Jedno od najvećih uzbuđenja koje proizlazi iz sviranja muzike jeste zajedničko iskustvo među prijateljima. Bez obzira na to kako neko pristupa svom instrumentu, određena čarolija proizlazi iz slušanja benda uživo koji se udružuje i relaksira svakoga ko ga sluša. Iako grupni mentalitet može biti zabavan, neki izvođači kao što su The Beatles i Foo Fighters shvatili su da sviranje solo može biti jednostavno.
Iako neki bendovi prosperiraju zahvaljujući interakciji u studiju, neke pjesme bolje funkcionišu kada samo jedan glas se čuje uz gitaru ili klavir. Čak i bez podrške svojih kolega iz benda, neke pjesme su postale klasici zahvaljujući solo interpretaciji, postajući još veće od bilo kakvog aranžmana gdje su učestvovali svi članovi benda. Grupni mentalitet može naglasiti "svi za jednog, jedan za sve", ali mnogi bi se iznenadili šta se može postići kada je muzičarima data samo gitara i kad imaju veliko srce, prenosi "Far Aut" magazin, koji je sastavio ovu listu.
10. ‘Pink Moon’ – Nik Drejk
Posljednji album Nika Drejka prožet je emotivnom očajnošću. Tokom svog života, ovaj folk pjevač se uvijek suočavao sa mentalnim i emocionalnim stresom, često ga detaljno opisujući u svojim pjesmama. Iako su tekstovi pjesama prilično mračni kad se posmatraju samostalno, njegova vještina za melodiju na naslovnoj pjesmi pruža jedno od najumirujućih iskustava koje možete doživjeti dok nosite slušalice.
Dok Drejk priča o rozom mjesecu koji dolazi da osvoji horizont, umirujući zvukovi njegove akustične gitare, koju svira prstima, dočekuju slušaoca kao topli zagrljaj. Kada se svira u čudnom otvorenom tempiranju, gotovo je nemoguće da bilo šta na gitari ne zvuči dobro, posebno kada je upareno sa Drejkovim mekim glasom, gotovo kao da pozdravlja starog prijatelja koga nije vidio dugo vremena.
Međutim, blago drhtanje njegovog glasa ukazuje na pravi problem koji se ovdje javlja, gotovo signalizirajući da nešto nije baš u redu sa mješavinom zvuka. Iako njegovi problemi ne bi isplivali na površinu sve do nekoliko mjeseci nakon snimanja djelova albuma, ovo može služiti kao zatišje pred buru u istoriji ove folk-rok ikone.
9. ‘Both Sides Now’ (live) – Džoni Mičel
Od svih legendi folk-rok žanra koje su došle prije nje, Džoni Mičel je bila nešto drugačijeg kova. Iako je i dalje imala isti osjećaj za romantično igranje riječima kao i drugi majstori preij nje, njen pristup je bio mnogo umjetničkiji, kao da slika sliku za slušaoca tokom tih nekoliko minuta. Kada je skinula sve suvišne ukrase sa albuma kao što je "Blue", njen jedinstven glas i gitara su čarobno djelovali u pjesmama poput "Both Sides Now".
Dok svira na svojoj gitari s otvorenim tempiranjem, ona počinje da priča o čudima koje je vidjela širom svijeta dok je još uvijek bila relativno mlada. Iako je pred njom svijetla budućnost, u ovoj pjesmi prenosi biser svjetskog iskustva, gotovo kao da već zna da će njene riječi moći inspirisati buduće generacije. Međutim, ovo nije bilo posljednji put kada je pesma dobila poseban tretman.
Nakon što je neko vrijeme bila zadržavana na distanci, Mičel je konačno ponovo snimila pjesmu sa gudačkim orkestrom decenijama kasnije u svojoj karijeri, osjećajući se konačno dovoljno zrelom da nastupi u takvoj pjesmi. Iako ova nova verzija ima svoje mjesto u istoriji rok muzike ovih dana, ovaj lajv nastup i dalje je jedna od izuzetnih verzija pjesme, dok legenda polako svira i čeka da joj se pridruže vjerni obožavaoci.
8. ‘When Doves Cry’ – Prins
Prins nikada nije čekao da ostatak benda radi na materijalu. Od početka svoje karijere do posljednjih dana, "Purple One" je djelovao previše darežljivo da bi bio ograničen samo na jedan instrument, često svirajući sve što je mogao na svakom od svojih albuma. Iako je "Purple Rain" bio jedini projekat koji je dobio zajednički brending sa njegovim bendom Revolution, "When Doves Cry" je prosto izvučena iz Prinsovog srca.
"Doves" je pjesma o odnosima koja funkcioniše na različitim nivoima. Kada se posmatra samostalno, Prins razmatra svoje odnose sa svima oko sebe, pripisujući svoje odrastanje kao jedan od razloga zašto nikada nije zadovoljan ili previše hrabar da se uhvati u koštac sa bilo kojom ženom. Iako je gruv i dalje impresivno bogat, Prinsova najveća snaga u pjesmi dolazi iz njegove uzdržanosti.
Željeći da pjesmi da jedinstven karakter, Prins je gotovo uklonio bas liniju iz finalne verzije, pružajući prostor ostalim vokalima i sintisajzerima da dišu. U poređenju sa non-stop zabavom koja se čini da se odvija tokom većeg dijela albuma, "When Doves Cry" je najbliže što je Prins došao stvaranju nečeg zaista zastrašujućeg.
7. ‘Highway Patrolman’ – Brus Springstin
Dio privlačnosti Brus Springstinovih albuma jeste kako sarađuje sa E Street Bendom. Iako su njegovi tekstovi uvijek bili ključni za svaki projekat na kojem je radio, oni sami ne bi bili ništa bez urlajućeg saksofona Klarensa Klemonsa ili nevjerovatnih klavirskih linija Roja Bitana. Međutim, kada je istraživao neke od najtamnijih priča koje je mogao da smisli, Brus je odlučio da se sam upusti u snimanje albuma "Nebraska".
Iako su mnoge pjesme na albumu nastale iz raznih traka koje je Springstin snimao u svojoj sobi, pjesma koja najviše odgovara tom stilu je "Highway Patrolman". Ova pjesma priča priču o policajcu koji kreće da suzbija tuču u baru, ali šokiran je kada otkrije da je čovjek koji će biti osuđen na doživotnu kaznu, njegov brat. Dok se priča odvija, Springstin daje slušaocu svaki detalj o životima ova dva brata, kako su provodili noći kao djeca prije nego što se mlađi okrenuo protiv porodice.
Umjesto da ga uhvati i obavi svoj posao kako treba, patrolni policajac odlučuje da ga progoni sve do granice, da bi na kraju usporio i gledao kako bratova svijetla na zadnjem dijelu automobila nestaju u daljini,i nikada više ne budu viđena. Mnogi od Springstinovih likova obično na kraju pjesme čine ispravnu stvar, ali ponekad je krvna veza previše za nekoga da je prevaziđe.
6. ‘Head Like a Hole’ – Nine Inch Nails
Na početku devedesetih godina, promjene su već bile u vazduhu za rok muziku. Iako je ludilo za glem metalom i dalje trajalo prvih nekoliko godina, nešto tvrđe je ključalo ispod površine, čekajući svoju priliku da zavlada top-listama. Dok je Nirvana možda probila granice za "angry" muziku, Nine Inch Nails su ih pretekli nekoliko godina ranije sa pjesmom "Head Like a Hole".
Napisana i snimljena 1989. godine samo od strane Trenta Reznora, ova pjesma ima sve karakteristike teškog industrijskog roka. S užarenim rifom gitare i hiljadama različitih sintisajzera i uzoraka, Reznor "izgara od bijesa".
Iako će Reznorova patnja postajati sve izraženija kako je stizao u devedesete godine, ostatak benda je ispunio svako obećanje vezano za studijske verzije, a gitarista Ričard Patrik postao je dio redovne postave njihovih koncertnih nastupa prije nego što se odvojio od Reznora i osnovao bend Filter. Postojanje albuma "The Downward Spiral" možda je bilo daleka fantazija, ali ima nešto što se mora poštovati kod čovjeka koji vrišti od bijesa i stvara nešto emocionalno moćno kao što je ovo.
5. ‘Blowin’ in the Wind’ – Bob Dilan
Prije nego što su The Beatles postali velika stvar, nije postojalo nešto što bismo nazvali glavnim rok bendom. Iako je bilo nekoliko sjajnih izvođača koji su se pojavili na top-listama, obično su to bili solo umjetnici koji su slučajno imali prateći bend iza sebe. Iako svakome treba grupa koja će prenijeti njihove emocije, Bob Dilan je trebao samo gitaru i neke od najgorih riječi koje je generacija šezdesetih godina ikada znala.
Prošavši kroz neka od najizazovnijih političkih vremena u američkoj istoriji, Dilan traži odgovore u pjesmi "Blowin' in the Wind", pitajući koliko puta američki narod mora da se okrene i pati prije nego što vlada popusti prema njima. Na početku šezdesetih godina, ova pjesma je postala jedna od onih koje su pokrenule kontrakulturu, sa svakim novim američkim rok bendom koji je usvajao neku vrstu folklornog rok prizvuka u svojim pjesmama da bi bili dostojni nasljednici Dilana.
Čak su i The Beatles počeli da obraćaju pažnju, sa Džonom Lenonom koji je želio da usvoji Dilanovu estetiku u budućim pjesmama poput "I Should Have Known Better" i "You've Got To Hide Your Love Away". Uprkos svim optužbama, Dilan ne tvrdi da ima sve odgovore. On je tu samo da postavi pitanja, a ostatak svijeta je počeo ozbiljno razmatrati njegova pitanja.
4. ‘Higher Ground’ – Stivi Vonder
Na početku sedamdesetih godina, Stivi Vonder je dobio priliku koju većina umjetnika može samo da sanja. Prvi put od kada je bio tinejdžer, bio je oslobođen okova koje mu je nametnuo Motown i konačno je bio spreman da stvori neku od najambicioznije muzike u svojoj karijeri. Iako bi mnogi poznati muzičari dali sve da sarađuju sa Vonderom, on je dobro mogao stvarati ritam sam.
Kroz album "Innervisions", on pruža majstorski čas kako u portretima likova, tako i u muzičkom umjeću, svirajući većinu pjesama sam, kao što je slučaj sa pjesmom "Living for the City". Iako se koriste različiti efekti u raznim pjesmama, "Higher Ground" je plod Vonderovog opuštanja i izvođenja onoga što najbolje zna, sa fantastičnom bas linijom i jednim od najduševnijih vokala koje je ikada snimio, čineći sve što može da dostigne najviše visine.
Iako je njegova interpretacija pjesme uvijek bila poznata kao duševna numera u svijetu R&B muzike, pjesma je doživjela preobražaj kasnih osamdesetih godina, postajući omiljena među bendom Red Hot Chili Peppers, koji su napravili fantastičnu obradu pjesme sa Fleom koji je udvostručio originalnu bas liniju. Međutim, za sve one koji znaju, ništa neće nadmašiti bilo šta što nosi Vonderovo ime.
3. ‘Pennyroyal Tea’ (Unplugged) – Nirvana
Kurt Kobejn, frontmen benda Nirvana, osjećao se dugo vremena nesigurno zbog svojih pjesama. Iako je bio odgovoran za rušenje iluzija o tome šta bi trebala biti rok muzika, Kobejn je uvijek osjećao da je daleko od drugih tekstopisaca, misleći da je više poznat po buci nego po suptilnosti. Međutim, njegovo izvođenje na MTVu je jednim zamahom srušilo sve barijere između njega i klasičnih tekstopisaca.
Navodno, generalna proba za emisiju nije dobro prošla, pa je on odlučio da započne izvođenje pjesme "Pennyroyal Tea" sam kada je emisija počela. Bez prave probe i vidno nervozan prije nego što počne da pjeva, Kobejn pruža jedno od najuvjerljivijih izvođenja svoje karijere, dok očajnički pjeva i zvuči kao da zaista pati iza mikrofona.
Iako postoji tehnički propust prelaskom na posledji stih, Kobejn čak nađe način da to pretvori u malu pobjedu, snažno udarajući sljedeći akord kako bi zvučao kao da se spušta sa vještačke visine. Iako niko možda nije znao mehaniku iza emitovanja emisije do Kobejnove smrti, ovo je kao da slušate Kobejna kako svira uživo na svojoj sopstvenoj sahrani.
2. The debut Foo Fighters album – Foo Fighters
Nakon prvih nekoliko mjeseci nakon smrti Kurta Kobejna, Dejv Grol nije znao šta će raditi. Nakon što je bio u jednom od najvećih bendova na svijetu, Grol se suočio s perspektivom da mu se sve na čemu je radio može raspasti. Umjesto da provodi ostatak života tugujući zbog toga, Grol se uzdigao tako što je počeo da radi u studiju nekoliko minuta udaljenom od svoje kuće sa malom idejom o stvaranju benda Foo Fighters.
Osim jednog gostovanja Grega Dulija iz Afghan Whigs, prvi pravi album Foo Fighters sastoji se od toga da je Grol svirao svaki instrument. Kada je govorio o procesu snimanja, sjećao se da je bio uzbuđen što je mogao sve to sam da završi, uključujući pjesme koje će kasnije postati osnovni dio kataloga benda, kao što su "Alone + Easy Target" i "I'll Stick Around".
Sve što je preostalo bilo je da sastavi bend, pa je Grol pozvao Pata Smeara iz Nirvane i ritam sekciju benda Sunny Day Real Estate da krenu na turneju s njim narednih nekoliko godina. Iako bi neke od ovih pjesama vjerovatno bile sjajne ako bi bile restrukturirane za Nirvanu, čuti Grola kako ih pjeva bila je prvi korak koji mu je bio potreban da se pravilno izliječi.
1. ‘Blackbird’ – The Beatles
Kada su The Beatles pristupili stvaranju albuma "The White Album", više nije bilo mjesta za kompromise. Iako su se Džon Lenon i Pol Makartni uvijek dobro snalazili radeći zajedno na stvaranju klasičnih pjesama, pukotine su počele da se formiraju u njihovom partnerstvu, često radeći na pjesmama sami prije nego što bi ih predstavili ostatku benda. I dok većina albuma djeluje kao da svaki član benda svira sa pratećim bendom, Macca je pronašao način da to uspije sa samo akustičnom gitarom.
Zasnovan na čuvenoj "Boure u E-molu" Johana Sebastijana Baha, Makartni je zamislio "Blackbird" kao pjesmu nade posvećenu crnoj zajednici u Americi koja je još bila u zagrljaju pokreta za građanska prava. Birajući djelove melodije dok se penje preko pragova na gitari, Makartnijev glas personifikuje naslovnu pticu koja uzlijeće, dok gitara pruža suptilan podsticaj da sve ide naprijed.
Iako je album "The White Album" prepun sjajnih pjesama svakog od članova The Beatlesa, ljepota Makartnijeve melodije dolazi iz jednostavnosti koju unosi u svaku riječ koju pjeva.
Bonus video:
