Muzičar Nenad Milosavljević, frontmen benda Galija često je u Crnoj Gori.
Naime, kako publika obožava numere ovog benda, Neša Galija makar jednom mjesečno odradi mini turneju po našoj zemlji. To su akustične svirke gdje Neša Galija pjesme matičnog benda izvodi sam uz gitaru. Rijetke su prilike kad ga prati ostatak ekipe, pa su koncerti Galije uglavnom vezani za festivale. Zato će ljubitelji ovog niškog sastava imati jedinstvenu priliku da nakon nekoliko godina opet uživaju u pjesmama Galije i punom sastavu benda i to 4. novembra u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.
Njihove pjesme jednako dobro zvuče i kad se sviraju samo uz gitaru i kad ih svira čitav bend, no razlika postoji.
”I za mene i za publiku je bitna razlika. Kada počnete od činjenice da izvođenje jedne pjesme nije samo vokalna interpretacija, već interpretacija i ostalih instrumenata i svega onoga što se dešava oko grupe Galija, to pravi neku interakciju koja ima poseban značaj i priču. Ljubitelji zvuka, a ne samo teksta i vokala mogu da uživaju u majstoriji samih umjetnika koji svojim instrumentima dodaju neki poseban značaj, najviše u emotivnom smislu, pa i u smislu nekih poruka”, objašnjava u razgovoru za Magazin Neša Galija te dodaje da svaki tekst dobija određenu vrstu tumačenja onog trenutka kada se podvrgne različitim vrstama zvuka.
”Jedan isti tekst kada ga svira bend ima totalno drugačije značenje, makar tako djeluje, nego kada to radite sami. Kad radite sami to je deseta priča, jer više dajete tekstu da sam dominira ljepotom i značenjem, a u stvari u bendu vi kao umjetnik sa dodatnim vrstama umjetnosti - a to je muzika i sama scena, dajete mogućnost da to može da se protumači na drugačiji način. To je isto kao kad gledate pozorišnu predstavu i kad izađe 10 glumaca i ispriča jednu priču, nije isto kao kad izađe jedan glumac i ima monolog i priča tu istu priču. Naravno da kompletna priča zavisi i od vještine glumaca kako će biti interpretirana, ali je značenje tih tekstova sasvim drugačije, a ljepota umjetnosti je u raznovrsnosti”, smatra Milosavljević i ističe da onda ne bi postojale takve forme u pozorištu, muzici i bilo kojoj drugoj vrsti umjetnosti.
Ono što takođe izdvaja bend Galiju i njihove nastupe je to što na koncertima ne zvuče kao na CD-u, a od samog početka bilo im je bitno da naprave i tu razliku.
”Izaberite jednu pjesmu Galije, dobro je poslušajte i čućete da ona na CD-u ne zvuči kao kad je uživo izvodimo na nekom koncertu, a u tome jeste poenta priče. Zvuk na CD-u je diktiran tehnološkim pravilima koji sam nosač zvuka nosi, počev od toga da mora da bude komprimovan da bi bio ujednačen sa ostalim zvukovima koji se pojavljuju na medijima. Na koncertu taj uslov i problem nemate. Vi ste ti koji diktirate dinamiku koncerta koja je direktno vezana za taj unutrašnji naboj kod samog interpretatora i izvođača tih muzičkih radova. Onda i dobijate potpuno drugu dimenziju, novi emotivni događaj. Zato su vrhunski koncertni majstori toliko traženi, a malo ih ima. To zahtijeva jedan poseban pristup samom muziciranju, ali i cijelom viđanju tog događaja - od zvuka do svega što donosi jedan koncert. Mi zaista pravimo drastičnu razliku, drugačije to zvuči na CD, a drugačije kad sviramo svi uživo, a opet treća varijanta je kad sve to ja sam izvodim. Tada dobija treći nivo”, napominje sagovornik Magazina te ističe da je to zato što se pažljivo i dugotrajno vodi računa o tome gdje i kako nastupa, kad nastupa i kakva je forma.
”Mora se voditi računa i koja vrsta publike dolazi, kako dolaze - da li su slučajno tu jer je u pitanju kafić pa bi inače došli i da niste tu, ili dolaze samo zbog vas, da čuju ono što vi radite. Sve je u igri. I o svemu tome morate da razmišljate”, savjetuje Milosavljević.
Veliki ljudi su ljudi koji ne galame puno. Oni su tihi, a rečenice su im bogate, nijesu navalentni. Ako u sebi imaš dovoljno mudrosti, uhvatićeš tu misao, ako si ohol to će proći pored tebe kao zvuk i ništa nećeš uhvatiti
U poslu muzičara kaže da je ustaljena stvar da treba “vrhunski” da zabavite narod, pa se dešava da umjetnici pomiješaju svadbu sa koncertom, a forma apsolutno nije ista.
”Drugačija su dešavanja i razlozi. Na koncertu imate priliku da iskažete umjetničku i duhovnu vrijednost. To na svadbama ne možete, jer tamo su ljudi došli i sa jednom moždanom ćelijom vas slušaju, jer su svi pijani. Svadbe i služe da se veseliš i trošiš energiju, dok na koncert odlazite sa namjerom jer znate šta ćete i koga slušati. I to je bitna razlika, gotovo da bi se mogla nazvati razlika između umjetnika i estrade”, napominje on.
Njegove samostalne svirke u posljednje vrijeme su drugačije, jer se na repertoaru nađu i pjesme njegovih kolega - Filma, Azre, Arsena Dedića i drugih, a među njih su uvrštene i one sa potpisom crnogorskog kantautora Miladina Šobića. Tvrdi da česti nastupi u Crnoj Gori nijesu kumovali tome.
”Imam svoje razloge zašto sam na repertoar kada nastupam sam ubacio Šobića, a oni nijesu vezani za to što često nastupam u Crnoj Gori. Šobić je moj prijatelj. I kad najavim taj blok kažem: “Muzika mojih prijatelja, neki su živi neki nisu”. Pošto mi postojimo dugo, naša interakcija, razgovori, druženja su zapravo ostavili nekakav trag. To nisu obična druženja, ona imaju posebno značenje, najčešće u smislu razmjene energije, razmišljanja, pa čak i razmene pjesama. Imao sam priliku da preslušam i Šobićeve pjesme koje još nije objavio, nadao sam se da će ih objaviti, jako su mi se dopale. Dugo smo se srijetali u Zelenici, ne znam gdje se sve nijesmo sretali. Iskreno ga cijenim, mislim da je kroz svoju muziku dao sliku podneblja gdje je živio. Govorimo o Nikšiću, Crnoj Gori. Niko tako dobro nije opisao Crnu Goru i suštinski duh naroda kao Šobić, ono šta se dešava na ulici, šta se dešava u bližem i daljem okruženju, ono što je opipljivo za svakog čovjeka. Ne ono preko dnevnika i novina, ono populistički, već stvarni život. To i jeste zadatak umjetnika. Eto i Balašević je kroz svoje pjesme sjajno oslikao Vojvodinu. Niko tako to nije uradio”, tvrdi muzičar, te priznaje da on muziku koju je stvarao za Galiju nije vezao samo za grad odakle bend potiče.
”Nismo se toliko vezivali za Niš. U nekoliko navrata sam to uspio da uradim, posebno kad sam radio muziku za film “Zona Zamfirova” i kroz album “Južnjačka uteha”. Moj pravac je išao u drugom smjeru, nisam se vezivao samo za Niš, nisam imao takav pristup umjetnosti, što je potpuno ok. Gomila je umjetnika koji tako razmišljaju, koji imaju svoj moto i elementarnu motornu snagu koja ih gura sve vrijeme i koja ih tjera da rade to što rade. Mene tjera ta neka svjetska muzika, razmišljao sam u tom pravcu, pa u muzici koju stvaram ima više filma i pozorišta, nego što sam se bavio lokalnim temama. Ne kažem da je to bolje ili gore, samo kažem da je to odabir teme kao kad izaberete temu kojom ćete se baviti i u sljedećem romanu”, objašnjava razliku Neša Galija.
On otkriva i koliko je te davne ‘76. godine, kada je Galija osnovana, bilo teško baviti se muzikom koja je bila popularna u svijetu, te koliko su muzički urednici, kritičari, publika, imali razumijevanja za ono što su tada snimali.
”Kada ste mladi čini vam se da nemaju razumijevanja. Što više vrijeme prolazi, a vi učite i savladavate materiju, polako shvatate značaj i važnost postojanja muzičkih urednika. Nažalost, mislim da je najveći razlog tolikog pada estetike u našim medijima, prije svega u muzici, nedostatak urednika. Mora da postoji stručno lice koje kaže ‘ovo neće ići, ovo može’. Čak i kad pogriješi bolje je jer to je to je ništa, kao kad može da ide bilo šta, a vam cijela scena ode u aut, kao što se to danas dešava. Mnogo je prednosti kada postoji stručno lice i to kad se ono odabere zahvaljujući znanju, a ne zahvaljujući rodbinskim zajednicama, prijateljstvu i kumstvu, kao što se to kod danas dešava. Bitno je da u medijima bude čovjek koji zna i da mu se dodijeli mjesto muzičkog urednika, a da se pri tom ne gleda kojoj političkoj partiji pripada. Tako se uspijeva u svim civilizovanim svjetovima”, samtra Milosavljević, te se prisjeća da su u periodu kad je Galija počinjala, prije 46 godina, postojali pravi autoriteti.
”Recimo, bio je jedan Mića Jakovljević koji je najbolje poznavao muziku najvećeg džez gitariste u svijetu Đanga Rajharda, imali ste Miću Popovića koji je bio sjajan saksofonista, pa Đorđa Debaču koji je takođe bio vrhunski muzičar u ono vrijeme. Svi oni su vodili računa kad dođete kod njih, i nije im cilj bio da vas odbiju. I ako se to desi, vi dobijete savjet šta treba da uradite da bi vaša muzika bila bolja. Dobro se sjećam, meni je Aleksandar Korać bio najveći mentor u toj priči. Stalno sam iz Niša dolazio kod njega, on je pisao one dječije pjesme “Ćihu, ćihu, ćihuhu” i “Najlepša mama na svetu”. Objasnio mi je zašto je formalni plan važan i zašto se vodi računa o njemu, zašto je potrebna i dinamika istog. To je kao kad vas uče da glumite na akademiji, pa vam profesor govori zašto je potrebno da taj tekst izgovorite na određeni način, kako da otkrijete i prepoznate sebe u traganju za tim ličnostima koje su vam zadate. Tako i mi imamo ličnosti i emocije koje su nam zadate u pjesmama i koje moramo realizovati da bi ljudi razumjeli i potpuno prihvatili ono što vi radite. Kad dođe do nerazumijevanja vi kažete loše pjeva, hladna je interpretacija. To je zato što, u stvari, nije pronašao emotivni razlog zašto da otpjeva određenu pjesmu”, objašnjava muzičar.
”Sad mi je pala jedna situacija iz Prvog glasa Engleske. Kad čujete šta im sve kažu, kako ih savjetuju, šta izgovaraju tim mladim ljudima koji se bore za mjesto pod suncem. Naime, tri momka su fantastično pjevala, a onda im je član žirija rekao ‘otpadaš jer nijesi znao da izabereš pjesmu. Ti si kao pjevač obavezan da u sebi imaš vrhunsku estetiku. Nijesi gradio estetiku u sebi i onda nijesi ni mogao da izabereš pjesmu koja ti odgovara i koju bi mogao da urežeš na čelo do te mjere da joj vjeruješ’. Ti detalji puno govore kako se pristupa ovom poslu, uostalom kao i u svakom drugom”, dodaje Milosavljević, i prisjeća se koliko su mu tada na početku karijere savjeti tog tipa od autoriteta zvučali prijateljski i je li ih i sam prihvatio:
”Sve zavisi od autoriteta. Ako ste vaspitavani tako da neprekidno osluškujete vrijeme i okolinu, onda ćete biti voljni da od autoriteta čujete korisnu stvar i primijenite je u nekom svom razmišljanju. Ako ste vaspitavani da bezuslovno i bez razloga budete gordi, i nemate ozbiljno pokriće za takav stav, bićete gubitnik u toj priči iz prostog razloga što nije sve stvar u toj apsolutnoj samostalnosti. Da je je samo u tome stvar, onda bi svi bili u pravu. Ali, u čemu je štos? Štos je u tome - tačno je da morate da počnete od sebe i tačno je da ako apsolutno budete poslušni nigdje nećete stići. Morate prvo poći od svog apsolutnog stava, ali morate savladati zanat, ne samo sviranja i pjevanja, već zanat koji upućuje na razmišljanje, sticanje vrhunske estetike. Uglavnom, veliki ljudi su ljudi koji ne galame puno. Oni su tihi, a rečenice su im bogate, nijesu navalentni. Ako u sebi imaš dovoljno mudrosti, uhvatićeš tu misao, ako si ohol to će proći pored tebe kao zvuk i ništa nećeš uhvatiti. Zato je bitno biti sveobuhvatno obrazovan, važno je raditi na sebi u estetskom, duhovnom i svakom drugom smislu kao čovjek. Onda ćete biti sposobni da shvatite sve ovo o čemu pričam”, zaključuje Neša Galija.
Pjesma “Digni ruku” bila dugo godina zabranjena
Mnogi bendovi 70- ih i 80-ih godina imali su pjesme koje kritika i muzički urednici nijesu voljeli, pa su one bile zabranjene. Ovakav stav onih koji uređuju programe nije zaobišao ni neke pjesme Galije.
”Numera ‘Digni ruku’ bila je zabranjena. Imajte na umu da je to bila ‘85. godina. Ko zna istoriju na ovim prostorima, ne samo u tom periodu, možda i može da pretpostavi zbog čega. Mi živimo malo duže, pa pamtimo i događaje koji su danas potpuno nepoznati. Problem sa Kosovom bio je prisutan mnogo prije i moje mladosti. Onaj ko je čitao knjige, zna o čemu se radi. Kada površno pričate o tome onda to ima sasvim desetu dimenziju. U ono vrijeme bilo je zabranjeno pričati o tome. Da napišem tu pjesmu inspirisala me je slika bakice koja vodi sa puškom na ramenu svoje unuče u školu. E sad zamislite u ono vrijeme koje je važilo za zakonsko blagostanje da se to desi. To je bilo iritirajuće do besvijesti. Kad sam je prvi put pustio u Radio Beogradu, tadašnji glavni urednik mi je rekao ‘Kakva si ti to džukela? Ko ti je dozvolio da se baviš politikom’, bacio je ploču o zid i ona se polomila. Bio sam zbunjen njegovim postupkom. Pitao sam ga ‘Zar nas niste učili da slobodno mislimo i iskazujemo taj stav’. Nakon nekoliko godina pjesma je počela da se pušta, ne samo na Radiju Beograd, već i na drugim stanicama i danas je jedna od najpoznatijih pjesama Galije”, kaže Neša Galija.
Bonus video:
