Za više od tri decenije koliko postoje na muzičkoj sceni Deca loših muzičara nijesu imali puno puta priliku da sviraju u Crnoj Gori. Međutim, u razgovoru za “Vijesti”, jedan od osnivača i basista benda Zoran Živković Žika nada se da će se to promijeniti, jer već pred jesen imaće priliku da sviraju u Herceg Novom.
“Dolazimo u Herceg Novi. 2. septembra na Strip festival. Stvarno u Crnu Goru najređe dolazimo iako smo braća”, kaže na početku razgovora Žika.
Za ove tri i po decenije uspjeli su da dobiju armiju fanova zahvaljujući autentičnom zvuku kojem su vjerni od početka karijere. Iza sebe imaju samo četiri diskografska albuma. Iako su nastali 1988. godine, šira javnost čula je za njih tek dvije godine kasnije kada su pobijedili na Omladinskom festivalu u Subotici.
Od tada pa do danas njihove nastupe krasi nevjerovatna energija ne samo na bini, već i u publici, a u to smo se uvjerili nedavno i na njihovom nastupu na OK Festu. Nakon koncerta upitan “ako ovako zvuče Deca loših muzičara, kako onda zvuče deca dobrih muzičara”, Živković je odgovorio:
“(Smijeh) To nikad nećemo saznati. To je ime otišlo, mislim da je čak malo slavnije od nas (smijeh). Stalno mogu da se postavljaju neka pitanja u vezi sa njim, a ovo je bilo dobro”, ispričao je on.
Deca loših muzičara krenuli su krajem 80-ih godina, a prvi album objavili su 90-ih godina.
“Prvi put smo svirali na Akademiji koja više ne radi kao klub i to ‘89. godine, znam jer sam sačuvao flajer koji je radio tadašnji urednik i veliki umjetnik sa 92. - Fleka”, prisjetio se Žika.
Upravo tada je u jeku bila dens muzika, a kako su se sa aktuelnim trendovima borila Deca loših muzičara koji su kroz svoju muziku bili i ostali vjerni roku, Žika kaže:
“Jedno vrijeme je bio totalni procjep. Na velikoj sceni nije se ništa dešavalo, posebno negdje ‘92. godine, što je nama dalo otvorene ruke da dejstvujemo gdje god možemo. Mi smo svirali na jako malim mjestima oko Beograda - Inđija, Pazova, gdje god smo mogli svirali smo, a u većini tih mjesta to su bili prvi organizovani koncerti uopšte jer niko prije nas nije dolazio. Uživali smo u cijelom tom procesu i upravo nam je to pomoglo da preživimo to grozno vrijeme. U tom trenutku nam je otišla i gomila prijatelja iz djetinjstva i škole - uglavnom su otišli u inostranstvo, a neki i u rat” prisjetio se Žika.
Iako su preko 30 godina na sceni Deca loših muzičara se ne mogu pohvaliti bogatom diskografijom, svega je četiri albuma iza njih, ali je zato veliki broj muzičara prošao kroz bend. I to je, priznaje sagovornik “Vijesti”, uticalo na to da bend manje bude diskografski aktivan.
“Ovo je bend koji sačinjava minimum šest ljudi. Svašta se tu dešavalo, bila su teška vremena, bilo je loših sudbina nekih članova benda, neki su otišli u inostranstvo. Ma, kao i u životu, dešavaju se stvari, a ne pitaju ništa. Bend je trpio zbog svega toga, ali mislim da smo se uvijek uspješno apdejtovali i da smo zadržali neki pošten standard i pristup svemu tome. Mi smo, u stvari dobrovoljno društvo, nijesmo profesionalni muzičari tako da ne osjećamo neki teret da moramo nešto da radimo. Radimo u skladu sa tim koliko nam prija i koliko nam je sve to gotivno”, priznaje Žika.
No, ipak česte promjene članova, ali i aktuelni trendovi nijesu uticali na zvuk benda koji i danas kroz svoje autorske kompozicije njeguje tvrđi zvuk.
“To u startu nije bila namjera da se nekom prilagođavamo. U samom startu nam je bila namjera da radimo ono što nam se sviđa. Mislim da je nemoguće opstati sve ove godine i glumiti tako nešto. To bi zaista bilo strašno. Mislim da bi bilo mnogo više loših sudbina članova benda nego što je to bilo do sada (smijeh)”, ispričao je on.
Za sve ove godine imaju veliki broj hitova od kojih nijedan koncert ne može da prođe bez numera “Dobar dan”, “Vlade Divac”, “Prolećni dan”, “Disko klub”. Ove numere često se mogu čuti i na radio-stanicama, iako mlađe generacije možda neće znati da su u pitanju pjesme grupe “Deca loših muzičara”.
“Bude mi drago kad publika tako reaguje. To što i u nekom trenutku znaju pjesme je mnogo bitnije nego da znaju i ko ih pjeva. Svakako će jednog dana saznati i tu informaciju. Bitno je da se pjesme slušaju”, napominje Žika.
Njegov bend nedavno je nastupio na OK Festu, a prostor su dobili preko dana na maloj bini u kampu. Iako su okupani suncem i znojem do kraja izveli koncert, to što nijesu na main stageu nije ih puno dodirnulo.
“Prvih 20 minuta je bilo fenomenalno. Imali smo još malo hladovine, a onda smo se u središnjem dijelu i pred kraj koncerta borili za život”, kroz smijeh priča utiske sa tog nastupa Žika koji se odmah nakon koncerta spustio pored Sutjeske da se rashladi.
“Ma svi su pocrkali. Malo sam se čak i zabrinuo. Iako rokenrol važi za pravac gdje nastupate pod ekstremnim uslovima, ne mora baš tako da bude. Mada ima i takvih momenata”, dodaje Žika, te tvrdi da razlika ne postoji između male i velike bine, te da je njegovom bendu mnogo ljepše svirati na maloj bini.
“Ljudi su bliže, može i da se popriča sa njima, da se baci šala. Imaš automatske reakcije. Mislim, dobre su i velike bine, ali ovdje je osjećaj kao da si u klubu. Intimnije je i dobro prašti. Čak i na Beer festu u Beogradu mi je mala bina mnogo ljepša za sviranje. NA Exitu nijesmo svirali na velikoj bini, ali mi je fusion stage najbolji stage”, zaključuje Žika.
Lakše je raditi muziku za pozorište
U biografiji DLM-a upisano je i da su radili muziku za pozorište, a neki od članova čak su i igrali u predstavama, te se Žika osvrnuo i na to:
“Nije to baš bila gluma, mi smo više tu pozirali, statirali. Neko od ovih talentovanijih bi dobio u predstavi svega dvije rečenice”, iskren je Žika, te otkriva kako je iskustvo raditi primijenjenu muziku i koliko se teško prilagoditi priči:
“Onog trenutka kad su nas zvali, mislim da su znali sa kim imaju posla. Vjerovatno im se dopao naš zvuk. Zapravo je mnogo lakše raditi muziku za predstave, nego svoje pjesme. Jer te pjesme koje mi snimamo predstavljaju nas, a ovdje imate zadate teme i mnogo je lakše, znaš šta se traži od tebe. Iako možda neko ne vjeruje, mnogo je jednostavnije nego kad pravimo muziku koja nama treba da ostane tako da možemo da je sviramo još 20, 30 godina”, dodaje Živković.
Bonus video:
