Prije tačno godinu dana, Nik Brumfild radio je na postprodukciji novog dokumentarca “Whitney: Can I Be Me” o životu i smrti pjevačice Vitni Hjuston kada je shvatio da ima veliki problem. Film koji je snimio, a koji je poredio sa “novinarskim izvještajem” sadržao je brojne sagovornike - eksperte, koji su iznosili svoje mišljenje o zaostavštini i uticaju Hjuston, međutim cijela priča “nije ostavljala jak utisak” na njega.
Kako je otkrio za rollingstone.com odbio je da preda film BBC-ju i odlučio da ga uništi i snimi novi od samog početka.
“Ona jednostavno nije bila prisutna u njemu”, objašnjava 69-godišnjak iz Saseksa.
“Zato sam odlučio da ću u drugu verziju ubaciti što više mogu njenog glasa i pjesama. Želio sam da ispričam priču iz njenog ugla. Čim sam to postigao osjetio sam se veoma loše, jer sam tačno mogao da zamislim kako se ona osjećala”, ispričao je Brumfild.
Prema njegovim riječima, film koji je prije desetak dana stigao u bioskope, sadrži originalne intervjue, arhivske materijale i snimke koje je ranije napravio Rudi Dolezal.
Koliko si toga znao o Vitni Hjuston i šta je bio tvoj plan kada si počeo sa snimanjem filma?
Mislim, da uopšte nisam imao plan. Nisam puno toga znao o Vitni, a ono što me je zainteresovalo za rad je informacija da je su u njeno vrijeme producentske kuće imale bjelačke i crnačke verzije. Nikada nisam posmatrao Vitni u rasističkom uglu, a to je zauzimalo veliki dio njene priče. Ona ispunjavala očekivanja ljudi i zbog toga je često bila osuđivana.
Film donosi paradoksalne uglove slave i postizanaj određenih statusa gdje mnogi pokušavaju da unište Vitni. Da li te je i taj dio privukao?
Mislim da jeste. Uvijek sam osjećao da postoji velika razlika između osobe sa anđeoskim glasom, koja ne bi povrijedila nikoga i osobe koja je konzumirala narkotike, a koja je postala predmet šala voditelja. Ne možeš, a da se ne zapitaš kako je dospjela do te tačke i to tako brzo.
Vlasnici autorskih prava njene zaostavštine u startu su se protivili tvom filmu. S obzirom na to da si se u ranijim dokumentarcima uvijek osvrćao na sami nastanak, da li si razmišljao o tome da i tu borbu predstaviš u ostvarenju?
Mogao sam da se bavim i tim dijelom u kojem njeni pravni zastupnici pokušavaju da me spriječe u snimanju, ali sam se zaljubio u Vitni i njen talenat, pa me je to okupiralo i želio sam da sav svoj rad posvetim tome. Ipak, bili smo bombardovani telefonskim pozivima Vilijama Morisa i zastupnika prava Hjuston, koji su vršili pritisak na nas da prestanemo snimanje.
Koliko su bili agresivni? Da li su branili ljudima da budu sagovornici?
Bili su veoma agresivni. Jedna od sagovornica, Kenet Rejnolds primila je mail, ali i poziv u kojem joj je rečeno da “ne žele da bude dio mog filma”, kao i da rade na sopstvenoj verziji sa oskarovskim timom na čelu sa Kevinom Mekdonaldom. Takođe su joj rekli da im se ne dopada što me spaja sa drugim sagovornicima. Ipak, nisu uspjeli, jer su svi ljudi koji su je zaista voljeli, muzičari i prijatelji, željeli da pričaju o svojim sjećanjima i saradnji sa njom, toliko da ih je bilo teško zaustaviti. Ostali su joj odani i mislim da su zbog toga vjerovali u moj film.
Šta misliš o “2015 Lifetime biopic” koji se striktno fokusira na njeno korišćenje narkotika i turbulentnu vezu sa Bobijem Braunom?
To je užasna drama, jer svi koji rade za Lifetime biografije interesuju se za nevolje. Jedina interesantna stvar je to što nisu svu krivicu svalili na Bobija, kao svi ostali koji ga nazivaju 'gospodin zlo' koji je iskvario Vitni, što je daleko od istine.
Jedna od najbombastičnijih stvari u tvom dokumentarcu je svjedočenje nekadašnjeg Vitninog tjelohranitelja, koji je njenog menadžera 1995. godine upozorio da pjevačica konzumira narkotike.
I zbog toga je bio otpušten. Bilo je i drugih koji su pokušali ili uradili isto i ostali bez posla. “Njeni ljudi” nisu bili spremni da dozvole otkazivanje koncerta ili turneje. Sa njom su do kraja ostali ljudi koji su joj nabavljali te stvari i davali joj ih. A svi oni su takođe konzumirali narkotike.
Koje saznanje o njoj te je najviše iznenadilo?
To da je bila izuzetno duhovita. Razumio sam zašto su njeni prijatelji voljeli da budu u njenom društvu. Takođe, nikada je nije bilo briga za novac.
Šta se nadaš da će ljudi zaključiti nakon što pogledaju film?
Mislim da film nosi poruku o osuđivanju. Nju su stalno osuđivali, naročito zbog drogiranja. Nadam se da će ljudi pronaći način da cijelu njenu priču sagledaju iz drugog ugla.
Bonus video:
