Pjesme organizacije The Books of Knjige uvijek su nosile poruke, i bavile se zanimljivim temama. Trudili su se da kritikuju, opominju, a novi singl “Hoću da me ljubiš” donosi novu temu kojom se do sada, bez obzira na svoj dugogodišnji opus, nikad nijesu bavili. Numeru su predstavili tokom vikenda, a upravo njome najavljuju novu sezonu radijskih emisija na Anteni M koja počinje prvog petka u oktobru.
“Kad su naše pjesme u pitanju, riječ o reakcijama na stvarnost koja je oduvijek predivna, a ne o namjeri da šaljemo bilo kakve poruke, a ljudi će svakako tumačiti ono što čuju na ovaj ili onaj način. Tačno je da je ovo ljubavna pjesma, ali nije u pitanju neobična ljubav, nego ona vrsta ljubavi na kojoj svijet počiva - ljubav između ljudi koji su na pozicijama moći i onih kojima upravljaju ili vladaju”, objašnjavaju “buksovci” u razgovoru za “Vijesti” šta ih je inspirisalo da nastane singl “Hoću da me ljubiš”.
Onih koji gaje ovakvu “vrstu ljubavi” o kojoj pjevaju “buksovci” ima dosta, a o tome hoce li se prepoznati u stihovima, kažu:
“Rekosmo već, ta vrsta ljubavi je obilježila cjelokupnu istoriju ljudskog roda i nešto što je dominantan dio prirode najvećeg dijela naše vrste, ali nam nije namjera da se ljudi prepoznaju ili osjećaju loše zbog toga. Jednostavno, biće lijepo da ljudi na veseljima, svadbama ili u nekim slavljeničkim kolonama pjevaju refren ove divne pjesme”, smatraju buksovci.
Od prve pjesme “buksovci” njeguju tvrđi zvuk i njega godinama ne mijenjaju. Popajeva prepoznatljiva gitara čuje se u svakoj njihovoj pjesmi, a iako su trenutno popularni drugačiji žanrovi, nije bilo iskušenja da se i sa njima poigraju kao što to godinama čine sa porukama u tekstovima.
“Kad nastaje pjesma, skeč ili nešto treće, najvažnije je da radite ono što osjećate, a to je uvijek povezano sa onim što nosite u sebi i u tom smislu je nemoguće, ili makar veoma teško, razmišljati o načinima da se nekome dopadnete ili da pratite neke trendove u muzici ili u bilo čemu drugom. To što čujete je ono kako mi osjećamo stvari u trenutku u kojem nastaju i tu nema velike filozofije. Muzika je samo jedan od načina na koji se izražavamo, a srećna okolnost je što se u Crnoj Gori ne može živjeti od toga, tako da se ne opterećujemo trendovima, žanrovima ili klikovima”, poručuju.
Muzičari sa ex-Yu prostora nekad su morali da zbog određenih riječi mijenjaju tekst. To se recimo desilo sa pjesmom “Frka” Zdenke Kovačiček. Na pitanje, hoće li biti cenzure zbog gu*ice u njihovoj novoj pjesmi, odgovaraju:
“Cenzure će vjerovatno biti, ali kad smo mi u pitanju, to nema veze sa riječima pjesama. Na mnogim televizijama nas ima veoma malo, na nekima nas nema uopšte iako u mnogim pjesmama uopšte nema problematičnih riječi. S obzirom na činjenicu da živimo u društvu u kojem su ljudi uglavnom sluđeni politikom i da većina stvari posmatra crno-bijelo jer drugačije ne umiju, moguće je da se urednici boje da puštaju nekoga ko na radiju već tridesetak izvrgava ruglu one koji su na pozicijama moći.
Dakle, zabranjivani smo za vrijeme prethodne vlasti, ništa se nije promijenilo ni sa ovima koji sad vladaju. To ne mora uvijek biti odluka nekoga iz političkog vrha, mnogo je vjerovatnije da se pojedini urednici plaše da im neko ne zamjeri ukoliko nas puste u program. I, naravno, ta praksa je legitimna osim ako se ne radi o medijima koji nijesu u privatnom vlasništvu.
Recimo, incident je ako nas nekad vidite na Javnom servisu a to tako ne bi smjelo jer je to medij koji se finansira parama svih građana Crne Gore, nije bilo čija lična prćija, ali što je tu je. Ljudi su plašljivi i čuvaju te nesrećne fotelje a ova pjesma govori upravo o tim fenomenima”.
Pjesma je promovisana u subotu veče u emisiji “24 minuta” iza koje stoji Zoran Kesić. Zahvaljujući filmu “Slučajevi pravde” sa njihovim radom upoznati su ljubitelji humora širom regiona. O tome je li došlo vrijeme da “buksovci” i kad je muzika u pitanju izađu iz okvira Crne Gore kažu:
“Promocija kod našeg dragog prijatelja Zorana Kesića je bila način da pjesmu odmah vidi i čuje veliki broj ljudi koji vole ono što radimo, ali nemamo volje da gradimo karijere bilo kakve vrste po regionu. Predugo smo u javnom prostoru a to znači da smo pored naše publike, tj. divnih ljudi sa kojima se razumijemo i volimo i kojima se uglavnom obraćamo, izloženi i onom dijelu koji nas ne interesuje a bogami ni mi njih, što je logična posljedica javnog djelovanja, ali kako među tim nezainteresovanim za naš rad postoji i određeni procenat, bićemo blagi, čudnovatih i sluđenih ljudi, truditi se da se taj broj uveća bi bilo potpuno nenormalno. Neka ga ovako kako jeste, koje su nam godine i ovo je previše”, zaključuju “buksovci”.
Bonus video:
