Organizatori 10. jubilarnog Lake festa i ove godine nijesu zaboravili domaće izvođače, pa će svake večeri od 5. do 7. avgusta, na Krupcu nastupiti po jedan crnogorski bend. Ovogodišnji festival otvoriće kolašinski Rudolf, kojima ovo neće biti prvi nastup na ovom festivalu. Njihov nastup trajaće oko sat vremena, a tokom istog sviraće publici dobro poznate pjesme sa prvog albuma, ali i one nedavno objavljene. Više o Lake festu i samom nastupu za “Vijesti” priča frontmen Bojan Peko Minić.
Otvarate Lake fest, a već ste imali priliku da svirate na pomenutoj manifestaciji. S obzirom na to da crnogorski bendovi uglavnom dobijaju ranije termine, ima li koliko publike i kakve utiske nosite sa Lake festa?
Tako je, već smo nastupali na ovom festivalu prije tri godine, i tada smo imali zadovoljstvo da otvorimo festival. To je bilo nakon što smo objavili prvi album i još smo se predstavljali publici. Tada nije bilo mnogo onih koji su znali za nas i svirka je počinjala u šest, ali ipak je bilo nekih pedesetak ljudi ispred bine, što je nama bilo kul jer smo željeli samo da sviramo. Od tada smo već stekli dosta veću grupu ljudi koji nas prate po koncertima, neki ne propuštaju nijedan, čak ni klupske svirke. Ove godine počinjemo u osam, računam da će biti znatno više publike. Poenta festivala i nije da organizator bendu koji ima u vrh glave desetak autorskih pjesama dâ kasniji termin od sat i po da bi bend svirao pred većom publikom obrade pjesama drugih bendova, nego da ti pruži priliku da odsviraš svoje pjesme pred ljudima koji će doći da ih čuju. Kad budeš mogao da odsviraš sat i po svog materijala za preko pola publike, a pritom ne ugnjaviš drugu polovinu, doći će i kasniji termini.
Ispratiš li ostale koncerte na Lake festu i koji ti je ostao u posebnom sjećanju?
Pratim, naravno, ove godine s nama sviraju Mortal Kombat, Hladno pivo, Prihomodo pop i Nikola Vranjković. Kako ne ispratiti to. Pratim Lejk odavno, i kad mi nijesmo učestvovali i kad jesmo i nakon toga, ne bih mogao sad izdvojiti nekoga, a da nekome drugom ne učinim nepravdu. Većina nastupa je bila izuzetna. Ljudi su sad malo razmaženi. Mi smo kao klinci išli po Crnoj Gori da čujemo tog Bajagu koji sad ljudima smeta jer je “deset puta bio na Lejku”, a i dalje svi pjevaju njegove pjesme horski, od prve do posljednje. Garantujem da nema svirke bilo kojeg benda u kojoj se neće naći sjajnih momenata i ponečega da se ponese sa sobom kad se svirka završi.
Ova godine posjetioci festivala su ograničeni, pa je jedno od pravila da moraju biti vakcinisani, da su prebolovali koronu ili da posjeduju negativan PCR. Koliko sve ove mjere ubijaju želju za festivalima i takvom vrstom provoda?
To su stvari o kojima izbjegavam da govorim. Generalno, i mimo ovih mjera, ne volim nikakva ograničenja i uslovljavanja i publika rok festivala je većinom takva jer rok kultura ne podnosi te stvari, ona je i nastala kao prst u oko onima koji su željeli da sputavaju omladinu. Ovdje stvar dodatno komplikuje činjenica da je u pitanju zdravlje, jedni misle da će ga sačuvati ako se vakcinišu, drugi da ga baš tako neće sačuvati. To su stvari o kojima je glupo pričati, jer većina ostaje pri svome iako nema nikakvog znanja o toj materiji, kojoj god grupi pripadali. Ko je imalo pratio ovo što se dešava, a i šta u glavi ima, vidi da je ovo političko i socijalno pitanje najmanje onoliko koliko je i zdravstveno. Ljudi donose nelogične odluke i mjere, providno štiteći jedne a kinjeći druge i meni tu sva ozbiljna priča o isključivo dobroj namjeri i brizi za dobrobit naroda pada u vodu. Ako su muzičari i publika koja igra i pjeva u bašti lokala najveći krivci iako se ljudi koji su bili nakrcani na plaži ili u autobusu ili Delti ne mogu sat kasnije okupiti u lokalu ili na koncertu, nešto tu nije normalno.
Pjesme sa Vašeg prvog albuma publika dobro zna, hoćete li ih na Lake festu počastiti i nekom novom numerom?
Naravno, upravo smo završili prvi dio turneje kojom smo počeli da predstavljamo drugi album, svirali smo u Kruščiću u Vojvodini, u Podgorici, Kolašinu, Pljevljima i Plužinama i svuda predstavili ili cio ili većinu drugog albuma. I na Lejku će biti tako, pri čemu ćemo probrati najefektnije pjesme za taj nastup od skoro sat vremena.
Kad smo kod novih pjesama, publika već uveliko očekuje novi album. Isplati li se uopšte ulagati u tako skupe projekte, jer mnogi su se okrenuli objavljivnju singlova?
Mi smo predstavili četiri pjesme s novog albuma, ove nedjelje izlazi i peta od ukupno deset. Svakog petka po jednu objavljujemo. Nije jeftino snimiti album, mi smo ovdje imali izuzetno korektnu saradnju i prijateljsku podršku od studija “Stivi”, a znatan dio finansija je uložio i PAM, tako da, iako smo većinu albuma morali da finansiramo sami, opet postoji velika podrška. Ipak, odlučili smo da u narednom periodu pređemo na singlove, praktičnije je i uzima manje vremena i živaca, pored novca. Na kraju, kad staneš ispred publike i gledaš im lice dok prvi put sviraš novu pjesmu koju nikad nijesu čuli i do kraja pjesme oni preuzmu refren s tobom, sve se isplati.
Ovdje publika slabo aktivno podržava mlađa bendove (mislim na staž). Čaki kad im se svidi neki bend, neće biti redovni na njihovim koncertima, šerovati njihove pjesme na društvenim mrežama... Zašto je to tako? Koliko to otežava bendovima, posebno iz Crne Gore da napreduju u karijeri?
Ne znam zašto je to tako, kod nas su ljudi često inertni i za stvari koje su njima bitne, kamoli za kakav bend. Desetine ljudi koje se žale da se ništa ne dešava se ne pojavi kad se nešto desi, ali nama to nije važno. Već sam rekao da sad imamo finu bazu pratilaca, ljudi nas pitaju kad sviramo, hoćemo li svirati ovo ili ono, dijele pjesme, imaju favorite, neke kolege na svojim svirkama sviraju obrade naših pjesama, to su sve lijepe stvari. Više puta sam rekao, nama je namjera bila da snimimo pjesme koje su nam bile prijatne i za koje smo vezani. Ako za nekoliko godina ne bude ni fanova ni festivala, opet ćemo pustiti “Desperado”, “Pod prozorom”, “Olupine”, “Starog" ili šta ko voli, zavaliti se u neku komociju i odmeračiti uz pjesmu, a tad je čovjek dovoljan sam sebi i ne treba mu desetine, stotine ili hiljade drugih pred binom. Volimo i cijenimo sve koji nas prate i gledamo da komunikacija sa njima bude što jača, zvali smo fanove na turneju s nama, dopisujemo se sa svima koji nam pošalju poruku, dijelimo čokoladice, igračkice, bedževe i druge sitnice sa motivima Rudolfa. Djevojčicu koja nas prati od svoje treće godine smo častili novom gitarom jer želi da uči. To su divni odnosi, a ako je nekome muka da dođe i da posluša novi bend ili bend o kojem ne bruje mediji i mreže, sigurni budite da to nije neko za kim treba žaliti.
Bez kampa je pola duše Lejka negdje zagubljeno
Često si u kampu Lake festa i družiš se sa ostalim posjetiocima istog. Mnogima je upravo ovo druženje najbolji dio festivala. Može li se osjetiti prava atmosfera festivala bez kampa? Kampuješ li i na ostalim festivalima?
Iskreno, mislim da je svima kamp bio pola užitka, sabiranje utisaka od sinoć, upoznavanje novih ljudi, kovanje planova za veče koje dolazi i slično, to je važno koliko i sama svirka, čak ima ljudi koji imaju karte za sve tri večeri, a nijednu ne iskoriste jer odluče da im se ipak druži u kampu. Bez toga je festival samo trodnevni koncert, i iako suština i jeste muzika i svi ti bendovi koji dolaze, bez kampa je pola duše Lejka negdje zagubljeno. U svakom slučaju će biti super, ali mislim da će svima faliti kamp, ako ga kojim slučajem “struka” zabrani
Bonus video:
