Božo vrećo održao koncert u Nikšiću

Leptir koji talasa more, princ sevdaha koji uzburka dušu

Božo Vrećo - umjetnik koji publici daruje ljubav, suze i sebe, a sevdah diže na stepenicu više, pričao je za “Vijesti” nakon nastupa u okviru Gitar festa u Nikšiću

8153 pregleda 251 reakcija 6 komentar(a)
Foto: Luka Zeković
Foto: Luka Zeković

Sevdah - muzika ljubavi, ali i patnje, muzika koja izmami i suze i uzdahe, koja vas zavodi, ali i navodi. Božo Vrećo - umjetnik koji je sevdah izdigao na stepenicu više, koji je spojio tradiciju i modernu, kome je sevdah način življenja. Umjetnik koji publici daruje ljubav, suze, sebe. A publika upija i vraća na isti način.

Tako je bilo i u Nikšićkom pozorištu na zatvaranju još jednog veoma uspješnog izdanja Gitar festa. Bilo je to veče kada dlanovi bride, noge poskakuju, kada duši postane tijesno i kada u vazduhu trepere sva ona skrivena osjećanja. A aplauz traje…i sevdah traje…i ljubav traje...

”Sevdah je katarza, stanje u kome se nađemo kada ga slušamo. Sevdah nije samo pjesma čežnje i patnje, već je i sakralan i spiritualan, a sa druge strane je i tužbalica i uspavanka. Sevdah tako dualan je bio moj potpuni pandam, moj savršeni partner, neko se kojim dijelim i dobro i zlo, neko se kojim i ljubujem i tugujem. Sevdah je sverodan i kao takav me je izabrao, bio je siguran da ja to mogu na svojim plećima iznijeti”, kaže za “Vijesti” umjetnik koji sebe opisuje kroz “sveto trojstvo” - potpuna sloboda, hrabrost i ljubav.

Sevdah je, kaže Božo, ispovijest duše, a on se ispovijeda samo Bogu - zahvalan na daru koji je “rezervisan” samo za rijetke.

”Ovo je jedan veliki dar, ne samo glas, već i ta konstantna fokusirana borba za nešto što je jako vrijedno i meni i svim onim ljudima koji uče iz mog primjera. Upoznao sam puno ljudi koji su slušajući moje pjesme, gledajući moj život, moju borbu i način na koji putujem kroz ovaj vremeplov od života, odlučili da žive onako kako žele, da rade posao koji žele i da napuste nešto što ih je učmalo držalo potpuno zatvorenim i ne fleksibilnim. Kroz sve ove godine vidio sam da sevdah koji donosim, sevdah koji živim i stvaram, mijenja ljude. Negdje čak djeluje i izliječujuće, negdje je vrlo meditativan, negdje katarzičan. To je negdje i poenta umjetnosti, da nešto u vama promijeni nabolje. Ono što mene čini jedinstvenim, ili možda na neki način svojim, jeste upravo ta snaga i hrabrost improvizacije. Svjedoci smo danas da jako malo umjetnika improvizuje tokom cijelog koncerta”, kaže Božo koji je u potpunosti ispunio misiju sevdaha - saživio se sa njim.

Počeo je, magistar arheologije, prvo da “kopa” po epohama. Onda je odlučio da nam “rovari” i po duši.

”Jako sam srećan što arheološki pristupam i sevdalinci koju stvaram i koju živim. Uvijek je tu puno mitologije, legendi, puno istorijskih artefakata, arheoloških podataka koji su istiniti, vjerodostojni, a koje mogu onako magličasto, maštovito i na sebi svojstven način, da upotpunim i uskladim tako da to dotakne i druge, i da i drugi u tome vide vrijednost”, pojašnjava on.

Jedna od vrijednosti na koju su mnogi zaboravili u vremenu krize identiteta i življenja tuđih života je biti i ostati svoj. Božo sa osmijehom kaže da mu je majka Crnogorka na rođenju darivala život i ljubav, ali i gene koji u sebi nose “ponos, dostojanstvo i principijelnost da se ne odustane od nečeg vrlo moralnog, etičnog, estetskog, onoga što karakteriše dom iz koga dolazimo”.

”Hvala mojoj majčici Crnogorki koja me dobro odgojila, koja me, čini mi se, na pravi put izvela i usmjerila da se nikada ne promijenim uprkos sredini koja voli da poprilično potkrati krila, da vas učauri i ogradi sa okolnim zidovima, poput neke kocke. Ja sam odolijevao svemu tome i dan-danas odolijevam. Zaista vrijedi ostati dosljedan sebi. Ovaj život vrijedi tek onda kada ga živite punim plućima zbog onoga što jeste. Jako je teško biti svoj, ali mislim da nam je to jedini zadatak na koji treba da odgovorimo u životu. Stvar je u tome da percipiramo mnogo toga manje bitnog i uzimamo za shodno puno toga manje vrijednog, a ono što je zaista krucijalno ostavljamo po strani. Ja se uvijek vraćam korijenu, uvijek se vraćam nama samima, onome što iz nas progovara i mogu reći da sam srećan”, kaže Vrećo.

A sreća ne bi bila moguća bez slobode, a sloboda bez hrabrosti, a hrabrost bez Boža.

”Svjedoci smo da smo okruženi kukavicama, ljudima koji žive tuđi život. Najlakše se pripojiti masi, onom valu istih, umjesto da pomjeriš amplitude i uzburkaš to more. Ja sam osoba koja ostavlja iza sebe val promjene, revolucije, jedan val kontradiktornosti zarad umjetnosti, zarad sevdaha. A sevdah kao forma ne bi bio tako slobodan, dualan i fluidan, da nije baš takav - prkosan i prpošan”, ističe on.

Muzika se, kaže bosansko-hercegovački princ sevdaha, ne sluša ušima, već srcem i dušom, a oni koji na takav način pristupe muzici koju stvara i interpretira pronalaze ga, ističe, u svakoj njegovoj pjesmi.

”Ja vam otkrivam sve detalje svog života kroz moje pjesme. Sve su to sitni segmenti mog života, svega onoga i ljubavnog, i tugaljivog, i tragičnog na neki način. Sjajno je što mogu na taj način, onako pomalo i zagonetno i mistično, da predočim moju i sudbinu meni dragih ljudi”, dodaje on.

Džentlemen i dama, ali i ozareno dijete koje i dalje vjeruje u dobrotu i u ljude. To je Božo.

”Mislim da je ta moja dualnost vrlo usklađena. Ja to nikada konstruisano ne usmjeravam, niti aktiviram. To je vrlo spontana forma, situacija koja zavisi od različitih segmenata u kojima se nađem. Nekad prevlada ta ženska energija, nekad muška, ali nekada isija i to dječije lice, koje je razigrano, bezbrižno, a trojakost o kojoj konstantno govorim negdje se očituje i kroz to ko sam ja kao osoba”, zaključuje on.

Srećan je što ljudi i dalje cijene iskrenost, a on, kako kaže, nikada nije bio neko drugi - ostao je dosljedan sebi i svojim snovima koji se, priznaje, nijesu mnogo promijenili od onih dječačkih.

”Sjajno je što nijesam odustao od sebe uprkos tome što ljudi vole da uzimaju lažne identitete i da se pretvaraju da su neko potpuno drugi. Ja sam to što jesam. Kao dječak uvijek sam kačio marame oko struka, oko nekog maminog starog kaiša. Tih marama je bilo jako puno i onda bih se okretao kao derviš. To činim i danas. Ta jedna metamorfoza leptira me prati i danas. Nikada nijesam odustao od svog sna i nekad kažem sebi u ogledalo - ‘Bravo dječače moj’”, ispričao je on u razgovoru za “Vijesti”.

Preporučujemo za Vas