MADLEN STOKIĆ VASILJEVIĆ

Ohrabrili kompozitore da pišu za kamerne ansamble

Violinistkinja priča o savremenoj muzici, ali i o sastavima “Pokret” i “Femina” čija je misija da upravo njeguje i izvodi djela nastala iz pera domaćih autora

1363 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Luka Zekovic
Foto: Luka Zekovic

Violinistkinja Madlen Stokić Vasiljević smatra da djela koja stvaraju savremeni autori treba da se njeguju. Zato je sa koleginicom, pijanistkinjom Majom Mihić pokrenula najprije trio “Pokret” gdje sa njima svira klarinetista Miloš Nikolić, a kasnije i Femina u kojem je oboistkinja Ivana Dakić.

Upravo su ova dva ansambla trebala zajedno da sviraju na podgoričkom koncertu u utorak veče u KIC-u Budo Tomović, ali je Dakić zbog bolesti ostala u Beogradu, dok su ostali imali uspješan nastup u glavnom gradu Crne Gore.

Madlen je diplomirala i magistrirala na FMU u Beogradu, u klasi profesora Dejana Mihajlovića kao najbolji student. Dobitnica je brojnih prvih nagrada na saveznim takmičenjima bivše Jugoslavije, kao i treće nagrade na Internacionalnom takmičenju u Strezi (Italija). Kao solista, nastupala je sa simfonijskim orkestrima RTS, Voske Srbije, sa kamernim orkestrima Muzičke omladine, Majstorima gudačima, Beogradskim gudačkim orkestrom Dušan Skovran i Kraljevskim gudačima Svetog Đorđa. Učestestvovala je kao solista na svim najvećim festivalima u Srbiji i u inostranstvu. Bila je dugogodišnji član BGO Dušan Skovran sa kojim je nastupala širom Evrope i Azije. Nastupala je kao koncertmajstor Kraljevskih gudača Svetog Đorđa. Docent je na FMU na Katedri za gudačke instrumente. Doktorirala je 2016. na FMU u Beogradu.

Djelovanje njena dva ansamba Pokret i Femina promijenio je odnos prema savremenim djeloma, a više o tome Malden priča za Vijesti...

Kada je nastao prvi trio - Pokret cilj Vam je bio da promovišete savremene kompozicije. Mislite li da su do tada izvođači izbjegavali takave programe, te da su ta djela bila zapostavljena?

Mi smo željeli da sviramo zajedno. To je bila inicijalna ideja. Ali, kada smo za jednu godinu odsvirali sve što je napisano za ovaj sastav, a to nije bilo teško jer smo imali svega nekoliko djela, došli smo na ideju da animiramo kompozitore. Neki od njih su i naši prijatelji ili kolege, profesori na fakultetu, a ono što nas je posebno radovalo je što su oni bili oduševljeni idejom i izašli nam u susret. Odatle je i poteklo naše ime “Pokret” - pokrenuli smo da se piše literatura za kamernu muziku kao prvo, pa onda i za ovakav kamerni sastav. Naši kompozitori su do tada pisali po nekim projektima, po narudžbi recimo za BEMUS ili neke takve manifestacije. Ali našim djelovanjem na muzičkoj sceni i oni su se ohrabrili da pišu, a mi nastavili da promovišemo njihova djela. Mogu da se pohvalim da smo za deset godina imali preko 40 premijerno izvođenih kompozicija. S tim u vezi to je veliki napredak za našu kulturu uopšte, da se nešto značajno promijenilo u odnosu na prije 10 godina. Zahvaljujući tome danas ima puno literature za ovu vrstu sastava i nadam se da će nastaviti da pišu i dalje. Naša ideja takođe je da se ne zaustavimo samo na sviranju ranijih epoha. Umjetnička muzika naravno da je oslonjena na djela napisana u nekim drugim epohama, ali treba i današnje vrijeme njegovati i aktuelnu umjetnost i dati joj šansu da bude prisutna.

Kolika je odgovornost svirati djela kompozitora koji je živ i koji učestvuje u čitavom procesu, posjećuje probe i sugeriše Vam?

Velika je odgovornost, ali i i zadovoljstvo. Što se slobode koju nam daje tiče, tu se uvijek pravi neki kompromis. Radimo tako što, kada nešto navježbamo, pozovemo kompozitora da učestvuje u radu na jednoj ili više proba, ako je potrebno. Nekada nije potrebno, budu vrlo zadovoljni i tako se završi. Međutim, nekad imaju neke sugestije koje mi vrlo rado pokušamo da usvojimo. Ponekad se čak desi, mada rijetko, da i na probi kad čuju kako djelo uživo zvuči uvide da nešto na njemu treba promijeniti, pa malo dorade originalni notni tekst. To su rijetki trenuci, ali se dese. Nešto smo razmišljali da u daljem nekom projektu napravimo naše izdanje tih istih nota sa štihovima, prstometima, dahovima, dinamikama... Sve što eventualno nije napisano, a vrlo je korisno za sljedeće neke generacije koje na taj način mogu da pomognu sebi kad odluče da sviraju taj notni tekst.

Nakon uspjeha koji ste imali sa ansamblom “Pokret” za koji kažete da je sve pokrenuo, odlučili ste da napravite još jedan. U pitanju je trio “Femina” gdje pored Vas i pijanistkinje Maje Mihić svira i oboistkinja Ivana Dakić. Koji je bio motiv za osnivanje tog projekta?

Samo ime smo izabrali jer su sve žene i htjeli smo da sa njim imamo malo sofisticiraniji zvuk, malo drugačije nešto. Prosto, da otvorimo i ta vrata i tu da se pokažemo.

Koji je trio publika bolje prihvatila i da li uvijek nastupate zajedno?

To “uvijek” je samo ove godine, zato što prethodne nijesmo mogli nastupati zbog aktuelne zdravstvene situacije. Sad kad su počeli nastupi koji su dozvoljeni uz epidemiološke mjere, napravili smo neki kompormis i odabrali program tako da oba ansambla sviraju na jednom koncertu, a spremili smo i zanimljive kompozicije. Nažalost, malo je prilika za sviranje, a već kad se ukaže napravili smo da budu oba sastava. Međutim, prije nekoliko dana u Podgorici kada smo imali koncert, iako su bila najavljena oba sastava, svirao je samo Pokret. Oboistkinja Ivana Dakić koja svira sa nama u ansamblu Femina je ima neke srčane probleme, vjerovatno kao posljedica virusa korona, pa joj je bilo zabranjeno da putuje. To je saznala dan pred dolazak u Podgoricu, pa zbog toga nije sa nama svirala na tom koncertu. A što se tiče Srbije, imali smo nekoliko koncerata gdje smo nastupali svi zajedno.

Pošto ste pripremili program za dva ansamba, koliko vam je to što Ivana nije sa vama poremetilo koncepciju za podgorički koncert?

Imamo spreman program tako da smo sa “Pokretom” napravili situaciju da sviramo iste kompozitore, samo djela pisana za violinu, klavir i klarinet. To je, da kažem u neku ruku kompromis, da ne diramo program, on ostaje isti samo se svirači mijenjaju.

Malo prije ste pomenuli da je odgovornost veća kad svirate djelo kompozitora koji isto može da čuje. Kako inače birate kompozicije koje će se naći na repertoaru, da li svirate sve što napišu za vaša dva ansambla ili imate slobodu da birate ona koja vam se više sviđaju?

Neka djela koja su napisana za nas smo osvirali samo jednom, a neka su na našem repertoaru dugi niz godina, obožavamo ih i redovo ih izvodimo na koncertima. Za koncert u Podgorici smo odabrali nama izuzetno drage kompozicije, a na repertoaru su se našle one za koje smo smatrali da su “komunikativne” sa publikom. One jesu savremena umjetnost, ali nemaju taj neki efekat radi efkta, kakav često imaju te moderne kompozicije, zbog čega su vjerovatno i lošije prihvaćene. Nije da se ne mogu slušati, naprotiv, svaka od njih ima to nešto posebno, interesantan karakter i atmosferu.

Ako biste uporedili savremenu muziku koja se stvara u svijetu i ona koju pišu kompozitori na ex-Yu prostorima, zaostaju li i koliko?

To je stučno pitanje, ali meni se čini makar po iskustvu koje imam da djela domaćih autora ne zaostaju već da su u korak sa svijetom. Prosto, naši umjetnici veoma su cijenjeni i van naših granica, a to me ne čudi. Naše škole, bez obzira na to koliko god mi o sebi mislili loše, u odnosu na svijet su daleko kvalitetnije. Tako da i kompozitori koji su se tako deklarisali u većini sviraju nekoliko isntrumenata, klavir mahom, sigurno su imali i kao svirači neka iskustva, pa su se debelo školovali, preslušali mnoga djela klasične literature da bi dalje mogli da izmaštaju svoje. Zato mislim da ono što oni rade je veoma kvalitetno.

Ozbiljna zemlja mora da se oslanja na kulturu

Profesorica ste na fakultetu, a studenti uvijek imaju program koji treba da ispoštuju. Koliko i oni imaju prostora da sviraju djela savremenih kompozitora?

Još od kad sam ja učila da sviram, bila su obavezna i djela savremenih autora. Nekad bi to bilo na diplomskom, nekad tokom školovanja ili čak na nekom takmičenju. Bez obzira na to kako ih publika doživljavala, djela savremenih kompozitora uvijek su imala svoje mjesto. Radujem se da se to zadržalo. Studenti su u obavezi da na nekom nivou studija odsviraju barem jedno djelo savremenog autora. Nekad se su morali našeg kompozitora da sviraju, a sad je bitno da je samo savremeni autor, može biti bilo koje nacionalnosti. Uglavnom, njeguje se i po programu savremena umjetnost, a i van programa studenti sami biraju za koncerte djela nastala skorije.

Svirala sam u orkestru Skovran 10 godina, to je kamerni orkestar koji je bio veoma uspješan i uvijek kad smo išli negdje na turneje, svirali smo djela naših kompozitora. Možemo da sviramo i Čajkovskog, Dvoržaka, ali uvijek smo se trudili da kroz program provučemo kompozicije naših autora.

Koliko je bitno da se i na taj način njeguje savremena umjetnost i daje podrška kompozitorima?

To što svirate njihova djela za koncerte znači i kompozitorima, jer im se mora dati podrška kako se ne bi desilo da tokom svoje karijere napišu jednu, dvije kompozicije. Ozbiljna zemlja mora da se oslanja na kulturu - na pisce, kompozitore, glumce, slikare. To je strašno važno i mi moramo da stanemo u odbranu toga, da se to ne ispusti. Ko će ako nećemo mi. To je naša misija.