Novinar i publicista Duško Antonić za "Vijesti"

Rokenrol nije umro

Novinar i publicista Duško Antonić u decembru će objaviti novu knjigu “Kako (ni)je propao rokenrol u Srbiji”

7213 pregleda 3 komentar(a)
Duško Antonić, Foto: Đorđo Vukoje
Duško Antonić, Foto: Đorđo Vukoje

Raspad Jugoslavije, rat, inflacija kao i ostala dešavanja posljednje decenije prošlog vijeka mnogo su uticale na kulturu i uopšte muzičku inustriju na prostorima Balkana.

No, čak ni tada rokenrol nije umro. To u svojoj najnovijoj knjizi “Kako (ni)je propao rokenrol u Srbiji + 100 najboljih srpskih albuma od raspada SFRJ” opisuje novinar i publicista Duško Antonić. Ovo izdanje biće objavljeno u decembru, a na 300 strana, a u njemu Antonić sagledava šta se to dešavalo na rok sceni u periodu od 1992. do 2017. godine. Više o ovoj knjizi Antonić priča za Magazin...

Vaša knjiga koja će biti objavljena u decembru nosi naziv “Kako (ni)je propao rokenrol u Srbiji + 100 najboljih srpskih albuma od raspada SFRJ”. Dobro je poznato da je rok kao žanr bio kod nas popularan 70-tih i 80-ih godina, a da je raspad SFRJ, rat, inflacija, popularizovao neke druge muzičke pravce i pjevače. Može li se reći da je rok propao, s obzirom na to da i dan danas opstaje dok se ostali žanrovi kad je popularnost u pitanju smjenjuju?

Jugoslavija je do raspada imala jednu od najjačih rok-scena u Evropi, mnogi kažu drugu u Evropi, a treću u svijetu, što se pravda realnim parametrima, od tiraža ploča do raznovrsnosti žanrova, praćenja svjetskih trendova, ali i originalnosti. Daleko bi nas odvela priča kako je do toga došlo, ali to je bila država koja je imala izuzetno ozbiljnu kulturnu politiku pa su svako selo, mjesna zajednica ili veće preduzeće imali neki svoj zadružni ili dom kulture. Mnogo pažnje pridavalo se omladini, pa je neko pametan “gore”, odlučio da joj se “dozvoli”, čak i populariše - rokenrol. To nije bio slučaj u ostalim socijalističkim zemljama, a rezultovalo je time da su šezdesetih svako selo, škola, ulica ili veća zgrada imali nekakav svoj VIS (Vokalno instrumentalni sastav).

Od “skidanja” engleske, američke, ali i italijanske i francuske muzike (prvih godina) vremenom su se iskristalisali bendovi koji su počeli da izvode isključivo svoju muziku. A publika je već bila kultivisana i spremna za to. I, da skratim priču, novim vlastima (ne samo u Srbiji, svugdje je bilo slično) devedesetih godina nije trebala ta kultivisana publika, niti kulturan narod, a u svojoj populističkoj politici okrenuli su se manje obrazovanoj (čast izuzecima) narodnjačkoj publici, koja je takođe bila brojna, a kojom je bilo lakše manipulisati, zavađati je i “prodavati joj maglu”. Rokenrolu su postepeno zatvarana vrata u državnim medijima ili je guran u “ponoćne” termine. S pojavom prvih privatnih televizija, nimalo slučajno, sve ono što (kao kič i šund) u državnim medijima (u kojima su još uvek radili ozbiljni i kulturni ljudi) nije moglo da prođe - dobilo je svoje mjesto na raznim Pinkovima, Palmama i sličnim kanalima.

U vakuum nastao ratom i otcepljenjem zapadnih republika, koje su držale primat u pop-sferi (Novi fosili, Magazin i slična imena) upao je mutant kog je Rambo Amadeus prvi nazvao turbo-folk. Generacije djece koja su tada stasavala (ako roditelji nisu o njihovom vaspitanju vodili brigu) rasle su uz ovu muziku. Taj proces i dalje traje, tako da je otada za kulturu izgubljeno tridesetak generacija, što ne podrazumijeva samo muzički ukus, nego i sveopšte kulturne vrijednosti, moral, etiku, norme ponašanja... Od društva u kom je svakome bio cilj da bude dobar đak, student, postane vrijedan radnik, inženjer, doktor, profesor, došli smo do toga da mladi, odgajani na takvim kulturnim matricama, žele “prečicom”, usput kupujući diplome, da stignu do slave i para; momci da postanu “kriminalci”, a djevojke “prostitutke”.

Došli smo do stadijuma u kom više ne postoje nikakve moralne norme i ništa više nije sramota. Dodamo li tome ratove, sankcije, hiperinflaciju, borbu za puko preživljavanje (u kojoj roditelji nemaju vremena za svoju djecu), pirateriju koja je nastala zamjenom gramofonskih ploča kasetama i diskovima, sve to zajedno i mnogo toga još, negativno je uticalo na rokenrol u svim državama bivše Jugoslavije.

Duško Antonić
foto: Marina Pešić

Koliko su upravo mediji forsirajući neke nove izvođače učestvovali u “propadanju” roka, jer krajem prošlog vijeka nije bilo interneta i Youtubea zahvaljujući kojem danas nam je sve dostupno?

Mediji su ključno doprinijeli svemu tome, ali ne treba zanemariti ni sve ostale uticaje koje sam pomenuo. O svemu tome mnogo opširnije pišem u prvom dijelu svoje knjige, kroz sedamnaest tematskih poglavlja na 140-ak strana, pa mi je ovdje teško da sve to sažmem, pri čemu još nisam pomenuo ni gašenje omladinske organizacije (svaka stranka ima svoje omladince, pa ih još tjeraju da se svađaju i “biju” između sebe), kao i domova omladine, sala u mjesnim zajednicama i sličnih prostora, koji su pretvoreni u magacine, izdati privatnicima i slično.

Naravno da je bilo i medija (pretežno radio-stanica) pa i pokušaja da se napravi “muzička televizija”, koji su pružali prostor rokenrolu i rok-kulturi, teško ih je ovdje nabrojati, međutim, državni i ovi “turbo” mediji su bil mnogo jači. Jedno poglavlje, pod nazivom “Čuvari vatre”, posvećujem upravo tim medijima, nezavisnim izdavačkim kućama, ali i pojedincima koji su se trudili da tu rok-vatru održe. Jer u svakom, makar i najmanjem, mjestu su postojali, i danas postoje, ljudi koji su pisali u lokalnim novinama, radili u lokalniim radio stanicama, organizovali koncerte i festivale i na sve moguće načine se trudili da promovišu rok kulturu.

Sigurno bi Vam bilo mnogo lakše da ste odabrali period prije raspada SFRJ kad je rokenrol u pitanju. Koliko je bio težak za Vas proces oko istraživanja i uopšte pisanja knjige i koliko je trajao?

Ideja da napišem ovakvu knjigu rodila mi se odmah posle 5. oktobra kada sam u nedeljniku Blic-News pisao tekst o tome kako su rokeri u stvari pobijedili režim Slobodana Miloševića, kako su (i ko sve) svirali na svim mitinzima i protestnim skupovima širom Srbije tokom devedesetih, a koju su muziku slušali, propagirali i uz šta su se okupljale snage pobijeđenog režima. Tada sam, u pobjedničkoj euforiji, ideju da to proširim i pretočim u knjigu predložio jednom prijatelju-izdavaču, koji baš i nije bio zainteresovan. Danas mi je drago što to tada nisam napisao, pošto sam ubrzo shvatio da sam bio naivan i da bih debelo morao da se posipam pepelom, jer nove demokratske vlasti za rokenrol uopšte nisu marile. Pa su ga, po sistemu u kojem “revolucija jede svoju djecu”, gurale u sve dublju marginu, pravdajući to liberalnim kapitalizmom i onim famoznim da “narod to traži”.

Od mnogih svjedoka i učesnika te Petooktobarske revolucije sam čuo istu rečenicu - da su se razočarali kad sjutradan na Pinku nisu vidjeli “snijeg”, gledajući dan-dva poslije toga i kompletno DOS-ovsko rukovodstvo na ovoj televiziji, sa Željkom Mitrovićem koji je po meni, najveći zločinac prema kulturu u Srbiji i svuda gdje se Pink proširio. A rokenrolu su upravo u vrijeme demokratske vlasti postepeno zatvarana i ona vrata na kojima je imao pristup, baš kao što je i nama kojima je to važno i koji smo očekivali promjene u kulturnoj sferi, postalo jasno da smo izgubili svaku nadu. Piskarajući tu i tamo pojedine teme iz rok-kulture, sa grupom prijatelja - rok entuzijasta (Bane Lokner, Branko Rogošić i Aca Seltik) organizovao sam 2007. godine tribinu “Za spas rokenrola u Srbiji”, sa kojom smo gostovali i u drugim mjestima i na nezavisnim medijima.

U jeku toga, kao najstariji i organizator svega, predložio sam im da to o čemu smo pričali pretočimo u knjigu. I podijelio im “domaće zadatke”. Poslije godinu-dvije, kako niko ništa od toga nije napisao, odlučio sam (oni nisu imali ništa protiv) da to uradim sam. Tad sam napisao prvih desetak poglavlja (koja sam potom mnogo puta prepravljao). Toj knjiizi sam se vraćao povremeno, shvativši da u cijeloj “priči” nije ugrožen samo rokenrol, nego još više i cijela kultura u najširem mogućem smislu, pa sam interesovanje usmjerio i na tu stranu. U toj konstelaciji snaga rokenrol se još i najbolje držao, jer mu je u genima i gerilska borba i snalaženje u potkulturi.

Pojava interneta i raznih mreža, rokenrolu je nekako (nikad potpuno) uspjela da nadomjesti nepojavljivanje u glavnim medijima, što pozorištu, na primer nije moguće, a nove tehnološke mogućnosti i lakše (nego ikad) dolaženje do sopstevnih snimaka, doprinijelo je tome da nikne čitav jedan novi svijet, hiljade novih grupa i pojedinačnih imena. Među njima i mnogo talentovanih i školovanih muzičara i umjetnika drugih usmerenja.

Vremenom sam shvatio da prvom dijelu knjige, upravo kao dokaz da rokenrol nije propao, moram dodati i listu tih najboljih albuma koji su snimljeni u periodu poslije raspada (one velike) Jugoslavije, jer niko nema kompletan uvid u sve to. A pošto je prethodna knjiga (“YU 100”) objavljena 1998. godine, vjerovao sam da ću ovu simbolično objaviti na njenu dvadesetogodišnjicu. No, razni problemi, zbog njene političke nepodobnosti za državnog izdavača čije sam obećanje imao, pa do toga da ni jedan izdavač ne želi da je štampa ovako opremljenu, odlagali su njeno izdavanje.

Malo mi je duže trebalo da shvatim da oni žele jeftinu knjigu u proizvodnji, a da sve “preko toga” moram sam da finansiram. Uglavnom zbog tih razloga, skopčano sa periodima razočaranja u kojima sam bio spreman da od svega odustanem, taj period se ovoliko otegao.

Jesu li u knjizi samo podaci ili ima i nekih zanimljivih priča, anegdota možda o tome kako su nastajali neki od tih albuma koji se pominju?

U novinarstvu sam već (pre)dugo i imam dovoljno iskustva da znam da suva faktografija, bez obzira koliko p(r)osvećenoj publici se obraćaš, može da bude dosadna. Zato sam se upravo trudio da je povremeno “razbijem” nekim zanimljivim pričicama i anegdotama koje oslikavaju rokerski duh. Tu su naravno i brojni adekvatni citati, a i zanimljiva obrazloženja koja su o najboljim albumima, pisali učesnici u ovom izboru.

Može li se reči da je ova knjiga nastavak priče “YU 100 - najbolji albumi jugoslovenske rok i pop muzike” koju ste prije 23 godine napisali sa kolegom Danilom Štrpcem? Jeste li koristili podatke iz ove knjige?

Mi smo još u “YU 100” obećali njen nastavak i listu najboljih albuma u tadašnjoj (smanjenoj) Jugoslaviji. Splet raznih okolnosti je uticao da taj nastavak dođe “tek” sad i da obuhvata period od četvrt vijeka. Osim u uvodnom poglavlju u kom pišem o počecima rokenrola i njegovim najboljim godinama u bivšoj Jugoslaviji, spone sa prethodnom knjigom se neizbježno prepliću na više mjesta.

Ovde sad objavljujem i listu 100 najboljih srpskih albuma u SFRJ, upravo baziranu na prvoj knjizi. Jer, tada je na sveukupnu listu 100 albuma “ušlo” 49 iz Srbije. Ja sam sada na tih 49 mjesta (sa poenima koje su tada osvojili, a koji nisu bili dovoljni za ulazak na YU 100 listu), dodao 51 album koji je tada ostao “ispod crte”. S druge strane, u specijalnom hrvatskom izdanju časopisa Rollingstone je prije nekoliko godina napravljena anketa i lista 100 najboljih albuma u Jugoslaviji i postjugoslovenskim zemljama, pa sam se malo “poigrao”, praveći paralele između ta dva izbora.

U procesu stvaranje knjige učestvovalo je 57 rok-novinara, kulturnih analitičara, pisaca i umjetnika raznih generacija. Oni su napravili svoje liste od po 20 najboljih albuma i tako ste došli do one konačne od najboljih 100 albuma u Srbiji od raspada Jugoslavije. Jesu li Vas pojedini njihovi izbori iznenadili i možda natjerali da neke albume prvi put čujete, a neke preslušate opet?

Lista učesnika u izboru trebalo je da bude šira za bar još desetak imena, ali su mi se skoro svi oni zahvalili - pravdajući to činjenicom da nedovoljno prate noviju rok-scenu i da nisu kompetentni da u tom izboru učestvuju. Ni sam ne mogu reći da sam bio pomni pratilac (svih) savremenih dešavanja na rok-sceni (osim nekih izdanja), pa su me mnoge liste iznenadile, jer među anketiranima su i eksperti za pojedine oblasti (pank, hard-kor, hip-hop, džez, bluz itd.), ali i muzički kritičari i autori mlađih generacija koji mnogo bolje poznaju novije trendove.

U izboru je, inače, pomenuto više od 500 albuma, i normalno da veći dio nisam bio slušao, čak za mnoga od tih imena nikad nisam čuo. Srećom, postoji Youtube, pa sam imao vremena da bar steknem kakav-takav uvid u sve to. Pritom sam i sam bio pozitivno iznenađen kvalitetom nekih grupa i pomenutih albuma, istovremeno u nevjerici da za njih prvi put čujem, ali srećan što sam ih končano otkrio. Neke od njih sam morao staviti i na svoju listu. Za mene je, na primjer, pravo otkrovenje bend iz Niša “Danilov doživljaj Beča” koji je toliko dobar, kvalitetan, a istovremeno i slušljiv, sa nekoliko potencijalnih hitova, da sam ga morao staviti na drugo mjesto svoje liste, iza neprikosnovenog Đorđa Balaševića i njegovog albuma “Devedesete”. Koji je po meni obilježio tu deceniju i bio jedan od razloga zbog kojih je ovaj veliki pjesnik i kantautor bio i ostao najveći protivnik i ondašnjeg i sadašnjeg režima. Zato mu je tek poslije smrti “dopušteno” da se pojavi na državnim medijima, što je svojevrsno licemjerje.

Inače, na svojoj listi imam čak četiri albuma od onih koje prije toga nikad nisam slušao (iako sam za njihov izvođače možda čuo) koji su me kvalitetom natjerali da se odreknem nekih koje i dalje volim i cijenim. I, da se vratim na onih 57 učesnika u izboru, nekoliko puta sam bio na ivici da od svega odustanem, prestao da izlazim na mjesta gdje bih sreo nekoga ko će me pitati - Kad će knjiga? - jer me je bilo sramota što još nije izašla, a više nisam imao ni snage ni živaca da sve objašnjavam. I, upravo to što ne bih smio nikad nigdje da se pojavim, jer osjećao sam se kao neko ko ih je iznevjerio. To mi je na kraju bio glavni motiv da ovu priču zaokružim.

Svi Vaši sagovornici su iznijeli svoje mišljenje, no koji su to izvođači po Vašem mišljenju obilježili taj period?

Pošto sam ja oldtajmer, nekako je logično da su mi omiljeni bili neki od “dinosaurusa” koje znam i volim već decenijama, poput YU grupe, Balaševića, Bajage, Partibrejkersa...pri čemu Bajaga recimo ni na jednom albumu nije podbacio, čak i u odnosu na svoja najbolja djela iz osamdesetih. Isto važi i za neke druge “stare kuke”. No, ovaj period su ipak i prije svega obilježili bendovi koji su se pojavili devedesetih, koji su, unoseći svježu krv i duh tadašnjih mračnih vremena, boreći se sa svim i svačim, bukvalno preporodili rokenrol u Srbiji. Ali, da ja ne iznosim samo svoj ukus, a trudeći se da bar do objavljivanja knjige sakrijem konačni redosljed na listi, reći ću samo da najviše albuma na listi (po četiri), što vjerovatno adekvatan pokazatelj za ovo što ste pitali, imaju: Partibrejkersi, Nikola Vranjković (sa Blok autom i samostalno), Darkvud Dab, Kanda Kodža i Nebojša i Disciplina kičme, a po jedan manje Bjesovi, Goblini, Van Gog i Obojeni program. Što ne znači da izuzetno visoko nisu plasirani i neki koji na listi imaju možda samo jedan album.

Sad, nakon što ste stavili tačku na ovo djelo, kako biste opisali rok scenu s kraja prošlog vijeka do 2017. godine?

Rok scena u Srbiji, a koliko vidim i u regionu, je izuzetno bogata, možda bogatija nego ikad, ali je skrajnuta, gurnuta u margine, na internet, YouTube i razne mreže, i uglavnom je nema na glavnim TV kanalima (koji garantuju opštu popularnost), kao što nema ni jednog specijalizovanog rok-časopisa, pa čak ni rubrika sa recenzijama i prikazima u tiražnijoj štampi. Sve su rjeđi i kritički prikazi književnih djela, pozorišnih predstava, filmova, izložbi. Sve je degradirano do besvijesti i sve to se, kao i cio kulturniji svijet, seli na “mreže” i portale koji se bave kulturom, a na kojima autori kojima je do kulture stalo, rade iz čistog entuzijazma. Pa je tako i rok-scena uglavnom “na mrežama”, odnosno “u ilegali” u koju je gurnut i sav kulturni svijet.

Pratim karijere mnogih “klinaca”

Kad počinju da se bave muzikom, mladi uglavnom biraju rok. Vi ste jedan od organizatora Savskovenačkog urban festa koji je namijenjen za djecu i omladinu, a posvećen je rok muzici, pozorištu i likovnoj umjetnosti. Koliko je bitno da ih od malih nogu učimo pravim vrijednostima?

To je suštastveno važno. Bio sam organizator te divne manifestacije devet godina i to je možda i najljepše i najvrjednije što sam u životu radio. Imali smo svake godine u prosjeku po tridesetak bendova (osnovaca, srednjoškolaca i studenata), dvadesetak pozorišnih predstava koje su u rok-fazonu i oko 150 likovnih radova. Više od petsto klinaca i mladih je svake godine učestvovalo u tome, mnogima je to bio i prvi javni nastup i prvi snimak (izdali smo osam CD-ova sa njihovim prvim snimcima).

To kakva je atmosfera među njima vladala, kakva su se divna djeca tu pojavljivala, kakav duh zajedništva su sami nesvjesno između sebe kreirali (nikad ni jedan incident) to je nevjerovatno, neponovljivo i neprocjenjivo. Mnogi od njih danas sviraju u ozbiljnim bendovima, snimaju albume, studiraju na Oksfordu ili Kembridžu, završavaju akademije, režiraju svoje prve filmove i predstave u Narodnom pozorištu ili prave samostalne izložbe. Bahata i nekulturna naprednjačka opštinska vlast je to “precrtala” kao nasljeđe “žutih”. S kojima ja, osim što su shvatali značaj toga što radim, takođe nisam bio u ljubavi.

Sa mnogima od tih “klinaca” sam i danas u kontaktu i pratim njihove karijere, srećan što sam im možda u nečemu pomogao, barem da osjete tu atmosferu, da se pronađu...I siguran sam da su baš zbog toga bolji i duhom bogatiji ljudi.