Muzičarka Aleksandra Prelević Palladino, koja karijeru gradi pod pseudonimom Dolce Hera, sinoć je od 22 sata na svim platformama predstavila prvi singl. U pitanju je numera “Common Dreams”, koju je radila u kolaboraciji sa pjevačicom Ninom Žižić.
Prelević je široj javnosti poznata kao bubnjarka pank-rok sastava Šinei, koji je nastupao na mnogim festivalima i držao koncerte prije desetak godina, a život ju je odveo “preko bare”, te već desetak godina živi na relaciji Podgorica- Rim.
Nakon pauze od desetak godina, Dolce Hera je odlučila da se ponovo vrati muzici, ali da se publici predstavi ne samo kao bubnjarka, već i kao tekstopisac, dok muziku i aranžmane stvara u saradnji sa svojim producentom, crnogorskim muzičarem Stefanom Pantovićem.
Numera “Common Dreams” najava je prvog albuma Dolce Here koji bi trebalo da se pojavi naredne godine, a do tada će, kako je obećala publici prezentovati još tri singla. Za ovaj projekat imala je pomoć Glavnog grada, PAM-a, ali i Jegermastera, a o prvoj pjesmi i šta publika može da očekuje Dolce Hera priča za Vijesti...
Publika te navikla u drugom žanru, bila si osnivač i bubnjarka benda Šinei. Sama si rekla da muzikom želiš da privučeš mlađu publiku. Kakav je za tebe bio prelazak iz panka u elektro-dens?
To je proces koji je tekao godinama, ja sam i u vrijeme dok sam bila u pank-rok priči slušala raznovrsnu muziku. Rano sam se vezala za dva benda koji su jedno isto to u Joy Division i kasnije New order. Nekako sami taj prelaz nije logičan, potpuno su različite žanrovske priče, a imaju jednu nit koja sve povezuje. Za sebe volim da kažem da sam New Order Kid, odrasla sam uz njihovu muziku i sad, poslije toliko godina mogu da ih slušam. Neka to bude smjernica šta od mene može publika da očekuje.
Još kao članica benda Šinei bila si jedan od autora muzike koju ste tada stvarali. Najavila si da ćeš se zahvaljujući numeri “Common dreams” i čitavom albumu drugačije predstaviti publici. Hoćeš li možda u nekoj pjesmi biti jedan od vokala?
Davno sam se bavila pjevanjem kroz muzičku školu, ali moj dominantni način izražavanja jeste bubanj. Moje pjesme imaju obrnut način nastanka - nastane prvo bubnjarska linija i bit. Nekad nastane prvo tekst, kojem dam bit i to je na neki način otkucaj srca koji mi odredi žanrovski pjesmu. Ne vidim sebe kao pjevača, ali ono što ne mogu da isključim je da se pojavim na nekoj pjesmi u formi naratora i kolaboracija tog tipa.
Gdje bubanj bolje dolazi do izražaja, da li u pank roku ili elektro muzici gdje se više oslanjamo na kompjuter?
Pank rok muzika je izuzetno dobra u bubnjarskom smislu za live i energičnost koju može bubnjar da pokaže i pruži u live nastupu. To je jedina vrsta muzike gdje od omiljenog pjevača ili grupe slušamo njegove koncerte, pustimo ih kod kuće. Ta energija postoji samo na koncertima, nemamo je u studiju. Dok je sa elektronskom i sa disko muzikom obrnuta stvar. Imamo problem da izvedemo sve to uživo jer neminovno ćemo staviti slojeve elektronike tu. U ovoj pjesmi “Common dreams” sam snimila bubanj kompletan. Nije pjesma snimljena tako što smo u nekom programu otkucali bubanj i dodali slojeve instrumenata. To je dio mog rada sa producentom Stafanom Pantovićem i odluka gdje što treba da dodamo, za mene je bilo nešto novo - mogućnost da vidim šta mogu da obogatim i šta bih iz ugla bubnjara uradila, dok je i Stefan pomagao i znao da da predlog kako da naglasim tu bubnjarsku crtu.
Jesi li stvarajući ovu numeru imala Ninu kao glavni vokal?
Na ovom albumu gdje se pojavljujem u svim tim novim ulogama, prvenstveno u ulozi tekstopisca na engleskom i italijanskom, bubnjeve snimam ja, radim muziku i aranžman zajedno sa Stefanom. U suštini kad napišem tekst i odradim bit, uvijek imam već u glavi vokal. To je spontani proces gdje nikad nijesam imala sumnju, već kada nastane pjesma imam u glavi sliku koji i kakav glas takva pjesma traži. Nina je veliki profesionalac i ima glasovne mogućnosti tako da i uživo može da opravda sve ono što u studiju odradi i može da pjeva sve žanrove. Ona ne može da u tom smislu razočara publiku. Pjesma je vrlo pjevački zahtjevna. Jedino sebi želim da pripišem odabir kolaboracija. Koliko god da napravim dobru pjesmu i budem entuzijasta, ako ne odaberem dobro glas koji može da se pojavi, pjesma može da ne doživi svoj puni sjaj i da ne zvuči kako treba. Taj osjećaj koji imam je dobra karta na koju treba da igram.
Hoće li i ostale numere koje će se naći na albumu koji ćeš objaviti naredne godine biti u ovom elektro-dens žanru?
Cijeli album je putovanje kroz žanrove, kroz retro sa nekom pozadinskom temom, dens. Želim da se poigram sa trepom, to me jako inspiriše, slušam rimski trep koji je među mladima popularan, a meni je inspirativan iako uz ovaj žanr nijesam odrasla. Inspirišu me mladi i želim da kroz svoju muziku komuniciram sa njima. Rimski trep je veoma interesantan i melodičan, ne znam kako se ovdje razvio taj žanr, ali tamo je izuzetno melodičan i plesni je. Takođe, cilj mi je da na ovom albumu putujem i kroz glasove. Tu će biti muških interpretatora, jer moji tekstovi su više mentalna stanja umjetnika. Umjetnička duša je lepršava kao i verzije nas samih kada smo bili bezbrižni i nesvjesni života, a to je bilo pred naš ulazak u svijet odraslih. Tim ulaskom smo zauvijek izgubili te verzije nas. Cijeli moj album je nostalgičan, a opet veseo pokušaj da probudim u slušaocima te verzije i probudim te emocije kad smo svi posljednji put bili u klubovima bezbrižni, plesali. Na taj način probudićemo infantilnost. Slušajući ovaj album želim da isti publiku baci u neka stanja koja nemaju veze sa realnošću. Sama naracija je dosta inspirisana samom umjetnošću, videi koje pravimo su svaki za sebe način da vizuelno iskomuniciramo pjesmu i njenu poruku, te da pustimo mašti na volju.
Pjesme na albumu biće na engleskom i italijanskom jeziku. Interesantno je da muzičari sa ovih prostora koji ne stvaraju na jezicima koji su razumljivi na Balkanu lošije prolaze. Znači li to da ti je fokus isključivo na inostrano tržište?
Svjesna sam tog momenta kod nas, ali me ohrabruje to što znam da je Crna Gora jedan pozitivan primjer u regionu. Baš zato što živim u Italiji gdje mladi ne poznaju toliko dobro engleski jezik, jer oni sve sinhronizuju, polažem nade da Crna Gora može da prigrli ovakav rad. Svjesna sam poteškoća, ali znam da mladi poznaju engleski, da se dobro snalaze u inostransvu, puno putuju, imaju širinu shvatanja. Čvrsto vjerujem i pratim ta dešavanja, i nadam se da će ova, ali i ostale pjesme naći put do naše publike. Činjenica jeste da su pjesma i album usmjereni ka tržištu govornog područja na kojem komunicira pjesma. Ako je ova pjesma na engleskom, cilj je da je razumije svako ko govori taj jezik. Imam i saradnike u Italiji koji će plasirati ovu numeru i kompletan album i to mi je bitno jer sam se vezala za Rim, čak i lokalno muzički svijet. Bitno mi je da pokušam da dođem na prirodan način do publike tamo. Tražim put da čuju za mene i ono što radim kako bi mogli sami da procijene da li im se to dopada ili ne, jer sam svjesna da je konkurencija velika i da je publici teško da se orijentiše u toj količini sadržaja.
Snimljen je i zanimljiv video za prvi singl koji su radili Đorđe Jovanović i Jovan Dudić, kostime je osmislila Ana Krgović, no isti je inspirisan gejmingom. S obzirom na to da je gejming najbržerastuća industrija, a da i tu postoje žanrovi, jesi li imala već određenu igricu u glavi kad si radila muziku za “Common Dreams”?
Ovaj spot, osim što smo protagonisti Nina i ja u animiranim verzijama, uz nas se pojavljuje i automobil koji se pominje u tekstu pjesme. U pitanju je Escalade, a licencu smo dobili od General Motorsa za animirani kadilak u našem spotu. To nam takođe predstavlja veliko zadovoljstvo jer je važan dio priče.
Bonus video:
