Za Neverne bebe nikad nije postojao kompromis

Jedan od najprepoznatljivijih i najvoljenijih srpskih autorskih bendova nastupiće večeras u Nikšiću, a frontmen Milan Đurđević sa ponosom ističe da su i nakon 30 godina rada spremni da na bini izgore do posljednje kapi znoja

5671 pregleda 8 komentar(a)
Foto: Luka Zeković
Foto: Luka Zeković

Muzička priča Nevernih beba počela je prije tri decenije, a već godinama s razlogom drže status jednog od najprepoznatljivijih i najvoljenijih srpskih autorskih bendova. Put koji su prešli predstavlja inspiraciju i uspjeh za mnoge. Ovom bendu nije trebalo mnogo vremena da se izdigne iznad interpretacija tuđih hitova koje su pjevali na početku karijere, te da publici “nametnu” svoje autorske pjesme. Danas numere poput “Dvoje”, “Tužna pesma”, “Gde smo”, “Pogledaj u sunce”, “Kuća za spas” i mnoge druge pjevaju generacije širom Balkana.

Ove godine obilježavaju značajno poglavlje u njihovoj bogatoj karijeri- tri decenije na sceni, a u sklopu koncertne turneje večeras će svirati u Nikšiću. Njihov koncert organizuje se u sklopu promocije autorske scene iza koje stoji NVO MAK i Nikšićko roks.

Bend je početkom godine objavio album “Hodaj” u sklopu proslave jubileja, a neke od tih pjesama upravo će čuti ljubitelji njihove muzike večeras.

O tri decenije na sceni, pjesmama, bendu priča osniva, klavijaturista i u autor svih pjesama “Beba” Milan Đurđević...

Još u januaru krenuli ste sa obilježavanjem 30 godina na sceni. Ovo je značajan jubilej s obzirom na to da su Neverne bebe jedan od rijetkih bendova koji je konstantno svirao i nijeste pravili velike pauze pa se okupljali ponosov. To ne znači da Vam nekad možda nije bilo teško... Kako biste Vi opisali ove prve tri decenije na sceni?

Naših 30 godina je i 30 godina iskušenja, ne samo ličnih i svih ljudi koji su prošli kroz ovaj bend već i iskušenja ovog našeg podneblja, pa i globalnih. Često nas to pitaju, a odgovor je uvijek isti bez obzira na preispitivanja kojih je bilo, opstrukcije sa raznih strana, pristojne i nepristojne ponude. Jednostavno, koliko god je bilo izazovno nismo htjeli da odstupimo od onoga što nam je dato, prije svega od Boga, a to je talenat, i jedinog puta kojim se sa njim nećemo prostituisati - hteli smo da pravimo i sviramo muziku koja se nama dopada i koju osjećamo. To što mi radimo je složeno, sa mnogo harmonija, alegorija u tekstovima. Naša muzika i nije namijenjena svima, a eto, ipak smo uspjeli da napravimo jedan ozbiljan front prilično sofisticirane publike koja je sve to razumjela i koja na naše koncerte ne dolazi samo zbog velikih hitova koji su nam se praktično desili slučajno.

Nastali ste 90-ih upravo kada su neki drugi žanrovi vladali scenom. Međutim, od tada su se promijenili mnogi muzički trendovi, ali su Bebe uvijek ostajale vjerne svom zvuku i nijeste pravili kompromise. Je li zbog toga bilo teže uspjeti, jer danas ipak imate iza sebe armiju fanova koja vas konstantno prati, a ne samo one koji slušaju aktuelnu muziku?

Svako vrijeme nosi svoje specifične teškoće. Tada smo imali radio i dva televizijska programa, u studio Radio Beograda nije mogao da uđe ko hoće i da snimi album. Nikakve veze to nema sa današnjim vremenom kada uz kompjuter u kućnim uslovima ili čak i na telefonu svako može da kaže da pravi muziku, koja onda potpuno drugačijim kanalima dolazi do publike. Kompromis kao riječ ne ide ni sa “Nevernim bebama”, a ni sa mnom kao autorom. Mi smo na posljednjem, jubilarnom albumu “Hodaj” dosta eksperimentisali iz više razloga, da prvo sebe inspirišemo, ali i da ono što je esencija našeg djela, emocija i energija, ipak budu komunikativnije sa nekom novom publikom. I to je sve. Isti smo, a opet dovoljno drugačiji jer i poslije 30 godina mi ispred sebe vidimo neke nove i umjetničke i sviračke horizonte do kojih ni poslije 2300 koncerata još nismo dobacili.

Mnogo ljudi je za ovih 30 godina prošlo kroz bend. Koliko su te, posebno promjene pjevača i pjevačica, bile Vama inspirativne, s obzirom na to da svako sa sobom donese neku novu energiju?

To je jedna vrsta optičke varke, vjerovatno zato što su vokali u frontu i prvi na vidjelu i udaru. Mi smo najviše mijenjali bubnjare, ne pjevače. Za 30 godina postojanja i rada i promjene koje su bile na pjevačkim pozicijama nisu ništa spektakularno niti previše. Svako od njih je ostavio pečat zapisan u istoriji i identitetu benda, kao i diskografiji. Gorica je otpjevala “Ljubav”, “Lica”, “Balkan”, Jana “Gde smo”, “Oktobarfest”… Jelena, koja je tu sada već duže od 20 godina je otpjevala najveće hitove Nevernih beba - “Tužnu pesmu”, “Da ima nas”, “Kuću za spas”, “Tu kraj nas”, “Ćuti”... Tijana je sa nama već punih 12, iza nje su “Za tvoje oči”, “Nikad više s tobom” a možda i najveći hit sa aktuelnog albuma- “Zima”. Sve to ima svoje prije svega u senzibilitetu.

Počeli ste kao cover bend koji je stvarao autorsku muziku svo vrijeme. Vremenom ste na nastupima smanjivali broj obrada koje ćete svirati, a na repertoar ubacivali vaše pjesme. Već negdje od The Best Offa (kad su u bend došle Jelena i Jana) gotovo da ne svirate nijednu obradu. Je li to bio način da se pokažete svirački i da naučite publiku da sluša vaše pjesme?

Mi smo svjesno odabrali devedesetih da sviramo u klubovima, jer se tu na nivou od 200 ili 300 ljudi branio kulturni front, ozbiljno devastiran u tom trenutku. Svirački, mi smo tada možda dali i najbolje od sebe, bili smo mlađi, luđi... Ali nismo mi ti koji smo naučili svoju pametnu publiku da sluša naše pjesme, upravo su to učinile one same, jer to i jeste ono što će nas nadživjeti i što je najvažnije.

Krajem prošle godine objavljen je i novi studijski album “Hodaj”. S obzirom na to da ste neke od pjesama promovisali prije objavljivanja albuma, a da je sad već prošlo dovoljno vremena puštanja pjesama u etar, jeste li zadovoljni kako je u ovo vrijeme hiperprodukcije kad se sluša prva strofa i refren prošao album?

Album “Hodaj” je za nas nevjerovatno važan i simboličan, ne samo zbog toga što je objavljen i promovisan u godini jubileja. Pomjerili smo neke ozbiljne granice koje smo zamislili i u produkcijskom i u svakom drugom kvalitativnom smislu (spotovi, promocija, koncerti), a ujedno se po čvrstini zvuka vratili korijenima, ima tu dosta naše progresivne faze. Možda je najbolji dokaz koliko je sve to važno u kontekstu koji spominjete činjenica da sa njega imamo snimljenih šest spotova iako je i sam Youtube kao platforma izgubio smisao i bazični domet, a planiramo još dva, za neke od nosećih singlova (“Zima” i “Hodaj”). Takođe, na našu koncertnu set-listu je sa njega ušlo čak pet novih pjesama u kojima i publika i mi uživamo jednako kao i u hitovima iz prošlih decenija.

Ubrzo nakon objavljivanja projekta Hodaj, pjevačica Tijana je napravila pauzu zbog trudnoće, a zamijenila je Jovana. Upravo su ženski vokali nešto što se godinama veže za Neverne bebe. Postoji li mogućnost da i nakon Tijaninog povratka Jovana ostane dio benda i kako publika reaguje na nju?

Jovana Jevtić je izuzetno talentovana i harizmatična, inače je profesor violine i upisala je doktorske studije. Uskoro ćemo u bendu imati dva doktora nauka, jer je naš gitarista i važan studijski čovjek Andreja - naučnik, doktor fizike. Jovana je donijela svojim muziciranjem i harizmom jednu novu energiju i ostaće sa nama i kad se Tijana vrati. Mi smo sistem koji savršeno funkcioniše, iako za današnje uslove kada se pretenduje da sve bude instant i površno, prilično komplikovan. Biće nas devetoro na bini u budućnosti, pa i to govori o prioritetima. Za nas je to kvalitet onoga što želimo da damo publici, punoća i raskoš zvuka, potreba za eksperimentom, strast, uživanje i inspiracija.

Večeras svirate u Nikšiću - gradu gdje ste svirali mnogo puta, koji važi za rokerski. Kakve utiske nosite iz Nikšića?

“Neverne bebe” su godinama imale epitet najboljeg crnogorskog benda. Iluzorno je podsjećati koliko je Crna Gora važna za našu karijeru, tu smo ostavili toliko prelijepo odsviranih tonova, dana, noći, zora sa prijateljima kojima se uvijek rado vraćamo. Mi smo u Crnoj Gori podijelili u životnom smislu nešto što nove generacije ne mogu ni da zamisle. Nikšić je uvijek bio jedna od naših sigurnih baza sa fantastičnim prijemom publike. Predstojeći koncert će biti intimniji u odnosu na festivale ili neki koncert na trgu, to danas ne radimo često, ali je energija kluba nešto čemu se uvijek rado vratimo. Tu vidimo bolje svako lice, svaku emociju, svaku boru, baš kao što to ljudi koji dođu mogu da vide na nama. To je ono što čini pravi život zasnovan na suštini, a ne na površnom pakovanju.

Kad izađemo na stejdž, sve drugo nestaje

Neverne bebe su bend sa ubjedljivo najvećim brojem svirki. Znaju li nekad česta putovanja, kasne svirke i iscrpljujući koncerti gdje se ne štedite, već ste spremni da svirate i duže od predviđenog, da umore?

Pa, i mi starimo, neminovno. Svaki čovjek je ograničen svojim biološkim granicama i ima momenata kada bude naporno, jer tijelo sve pamti. U tom smislu nas je najviše zaustavila, tačnije ozbiljno udrzmala pandemija, kada nam je praktično oduzeto pravo na rad. Mi, koji smo navikli da po više nedjelja, pa i mjeseci budemo na točkovima, u hotelima, na tonskim probama, velikim binama, odjednom smo ostali bez tog adrenalina koji nas je držao u nekoj vrsti visokog napona pri kome vi nemate vremena ni da osjetite neki problem, ni da se njime bavite. To stajanje je svakog ozbiljnog profesionalca iz umjetničkog svijeta koštalo, ne samo u egzistencijalnom, već i psihofizičkom smislu, i nije bilo lako ponovo “popaliti” motore i krenuti šestom brzinom na auto-put. Međutim, mi smo jednostavno takvi i to ljudi na našim koncertima vide - kad izađemo na stejdž sve drugo nestaje, spremni smo da izgorimo do posljednje kapi znoja, to ne dolazi u pitanje. I vrijedno je, ali ćemo morati samo malo bolje da se čuvamo, prije svega promjenom navika, jer smo najčešće prema svojim tijelima bahati i ne reagujemo dok ono samo ne pošalje poruku da je dosta i da mora malo da se “prikoči”.

Bonus video: