”Umjetnici rijetko iskazuju poštovanje prema sopstvenom radu”, smatra crnogorski multimedijalni umjetnik Slavko Kalezić koji svaki jubilej, kad je u pitanju njegova karijera, obilježi.
Prije pet godina spektalularnim performansom proslavio je prvu deceniju na sceni, a sada se odlučio na korak više, pa je za 15. godina karijere pripremio monodramu „Soulfood“ i tako, ispunio još jedan svoj veliki san.
Ovaj njegov nezavisni projekat biće premijerno izveden na Sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta 11. maja, a u planu mu je da svaki jubilej proslavi nekim projektom.
“Mislim da je to jako važno i da se na taj način drži do umjetničkog dostojnstva i šalje jedna predivna slika”, kaže u ragovoru za “Magazin” Kalezić.
Monodrama „Soulfood“ je nastala po romanu Žane Poliakov, a nakon premijere u Podgorici Slavko planira da je zaigra širom svijeta. Kako kaže, više ni jezik nije barijera jer postoji titl, a upravo u njegovoj cjelokupnoj kreaciji mogu se ogledati narodi svih boja, nacija, kultura i da u njoj jednako uživaju. Spremajući ovu predstavu, Kalezić ne krije da je uživao u svakom detalju, ali i vodio računa o najmanjoj sitnici, kao i da mu je baš monodrama “Soulfood” bila neka vrsta iscjeliteljske psihoterapije tokom pandemije. Siguran je da će se tako osjećati i gledaoci, a o tome zašto mu je baš ova knjiga bila toliko inspirativna otkriva:
“Knjigu ‘Soulfood’ sam otrkio prije tačno 10 godina. Otišao sam u Novi Sad i dok sam prolazio pored jednog kioska, zapazio sam magazin ‘Sensa’. Dizajn me je privukao, kupio sam ga i vidio da je glavna i odgovorna urednica Žana Poliakov. To je jedini magazin koji kupujem punih deset godina, imam svaki broj od tog dana”, priča Kažezić dodajući da kada se pozabavio likom i djelom Žane Poliakov odlučio da kupi njenu knjigu „Soulfood”.
“Pošto uvijek stremim ka promjenama i volim ih, kad sam pročitao ovu knjigu prvi put, stvarno se desila jedna nevjerovatna promjena. Taj njen roman je toliko odjeknuo u mojoj glavi, sve te rečenice koje je naspiala, a knjiga ima 290 strana, desilo se nešto sa mnom. Deset punih godina je ‘Soulfood’ na mom stolu. Kupio sam sigurno preko 30-ak knjiga koje sam poklanjao prijateljima. Imam preko pet, šest primjeraka u svojoj sobi jer, kad god u knjižari naiđem na ‘Soulfood’, ja moram da ga kupim. To je takva ljubav i poštovanje prema njenom remek djelu, a inspirativno je u tom smislu što je Žana napisala jednu surovu, životnu istinu. Mislim da je to priča svih nas. Ona kaže da je teško prihvatiti sebe takvi kakvi jesmo i to je jedna velika istina. Iza maske koju svakodnevno nosimo obično se krije jedna ranjiva, uplašena i osjećajna osoba. Ljudi ne žele ili nemaju dovoljno hraborsti da se suoče sa sobom, a ja sam to davno učinio”, ističe glumac dodajući da je još dragocjenija činjenica da je Žana pisala iz svog ugla i iskustva.
“Još je izazovnije jer je u pitanju selfhelp knjiga, svjedoci smo koliko u toj modernoj psihologiji lifecoachinga postoji foliranata. Kod Žane je dragocjeno to što ona istinski ono što piše i živi, a ja sam se pronašao o svemu tome, pojašnjava Kalezić.
Za monodramu kažu da je najteži oblik za glumca, pa i nečudi što se rijetki odlučuju da rade ovakve projekte. Ipak, Slavko je neko ko voli izazove, a o tome koliko je ovaj bilo teško realizovati:
“Monodrama je najteži pozorišni žanr, a ja sam godinama maštao o njoj. To je forma u kojoj do kraja mogu da se izrazim, a moja glumačka sredstva i kapaciteti mi to dozvoljavaju. S druge strane, krajem godine ulazim u 36. godinu života i mislim da sam poslije 15 godina aktivnog bavljenja pozorišnim stvaralaštvom i multimedijalnom umjetnošću, spremniji nego ikad za ovaj izazov. Počeo sam na vrijeme da je spremam i mislim da je to ono što je ključ kad je u pitanju ova monodrama što nisam olako shvatio, jer su bili potrebni mjeseci pripreme”, iskren je Kalezić koji ne krije da je želio da do kraja uživa u procesu koji je počeo prvim lockdawnom.
“Tada sam rekao ‘ok, ako smo stavljeni u neku vrstu zatvora, ti ćeš da se ponašaš kao da si najslobodniji čovjek na svijetu i da baš tada u tim okolnostima stvaraš i da tvoja kreacija nema limita, da si inspirisan u svakom smislu te riječi’. Ono što je za mene bila olakšavajuća okolnost je da sam ja dijete koje je na neki način poraslo na selu i dalje tamo živim, tako da priroda i taj ambijent - kuća i dvorište mi je pomogao da realizujem ovu ideju i da nekako nesmetano i bez bilo kakvih stega stvaram i kreiram”, priznaje Kalezić.
Kad postoji režiser on ukazuje i na moguće greške, no kako je sagovornik “Magazina” preuzeo i tu ulogu, nije tražio pomoć ni savjete.
“Sam sam režirao, pravio sam koncept, stvarao ideju... Umjetnik sam koji je mnogo samokritičan i idem do svih mogućih detalja. Kako sam godinama maštao da se pokažem u ovom pozorišnom žanru, bilo mi je jasno da ne mogu suštinski da omanem. Kad čovjek nešto zna onda je jak, a u mom slučaju, s obzirom na to koliko sam stvari iskusio kad je umjetnost u pitanju i svjetskih projekata i produkcija, mislim da sam se oprobao u svakom žanru kad je u pitanju multimedija, tako da nijesam imao potrebu da se sa bilo kim konsultujem. Na generalne probe ovih dana pozivam ljude iz mog okruženja da dođu i da gledaju i mnogo sam srećan što reaguju na način na koji sam ja želio da reaguju. U tom smislu bilo mi je baš u naljepšem smislu te riječi izazovno da stvaram, da se upustim u ovu magiju zvanu „Soulfood““, kaže Kalezić koji je od Žane dobio i dozvolu za ovo djelo. Slavko je imao želju da ona napravi adaptaciju, no na kraju je i taj posao odradio sam. Žana će biti na premijeri, što posebno raduje glumca.
“Žana i ja smo se upoznali i tada se vidjeli prvi i posljednji put 2014. godine u Beogradu kad sam želio da mi ona piše monodramu. Bila je veoma raspoložena za to. Našli smo se u Beogradu i skoro četiri sata sam joj pričao o svom životu. Htjela je da se upozna sa svim segmentima mog života kako bi bila u mogućnosti da piše monodramu. Međutim, poslije određenog vremena je shvatila da ne može da piše za drugog, već samo iz svog ugla, zato sam adaptaciju ‘Soulfooda’ radio sam. Žana je od starta meni dala blagoslov i nije htjela da se miješa u moj posao”, ističe Kalezić. Skoro 300 strana knjige adaptirao je u deset strana teksta, a na tome je radio mjesecima.
“Žana će biti na premijeri i to je jedan od najuzbudljivijih momenata, jer mi to mnogo znači. Nekako, prvi put se u njenoj karijeri dešava da neko adaptira i igra u pozorištu jedno od njenih djela. Nemam tremu jer sam siguran u ono što sam stvorio, ali imam veliko, pozitivno uzbuđenje” iskren je on.
U vrijeme pandemije, kada je kultura u totalnom zapećku, a većina otkazuje projekte, Slavko se odlučio da pokrene svoj, a na pitanje da li su ovakvi poduhvati ludost ili radost, odgovara:
“Pored pozorišne djelatnosti, veliki uspjeh ostvario sam kako na Evroviziji, tako i u britanskom X faktoru, pa se možemo osvrnuti i na regionalni X faktor i na sijaset raznih TV formata u kojima sam se iskazao. Mislim da sam vrsta umjetnika koji nema barijeru kad je umjetnost u pitanju, tako da sam stvorio dovoljno komfornih zona da se mogu raširiti u tom smislu i da sve ono što zamislim mogu i da obezbijedim u produkcijskom smislu kako bih realizovao svoj san. Za mene su ovi poduhvati radost. Možda prije deset, dvanaest godina bili bi ludost. Odlično ljudi znaju koliko sam ja uložio u svoju karijeru u sve segmente umjetnosti, ali moram da priznam da mi se sve to, posebno od trenutka Evrovizije počelo isplaćivati. Da nisam imao viziju, da nisam znao da ću jednog dana istinski ubirati plodove svog rada, onda bi to bila ludost. A sa ove vremenske distance to je jedna enormna radost”.
Sve što Slavko radi ne prolazi nezapaženo. Hvale ga, ali i kritikuju, a on smatra da je umjetnost upravo to - ne ostaviti nikog ravnodušnim.
“Ne postoji umjetnik sa naših prostora, čak i regionalno koji izaziva medijsku pažnju na tolikom novou kao što to ja radim. Sve to dolazi iz te moje vizije posmatranja umjetnosti. Za mene je umjetnost nešto više. Kada je u pitanju Balkan, opserviranje umjetnosti je površno i primitivno. Umjetnost treba da oplemenjuje, da inspiriše druge ljude. Ona je ta koja treba da mijenja ljudsike živote. Umjetnost sam prihvatio na taj način i srećan sam što unazad nekoliko godina svjedočim to što sam zamišljao - utičem na ljudske živote i ljudi iz te moje umjetničke poduhvate mijenjanju tok sopstvenih života, način svog razmišljanja”, pohvalio se Kalezić koji je kako kaže, raspolože i za kritiku, bilo da je pozitivna ili negativna.
“Ako izuzmemo onu koja je bazirana na mojoj ličnosti, tj. na ljude koji komentarišu ili hejtuju ono što ja radim, a zasnovano je na ličnom animozitetu prema meni, a pri tom me ne poznaju, u tom smislu sam vrlo isključiv, radikalan i tu nemam dlake na jeziku, jer sam poznat po tome da kažem ono što mislim. Svi ti hejteri me vrlo inspirišu jer su to ljudi koji nemaju svoje živote, koji su isfrustrirani, koji kada mene vide, definitivno se budi taj dio njihove ličnosti sa kojim oni nijesu u skladu. To su ljudi koji nijesu u skladu sa sopstvenim emocijama i to je najveći problem kod njih. S druge strane, drago mi je ako izazovem kod njih neku vrstu unutrašnjeg cunami emocija. Mislim da na taj način djelujem na njih da preduzmu nešto kada su njihovi životi u pitanju. Da se odluče na neki korak kako bi olakšali sebi živote”, tvrdi Kalezić.
Aktuelna situacija dosta je uticala na kulturu, a kao jedna od prvih mjera u suzbijanju virusa korona otkazane su predstave, koncerti i izložbe. I danas se iste održavaju pod posebnim uslovima i sa minimumom publike, a Slavko se osvrnuo i na prilagođavanje kolega i sve veći broj onih koji predstave snimaju.
“Odazvao sam se nekim pozivima kada su u pitanju te onlajn platforme, među kojima je i Ministarstvo kulture Crne Gore. Pošto Evrovizija nije bila prošle godine, evrovizijski producenti su organizovali Evrovision home concert i imao sam privilegiju da budem u toj prvoj najgledanijoj epizodi i da predstavljam Crnu Goru. Bio sam i gost BBC radio 1, uradio intervju, tako da sam bio gost na nekim najuticajnijim svjetskim medijima. Za razliku od muzike, snimanje predstava me nije privlačilo. Predstava je ipak predstava i nikad, bilo da se emituje na televiziji ili nekoj onlajn platformi, ne može da izgleda kao što je to u pozorištu. Zato sam se više fokusirao na rad na monodrami i svim tim ulogama koje sam stvarao, a bilo ih je dosta”, pohvalio se Kalezić.
Iako su serije hit u posljednje vrijeme u njima glume jedni isti, a kastinzi su zatvorenog tipa pa je ostvariti ulogu u takvom projektu gotovo nemoguće.
“Malo je kastinga koji su otvorenog tipa, činjenica je da je sve to po pozivu, tako da sam odavno odlučio da se iskreno time ne opterećujem. Snimao sam i sa Brankom Baletićem taj predivni film “Lokalni vampir”, filmove ruske i francuske produkcije, imam dosta iskustava, ali sam se više fokusirao na svoju umjetnost i projekte. Ima dosta projekata za koje me ljudi zovu, ali što se tiče kastinga stvarno nisam opterećen”, tvrdi Kalezić koji iako je glumac po profesiji, veću popularnost - makar kad je svijet u pitanju stekao je kao pjevač.
“Ako uzmemo u obzir da na Balkanu postoji toliko glumaca koji nikad nijesu imali priliku da zaigraju i da se ostvare u bilo kom pozorištu ili dobiju stalni angažman, pa čak imamo glumaca koji su zaposleni u pozorištima a ne dobijaju prilike, ili nijesu interesantni, onda moram da priznam da sam ja veliki srećković. Pored svoje veoma plodne karijere u CNP-u, i u drugim pozorištima u kojima sam bio angažovan u Crnoj Gori i Beogradu, uspješno igram i uloga pjevača. U muziku sam se upustio kroz razne performanse na modnim događajima i uvijek sam imao viziju tog zapadnjačko principa velikih produkcija, onog što se zove cijeli koncept, tako da mi je velika čast i kad sam otišao na Evroviziju ljudi su me posmatrali kao glumca. Mislim da sam razne angažmane koje sam dobijao, dobija upravo zato što sam bio predstavnik glumačkog svijeta. Drago mi je da, gdje god da sam išao, išao sam kao stalni član CNP-a. Upravo taj glumački talenat kroz muzičke projekte donio je razne angažmane”, ispričao je Kalezić koji je već neko vrijeme, kad je muzika u pitanju, napravio pauzu. Ipak nove pjesme se spremaju.
“Period pandemije više mi je bio inspirativan za glumački segment, tako da sam imao već tri velike premijere u Crnoj Gori, četvrta se sprema, ali naravno da sam sa svojim producentima kojih ima nekoliko radio i na tom muzičkom dijelu i biće nekih veoma interesantnih saradnji kad je muzika u pitanju. Ne žurim sa tim zato što je potrebno vrijeme da se sve to desi, a sama situacija još stabilizuje da bi se kad je muzika u pitanju kvalitetno plasirale stvari”, zaključuje Kalezić.
Obnaživanje na sceni mora da ima razlog
Mjesecima javnost potresa priča o glumicama koje su silovale kolege. Kako kaže, na sreću nema sličnih saznanja kad je u pitanju njegovo okruženje.
“Uvijek ću biti na strani žena i na strani žrtve, ali svi smo mi satkani od različitih materijala. Kad je neko silovan, mislim da je to jedna vrsta šoka, između ostalog i veliko poniženje. Mogu misliti koliko to ruinira osobu. Danima sam razmišljao o tome kako nijesu reagovale u tom momentu kad se to desilo. Bilo kakva vrsta razglabanja na ovu temu raspiruje vatru i mislim da je stvarno stvar u tome da se nadležne institucije time bave”, kaže Kalezić.
“Za mene je ovo i bolno jer se degradira glumačka profesija. Smatram da je previše ovoga izašlo na vidjelo. Ovakve stvari dešavaju se u svim profesijama i cijelom svijetu, ali se o tome mnogo ćuti. Jesam za to da se ovome stane na put i da se preduzmu sve moguće mjere kako bi se žene zaštitile, ali i svi ljudi u tom smislu da nijesu mobingovani, izloženi torturi i prihofizičkom bolu”, dodaje on.
Žene su kroz neke projekte predstavljene kao seksualni objekti a kao neko ko je rastao u porodici sa dosta sestara i kao neko ko poštuje žene, Slavku to smeta. Ne podržava ni koleginice koje pristaju da se za potrebe nekog projekta, a bez nekog posebnog cilja pojavljuju obnažene.
“Osjetljiv sam kad je ova tema u pitanju jer sam profeministički orijentisan i između ostalog monodrama se time i bavi. Činjenica je da su žene predstavljene kao seksualni objekti kroz projekte, ali one tome moraju da se odupru. Mnogo mora da se radi na sebi, a posebno žene moraju da rade na svom samopouzdanju da se ne pokolebaju i ne daju tako lako demoralisati, da im se ubija ta vrsta samopoštovanja. Nisam jedan od onih koji voli obnaživanje na sceni, mislim da za to mora da postoji debeo razlog. Postoji mnogo predstava u kojima se obnaženost plasira kao jedna vrsta senzacionalizma i da bi se na neki način napravila određena vrsta kontroverze, a ja sam radikalno protiv toga i neko sam ko voli da se priča priča u odnosu na ono što je neko želio da poruči. Kad je u pitanju seksizam, žene su mu izložene, a ja sam protiv toga i kroz svoj umjetnički angažman jasno kažem “ne” tom konceptu”, sa ponosom ističe Kalezić.
Žene su mnogo hrabrije od muškaraca
Do sada uglavnom se u janovsti dizao glas o maltretiranju žena, dok je kalezić siguran da se mobing dešava i muškarcima, iako sam nije imao takva iskustva.
“Imao sam samo jednu situaciju da sam izašao iz predstave ‘Hamlet’ zato što se prosto nijesam našao u tom konceptu. Nijesmo imali zajednički jezik i došlo je do određene vrste nesporazuma, pa sam odlučio da izađem iz toga. Ne daj bože da sam bio podvrgnut bilo kakvoj vrsti mobinga. Nisam osoba koja bi mogla da dođe u tu situaciju, jer se zna ko je Slavko Kalezić i koliko drži do sebe i koliko je pun samopouzdanja. Upravo je to jedan od ključeva mog uspjeha”, siguran je Kalezić i dodaje da sigurno postoji puno muškaraca koji su na neki način mobingovani i izloženi nekoj vrsti torture.
“Zalažem se za ravnopravnost. Mislim da su žene mnogo hrabrije od muškaraca, a vjekovima svjedočimo da su upravo oni jači pol. Zato volim da potegnem tu temu, zašto neko mora da bude jači. Postoje poslovi koji su više za muškarce, i oni koji su više za žene, ali kada govorimo o životu, ravnopravnost je nešto što nas dovodi do jedinstva i ljubavi. Svi ratovi i negativna dešavanja potekla su iz neravnopravnosti i želje za moći. Važno je da svi zavirimo u svoju baštu, svoje biće i da se pozabavimo sopstvenim nagonima, da ih rješavamo i budemo iskreni jedni prema drugima”, savjetuje Kalezić.
Bonus video:
