otkrovenje nam je bio „Fluid Underground“ pa smo ih zato nagradom podržali. Iskoristio bih da javno pohvalim neke bendove, evo izdvojio bih da lijepe pop-rock aranžmane i tekstove ima bend „John Wayne“, veoma su mi se dopali spotovi i ideje benda „Nikom ništa“, sviđa mi se razvoj već etabliranog benda „Brigand“, dosta pažnje, posebno tekstovima, privukli su momci iz benda „Nemi pesnik“, a veoma aktivan je bio bend „Majkan“. Svi ovi bendovi imaju ili spremaju svoj sljedeći album. To me raduje.

I sami ste muzičar, imate svoj bend, a i pored velikog broja godina na sceni ne odustajete od rok muzike. Pretpostavljam da ste imali teških trenutaka tokom karijere, jeste li i sami razmišljali o kompromisima?

Ja sam pjesnik, pjesnik koji je imao želju da mu se pjesme pjevaju i tako je došlo do tri albuma mog benda „Zid Mortal“. S obzirom da sam rastao u vrijeme nastanka i stvaranja najboljih rock bendova učio sam šta je motiv, cilj, način. Ne odstupam od tih očekivanja koje sam zadao sebi. Jedan primjer, za naš posljednji CD „Monopol i riziko“ odštampan je omot kao nekadašnji omot za LP ploču, sa lijeve strane je udenut buklet sa tekstovima pjesama, a u desnom otvoru nalazi se kompakt disk u obliku ploče. Redosljed pjesama je podijeljen na stranu A i B. Željeli smo da pošaljemo poruku da su ploče nekada bile značajna cjelina, nosile su specifičnu poruku i ispisivale su fazu u razvoju benda. Iako sam znao da se to može doživjeti kao demode, nezanimljivo i nepotrebno, ipak sam se odlučio na takav vid prezentacije. Na pjesmama imamo prave rock solaže uprkos mišljenju da pjesme koje ih imaju nisu moderne. I to je vid poteškoće. Od nastanka benda smo znali da ćemo nailaziti na izazove, bilo ih je, ali je zadovoljstva bilo mnogo više. Sada sam već u godinama koje mi dozvoljavaju i neke kompromise. Nije nemoguće da ću nešto u daljem radu mijenjati, ali na drugačije, a ne na gore.

Nakon drugog albuma Vašeg benda Zid Mortal doživjeli ste veliku saobraćajnu nesreću. Koliko Vas je taj životni momenat unazadio kad je karijera u pitanju? S obzirom na to da ste godinu i po dana učili da hodate, devet mjeseci bili na štakama, imali šipke u nozi, je li Vam tada bilo do pjesme?

To je bila samo jedna od faza razvoja umjetnika, izazov koji se morao prevazići. Učio sam da hodam ali se ovaj put, za razliku od onog kad sam bio mali, sjećam. U tih godinu i po dana sam složio svoje stare pjesme u prvu zbirku „Ovde ko uđe ne izlazi živ“, napisao sam drugu zbirku, koju sam okarakterisao kao poetski roman, nazvao je „Berger je kriv“ po liku Džordža Bergera iz filma „Kosa“. Okrivio sam ga za sve dobro u meni, a sa ciljem da naglasim da živimo u vremenu u kojem za sve tražimo krivca i obično ga tražimo u drugom. Promocija te knjige je bila u velikoj sali SKC-a, gostovali su i čitali poeziju moji prijatelji Bora Đorđević (Riblja čorba), Aca Seltik (Orthodoks celts) Woodoo Popeye, Prljavi Inspektor Blaža, Miki Perić (pevač, vajar, multimedijalni umjetnik), Dejan Drvenica (slikar, dizajner), Predrag Mitrović (Šablon), Dragan Novičić (menadžer), Katarina Popović (Etar) i Igor Jakovčevski(dr, naučnik). Bend je odsvirao neke moje pjesme u klavirskim aranžmanima, a na video bimu su emitovani stari spotovi benda i inserti iz filma „Kosa“. Emitovan je i demo spot za, tada demo pjesmu „Pet minuta sam“, sa trećeg albuma “Zid Mortala”, a koju sam, kao i ostale pjesme sa tog albuma, napisao i aranžirao u glavi dok sam uporno šetao na štakama. Očigledno mi je bilo do muzike, koja mi je i tokom teških devedesetih pomogla da preživim, tokom ovog, umnogome, presudnog događaja u mom životu kada mi je pomogla da prohodam i krenem iznova, a važna je i danas jer mi ne dozvoljava da ostarim.

No, ni tada se nijeste predali. Period kad nijeste bili diskografski aktivni iskoristili ste da publici predstavite kroz pisanu riječ. Jeste li i danas aktivni na tom polju?

Pored pomenute dvije, prošle godine sam objavio i treću zbirku pjesama pod nazivom „Šamar“. Šamar može biti koristan, on je simbol vaspitne mjere ali i osvješćivanja. Na neki način kao da smo primorani da se navikavamo na šamare koje nam život daje, pokušavamo da ih prevaziđemo, ali nam mogu biti i podstrek da uzvratimo životu šamar jer sa njim ih najviše i razmjenjujemo. Pandemija virusa je bila upravo taj šamar zbog kojeg knjiga nije promovisana. Ali „pa zar nije štos životu razbit nos?“

Pored muzike, veoma su Vam važni i tekstovi, tako da Vaše pjesme uvijek nose i bitne poruke. No u današnje vrijeme, koliko iste publika čuje?

Većina publike ne čuje ništa što nije podržano trendom. Jedan razlog je to što je tokom devedesetih dobar dio naše publike napustio region, a nova nije nastala na tim postulatima, jer, kreirale su ih novonastale okolnosti. I nije im za zamjeriti, mladi danas imaju svoje probleme, svoju zabavu, svoje događaje, svoje emocije i traže sebi slične. Ali, ovaj intervju je jedna u nizu potvrda da neko čuje, prati, primijeti i rock muziku i rock tekstove. Iako djeluje kao kap u moru znamo da mora ne bi bilo bez rijeka, a rijeka bez izvora. U sveopštoj nametnutoj subkulturi foliranja sreća je postati rijeka, pa more, a nikada ne biti baruština. Često mi zamjeraju da su mi tekstovi kompleksni i nerazumljivi, a ja sam mislio da će mi to biti glavni adut. Možda je to razlog što mi muzička karijera, i pored muzičkog prezimena, nije zapaženija. Ali, u tim tekstovima se krije i tajna vječnosti koja se rijetko ili nikad ne spozna. A traganje je samo naš mali doprinos na tom putu spoznaje. Po tom traganju se na kraju vjrednujemo, jer sabira se na kraju, a šta je kraj nego zbir svih početaka.

Vaš bend Zid Mortal posljednji album, nakon 13- godišnje pauze objavio je 2018. godine. Je li došlo vrijeme za nove pjesme? Koliko je bitno za muzičare koji su dugo na sceni da ne žive od “stare slave” i da uvijek nešto snimaju i rade?

Već trideset godina živim u restartu. Sve planove i snove oživljavam iznova. I kada me krene, desi se neki događaj zbog kojeg sve radim iznova. Kada sam došao iz vojske i počeo da puštam kosu bile su sankcije, ratovi, inflacija. Bend se raspadne. Oformim ga ponovo, krene bombardovanje. O tom trenutku imam pjesmu 999 (za koju je snimljen najnoviji spot koji ćemo prikazati uskoro). Pjesma počinje stihovima „Kroz prste protiče mi reka, a da ne popijem ni kap“ a govori o tome koliko su mediji prenoseći ratove uživo obezvrijedili život, pa u refrenu zaključujem „Sve je u kolotečini, neprirodna smrt je prirodna“. Razni događaji političkih previranja cio region drže u šaci i od „Rimtutituki“ se nije desio značajniji muzički projekat koji bi promijenio na bolje status muzike i muzičara. Sa novonastalom nepogodom, korona virusom, muzička industrija je kompletno zamrla, sporadični trzaji nas samo podsjećaju da je postojala. Obesmišljeno je muzičko stvaralaštvo pa to što sam spremio za snimanje četvrti album Zid Mortala, solo album klavirskih pjesama i četvrtu knjigu poezije ne znači apsolutno ništa. Osim meni samom, što može biti sasvim dovoljno, kad se podsjetim da je umjetnik centar svijeta.

Ljepota bavljenja rock muzikom i jeste u ljudima

Bili ste menadžer bendova Feud, Zaa, repera Woodoo Popeye. Kako se snalazite u toj ulozi? Koliko je sa muzičarima teško sarađivati?

Moram priznati da mi je prijatno u ulozi menadžera. Sa drugim bendovima sam nadomjestio mnogo osjećaja koje nisam doživio sa sopstvenim bendom. Sa Feudom sam glumio u spotu za pjesmu „Vlast“ koja ima skoro tri miliona pregleda. Grupi ZAA, koja je bila veoma cijenjena, organizovao sam posljednji nastup u Beogradu, a tada je bend bio na samom vrhuncu muzičko - scenskog nastupa. Napomenuo bih da su to bili perspektivni bendovi, Feud je dobio tri nagrade za spot godine za tri spota, a Sanja Vučić je već imala veliku popularnost nakon Evrovizije, pa je lako obavljati menadžerske poslove za takve bendove. Popaja sam posebno volio, odranije, njegov prvi album mi je bio svakodnevna obaveza tokom devedesetih. Kada smo se upoznali, kada mu je objavljen treći album, imao sam dodatnu želju da sarađujemo jer ono što je on bio u stanju da stvori je bilo fascinantno. Ovih dana mu je objavljen sedmi album, a ja vjerujem da se svi sjećaju još uvek onog prvog. Sa svima njima je bilo lijepo sarađivati jer ljepota bavljenja rock muzikom i jeste u ljudima.

Gdje je romantizam tu je i ljubav

Imali ste i svoju emisiju na radiju, tačnije noćni program “Džiterbag”. Koliko ste kroz taj program promovisali mlade, jer su Vam među gostima bili i afirmisani muzičari?

Autorska radio emisija „Džiterbag“ je dobila ime po stihu iz moje pjesme „Dozivam kišu“ a glasi „Moje telo je zvezda na nebu, astralna projekcija, oslobađam se strahova, Džiterbag, dolazim i ja“ gdje je Džiterbag u stvari izmišljeni naziv za sazvježđe u koje ću se jednog dana uputiti. Inspiracija je bio otvoren kofer za gitaru koji je, onako obložen plišem, ličio na sanduk. Ta fascinacija smrću je vječiti motiv da se životu posvetimo maksimalno, jer je ograničen i samim tim vrijedan, a to je u osnovnom značenju i suština naziva benda. Gdje je smrt tu je i romantizam, a gdje je romantizam tu je i ljubav, i to ona najveća, do smrti. Tako je emisija dobila svoje osnovne teme, život i ljubav. Da bih dodatno skrenuo pažnju na različitost te emisije dao sam sam sebi nadimak, po najljepšoj ljubavnoj legendi o Siranu. Od tada ga koristim kao svoj pseudonim. Emisija je išla srijedom od ponoći do dva, slušala se dobra muzika, čitala se poezija, slušaoci su slali svoje pjesme, a nerijetko su ih i sami pročitali ukoliko su se uklapali u temu. Teme su bivale raznorazne, od rađanja, preko prvog poljupca, podsmijeha, zabluda pa do smrti. To je bila prva reality radio emisija kod nas i plan je bio da ih bude sto, međutim, posljednje dvije emisije nisu izvedene jer mi je tada preminuo otac i tako se ovaj reality koncept sam po sebi upotpunio. Kroz emisiju smo promovisali sve domaće novitete u te dvije godine. Istakao bih telefonske intervjue u pola jedan, od kojih bih izdvojio prvu emisiju u kojoj je gostovala Slađana Milošević i emisiju u kojoj je telefonski gostovao, na svoj rođendan, Bora Đorđević, dok lagano šeta ulicama grada. Nikad neću zaboraviti kako zajedno pjevušimo „Svanulo je iznad crkve Svetog Marka...“

Preporučujemo za Vas