Jedan od najuspješnijih bosanskohercegovačkih umjetnika

Imamović: Novi instrument uvijek inspiriše

Sa svojim triom večeras nastupa na Nikšićkom Gitar festu. Posljednjih godina je priznaje počeo da se “opire” gitari, te uglavnom na nastupima svira sam

3148 pregleda 0 komentar(a)
Damir Imamović, Foto: Almin Zrno
Damir Imamović, Foto: Almin Zrno

Jedan od najuspješnijih bosanskohercegovačkih umjetnika Damir Imamović svojim koncertom u Nikšićkom pozorištu razgaliće večeras publiku Nikšićkog Gitar Festa.

Imamović koji je posljednjih godina jedan od najboljih predstavnika sevdaha nastupiće sa Ivanom Đurić (violina) i Benjaminom Drijenčićem (truba).

Njegovu interpretaciju kritika je okarakterisala kao revolucionarnu za ovaj žanr i dobitnik nagrade za najboljeg umjetnika Evrope 2021. godine. Kako je u više navrata nastupao u Crnoj Gori za njegove koncerte uvijek se tražila karta više, a u intervjuu za Vijesti Damir priča o nastupu na Gitar festu, ali i o gitarama i drugim žičanim instrumernima na kojima već godinama svira...

Do sada ste gostovali u Crnoj Gori, ali nikad na nekom festivalu posvećenom gitari. Hoće li zbog toga repertoar razlikovati od uobičajenog?

Pa, zasigurno će tu biti nekoliko tradicionalnih kompozicija koje ne sviram tako često, a koje igraju na sazvučje saza, bar u varijanti u kojoj to izvodim na gitari. Mislim tu, prije svega, na neke kompozicije iz moje ranije faze, kao što “Majka Muju mladog oženila” i druge.

Kao neko ko svira gitaru, ali i neke druge žičane instrumente, šta za Vas ona danas znači?

Počeo sam prije sada već skoro deceniju da se opirem gitari kao instrumentu. Osjetio sam potrebu za nečim drugim. Počeo sam istraživati saz i druge slične instrumente i došao na tu ideju da napravim novi instrument koji bi trebalo ukrasti nešto od zvučnosti saza. Tako je nastao instrument koji sam nazvao “tambur” i koji je fuzija tijela saza i gitare. Sazlijski dio za mene je napravio graditelj Ćamil Metiljević iz Sarajeva, a gitarski, isprva, Mirza Kovačević iz Travnika, a kasnije Luka Zaletelj iz Slovenije. Od mnogih ideja sam tu morao odustati tokom gradnje i sada je to, zapravo, gitara koja smiješno izgleda. Ipak, mislim da ću taj proces nastaviti i dalje i možda dođem do nekih interesantnih rješenja.

Uvijek je virtuoznost ta koja publiku najviše ostavi bez daha. Jeste li se i sami trudili da nekad imate takve dionice?

Zapravo, ne toliko. Moj glavni instrument je glas i gitaru i druge instrumente koristim funkcionalno. Nekada je to malo virtuoznije, ali uglavnom nemam tu nekih velikih ambicija. Ostala je ta neka dječačka želja da možda jednom u životu snimim album koji će biti onako baš “gitarski”. Ali toliko različitih stvari radim da je ta ideja trenutno u zapećku.

S obzirom na to da ste danas više fokusirani na pitanja pjesama, istraživanje izvorne muzike, koliko vremena posvećujete gitari, vježbate li i dalje?

Nastojim da sam uvijek u kontaktu s instrumentom, da sam uvijek u formi. Vježbanje je postalo više u funkciji repertoara i ponekih interesantnih skala i hvatova koje istražujem. Kao što rekoh, s glasom koji mi je prvi i najvažniji instrument i na tome ima jako posla i redovnog vježbanja budući je sevdalinka vrlo vokalno zahtjevna. Raditi paralelno i jednako ambiciozno i na glasu i na gitari gotovo mi je nemoguće.

Poznato je da pored gitare svirate tamburicu, saz. Jeste li i kolekcionar žičanih instrumenata iz porodice gitare i koliko ih imate?

Nisam kolekcionar jer ne volim da instrumenti stoje, da se ne sviraju, a jedna osoba ne može redovno svirati više od možda dva ili tri instrumenta. Kada god nakupim više od toga, uvijek nastojim da ih se riješim, prodam ili poklonim nekome ko će ih zaista svirati.

Poznato je da su i neki domaći autori radili instrumente za Vas. Šta treba da ima jedan instrument da bi bio “po Vašem meraku”?

To je velika misterija. Čak i industrijski rađeni instrumenti imaju svaki svoju “dušu”. Neki vas jednostavno privlače, imaju nešto interesantno u zvuku, ili u svirljivosti, pa ih ne možete ispustiti iz ruku. To nema veze sa cijenom ili izvikanošću marke.

Na kojem instrumentu nastaju pjesme koje pišete?

U posljednje vrijeme je veliki broj stvari koje napišem nastajao na varijanti tambura koju sada sviram. Ponekada posudim neki interesantan instrument od prijatelja. Tako sam, na primjer, u posljednje vrijeme počeo svirati persijski tar, instrument vrlo sličan sazu i drugim sličnim instrumentima. Na njemu sam već napisao nekoliko interesantnih tema. Novi instrument uvijek inspiriše.

Vaš prethodni album “Singer of Tales” osvojio je brojna priznanja širom Evrope i svijeta. Traje li i dalje njegova koncerta promocija ili ste se beć “bacili” na rad na novom projektu?

Ove i protekle godine svirao sam mnogo koncerata sa “Singer of Tales” projektom. Nažalost, kontrabasista Greg Koen vratio se u Ameriku, a violinistkinja Ivana Đurić dobila je stalni posao zbog kojeg ne može puno da putuje. Tako da je “Singer of Tales” sada trio u kojem sviram sa istanbulskim majstorom osmanske klasične muzike Derjom Turkanom, koji svira kemenče ili trostrunu liru, i izvrsnim slovenačkim kontrabasistom Žigom Golobom.