Bend Manivi koji predvodi Ivana Vukmirović nedano je objavio novi album Mirror.
Ovaj projekat jedinstven je i zbog kompozicije “Niko neće znati”, najavnog singla albuma, jedinog na maternjem jeziku, a nastao je u saradnji sa producentom i jednim od članova grupe Bad Copy Đorđem Miljenovićem. I ovoga puta novi album benda Manivi donosi mješavinu muzičkih stilova u pjesmama, kao i bogatstvo aranžmana koji se odlikuje kroz autorski izraz Ivane, ali i ostalih muzičara koji čine pomenuti sastav - Dragana Ćalina (klavijature), Dejana Antovića (bas) i Peđa Milutinović (bubnjevi).
O novom albumu, situaciji kad je kultura i džez muzika u pitanju, za Vijesti priča Ivana Vukmirović
Prošlo je mjesec i po dana od objavljivanja Vašeg drugog albuma “Mirror”. Jeste li zadovoljni kako je prošao, ima li neka kompozicija da se posebno izdvojila do sad?
Za sada smo zadovoljni kako je publika prihvatila album, iako se izdvojila pjesma “Niko neće znati”, kao prvi singl na našem jeziku, ostale pjesme su takođe našle svoju publiku.
Za razliku od prvog albuma koji je bio skroz na engleskom jeziku, Mirror donosi i jednu pjesmu na srpskom jeziku, upravo ovu za koju kažete da se izdvojila sa albuma. Znači li to da se ipak i na taj način morate okrenuti domaćem tržištu, jer je poznato da bendovi sa ovih prostora koji snimaju na engleskom ne dobijaju prostor u medijima kao oni koji snimaju na našem? Je li Vaša publika bila iznenađena ovakvom odlukom?
Mislim da je autorski rad na srpskom bio sljedeći logičan korak za naš bend, s obzirom na to da kao soul/džez bend nismo bili poznati široj publici. Pjesma “Niko neće znati” je već donijela promjene u tom smislu, i nadamo se da će se taj trend nastaviti i ubuduće kad budemo izbacivali pjesme na našem jeziku.
Ovo nije Vaša prva pjesma na engleskom. Prije četiri godine snimili ste “Kad bi meni dali jedan dan”. Koliko Vas je ona ohrabrila da stvarate na srpskom jeziku?
Ta pjesma je bila prelaz sa engleskog, pošto tekst nije moj i bilo je lako napraviti i uklopiti muziku sa tekstom koji je već neko napisao. Kad sama pišem tekstove, ipak je potrebno vise vremena i rada.
Na prvom albumu sarađivali ste sa džez i soul muzičarima, ovoga puta je gost umjetnik Đorđe Miljenović koji u pjesmi “Niko neće znati” repuje. Koliko i sami uživate u simbiozama raznih muzičkih žanrova i u igranju sa kombinacijama?
Saradnja sa inspirativnim muzičarima i umjetnicima je za mene uvijek bila veoma bitna. Volim da radim sa ljudima sa kojima se razumijem i dopunjavam, a jedan od njih je svakako Đorđe. Već smo radili nekoliko pjesama zajedno i sjajno smo sarađivali tako da se nadam da ćemo nastaviti tako i ubuduće.
Vaša muzika dosta je kompleksna, ne držite se strogo jednog žanra - ima i soula, elektronike, džeza, popa. Kako biste i sami opisali muziku koju stvarate?
Naša muzika upravo jeste spoj i mješavina različitih uticaja. Soul, džez, funk, pa čak i pop sa prizvukom elektronike. Jednostavno, kad stvaram muziku ne razmišljam o žanrovima i puštam je da izađe onako kako se osjećam u trenutku.
Vaš novi album malo je komercijalniji od prvog. Namjerno ili slučajno i koliko ste se Vi kao autor promijenili i napredovali za ovih pet godina - od prvog do drugog albuma?
Naravno da se za ovih pet godina svašta izdešavalo i promijenilo, prirodno je da se čovjek za to vrijeme promijeni i da se to osjeća u njegovom stvaralaštvu. Lično ne mislim da je drugi album komercijalniji od prvog, sem jedne pjesme na srpskom koja je možda pristupačnija našoj publici, ostale kompozicije su takođe na engleskom i definitivno nisu neki hitovi, bar nisu pravljene da to budu.
Ovaj album nastao je nakon Vašeg povratka iz Berlina. Koliko je i ta multikulturalna sredina uticala na Vaše stvaralaštvo i bila Vam inspirativna?
Berlin je nevjerovatno inspirativna sredina, baš zbog toga što je tamo izmiješano mnogo nacija i različitih kultura. Muzička scena je veoma bogata, tako da u svako doba dana i noći u gradu ima neka super svirka ili koncert, što je za mene kao muzičara i moj stilski razvoj bilo veoma bitno.
Vi ste završili odsjek za džez pjevanje. Kako ste se zainteresovali za ovaj muzički pravac s obzirom na to da kod nas, posebno mladi muzičari ne biraju često ovaj žanr?
Iskreno, nisam ni znala šta je dzez tada. Znala sam samo da hoću da učim muziku i da neću klasiku. Džez je bio jedina opcija koja se nudila, tako da sam upisala školu ne znajući ništa o džezu, a u međuvremenu sam ga upoznala i zavoljela.
Džez muzika kod nas se doživljavala kao elitistička, no posljednjih godina sve više se popularizuje. Je li razlog tome što je najčešće kombinuju sa etno motivima, koji su opet bliski širokim narodnim masama?
Ne mislim da je džez kod nas popularizovan, ima nekoliko sastava koji redovno sviraju i za koje ljudi znaju, a sa druge strane postoji još mnogo odličnih muzičara i bendova za koje ljudi nikad nisu čuli. Prosto, ne postoji medijski prostor za džez, a ni za kulturu u mjeri u kojoj bi trebalo. Mislim da se to neće promijeniti u skorije vrijeme, što nas muzičare i umjetnike svakako ne sprečava da se trudimo i radimo najbolje što možemo.
Bonus video:
