Elektronska muzika doživljava se kao apolitična i isključivo klupska i festivalska, te je malo onih producenata i DJ-eva koji kroz svoja djela kritikuju društvene nepravde. Uglavnom to su veseli ritmovi koji pokreću na ples, sa pozitivnim porukama.
No, ima i pionira koji ipak žele da ostave neki trag i otvoreno govore o onome što ih muči. Ovakav trend polako stiže na Balkan zahvaljujući crnogorskom DJ-u i producentu Ladu Raičkoviću koji u novom singlu “Zemlja apsurda” opisujući današnjicu ne okoliša već gađa direktno u metu. Britko, pronicljivo, nepogrešivo tačno Lado u svom novom singlu “otvara dušu” koristeći svoju umjetnost kao platformu za kritiku društva, dok stihove koji nose jasnu poruku prati melanholična muzika.
O novom singlu “Zemlja apsurda” Lado priča za Vijesti...
Lado, u etru je novi singl. Rekla bih da je ovo nešto drugačije u odnosu na ono što publika očekuje od DJ-a i producenta. Riješio si ne samo muzikom, već i kroz stihove da pošalješ jasnu poruku. Ipak, većina producenata i DJ-eva kroz svoju muziku šalje ljepše vibracije, dok su tekstovi uglavnom veseli i pjevljivi. Šta je bila prelomna tačka da odlučiš da se na ovaj način obratiš publici?
Ako bih morao da se identifikujem, rekao bih za sebe da sam prvenstveno producent, jer sam počeo od stvaranja muzike, a onda istraživanjem iste otvorio i dio DJ-inga, ili još preciznije - muzičke selekcije. Ipak, nikada nisam išao toliko duboko u tehnike scratchovanja i slično, iako je vinil, takoreći “my weapon of choice” kada je u pitanju puštanje i preslušavanje muzike.
Da budem brutalno iskren, kada pravim muziku, publika mi je na posljednjem mjestu. Ne pravim je da bi se nekome svidjela, niti da bih nekoga pogodio. Možda će zvučati kao kliše, ali najbolje objašnjenje je već puno puta rečeno - mi smo samo provodnici kreacije. Mada bih ja uz to dodao da postoje različite vrste provodnika od različitih materijala, a ti materijali su sagrađeni od životnog iskustva, svega onog što je uticalo na to da u datom trenutku budemo to što jesmo i osjećamo to što osjećamo. Krajnji rezultat pravog stvaralaštva je fuzija neke više svijesti, više svrhe i nas samih.
Upravo ovo posljednje jedan je od razloga zašto mi je teško da slušam određene pravce koji su napravljeni isključivo za široke narodne mase i koji boostuju sve one najniže frekvencije u ljudima - pravce koji su potpuno u skladu sa iskrivljenim sistemom vrijednosti, naročito na Balkanu. Nekako vjerujem da je uvijek potrebno stvarati, a iskrena kreacija će u nekom trenutku naći put do onih kojima je potrebna i koji se s njom mogu povezati.
U pjesmi kažeš da do “zatrovanog mozga više ništa ne dopire” i upravo za to kriviš medije. Jesu li mediji najodgovorniji za stanje u kojem živimo danas, ili smo i sami krivi jer nam je lakše vjerovati u šarene laži nego realno sagledati situaciju?
Ne bih to generalizovao - medija ima različitih, kao što ima i različitih autora, kolumnista i novinara. Onima koji profesionalno rade svoj posao izvještavajući istinito o dešavanjima puno poštovanje. Ali, nažalost njih je mnogo manje od onih koji manipulišu informacijama, kreiraju iluzije i svjedoče neistinito. Onih koji kritikuju sistem samo kada od njega nemaju benefite, a hvale ga kada ih imaju. Ili onih koji ga napadaju ne zato što žele promjene, već zato što ih finansira neka interesna strana - ne s ciljem da promijeni sistem, već da preuzme moć i nastavi isto, a često i gore.
U ovom trenutku, prosječnom građaninu - grupi kojoj i sam pripadam, izuzetno je teško znati šta je realnost. Svaki medij tvrdi da upravo on iznosi istinu, dok druga strana obmanjuje. Kada na to dodamo činjenicu da svako s telefonom i računarom “može da bude” novinar, voditelj, istraživač ili samoproglašeni stručnjak za sve - medicinu, arhitekturu, sport, muziku, film… ma, apsolutno sve, i to u produkciji koja vizuelno i tehnički često izgleda profesionalnije od velikih televizija i novina, kako onda očekivati od prosječnog građanina da jasno razlikuje istinu od manipulacije? Uz sve to dodajmo i botove u komentarima portala, foruma i društvenih mreža, koji samo dodatno zamagljuju sliku. Vjerovatno bi trebalo 40 godina meditacije na Tibetu da bi intuitivno mogli da osjetimo šta je realnost, a šta iluzija.
Generalizovati i reći da je problem samo u medijima ili samo u ljudima bilo bi pogrešno. Vjerujem da je, kao i u mnogim drugim stvarima, uzrok u neispravnom sistemu u kojem živimo. Kao društvo, pali smo na jako nizak stepen svijesti. Pogledajmo samo ono što se najviše konzumira od muzike do filmova i serija, i jasno ćemo vidjeti gdje smo i kuda idemo.
A kada govorimo o Crnoj Gori, stav društva prema kulturi je… čast izuzecima, ali može se reći nepostojeći, ravan budžetu koji se za nju izdvaja. Ali nije problem samo u kulturi. Rekao bih da se isti obrazac može primijeniti na sve važne aspekte društva.
I da se razumijemo, s razlogom je naslov Zemlja apsurda, a ne Država apsurda, jer ovo nije problem samo ovdje. Cijeli svijet pati od iste boljke - zastarjelog sistema koji ne brine o čovjeku, već isključivo o sebi. Mali procenat ljudi uspije da prekine taj lanac, prepozna greške u sebi, sistemu i sopstvenom okruženju, odluči da se odupre. Ali takvi često budu izopšteni, neshvaćeni, odbačeni, čudni, vječno pogrešni i osuđeni jer većina uvijek mora biti u pravu.
Na kraju, kriv je sistem koji podržava ovakvo stanje i zahtijeva od pojedinaca da se uklope u normu koja je odavno iskrivljena. Kriv je način na koji odgajamo djecu, način na koji obrazujemo ljude, politika, mediji… Krivi smo i mi sami, jer ćutimo i trpimo sve dok ne puknemo. A ništa se neće promijeniti sve dok ljudi nastavljaju da se bave stvarima koje su suštinski nevažne za njihovo postojanje. Neće se promijeniti dok god, umjesto kod psihologa, idemo kod vidovnjaka, vračeva i magova (jer nismo mi ludi). Neće se promijeniti dok god nam je važnija nacionalna, vjerska ili etnička pripadnost od osnovnih ljudskih vrijednosti. Predlažem besplatnu DNK analizu od strane Ministarstva zdravlja, da ide u ličnu kartu. Siguran sam da bi se mnogi iznenadili šta im je stvarno tradicija, čiji su potomci i koliko su ovi narativi apsurdni. Ništa se neće promijeniti dok god su kultura, obrazovanje, mentalno zdravlje i opšti kvalitet života na posljednjem mjestu. Ništa se neće promijeniti dok god se u sistemu zapošljava po nacionalnoj, partijskoj ili vjerskoj pripadnosti, porodičnim i prijateljskim vezama, umjesto po znanju, iskustvu i stvarnim kvalifikacijama. Ništa se neće promijeniti dok god građani nemaju stvarnu moć odlučivanja. Dok ne znamo tačno za koga glasamo. Dok ne postoje jasni rokovi i odgovornost za ispunjenje obećanja. Dok god izlazimo na izbore da glasamo protiv nekoga, umjesto za ideje u koje vjerujemo i ljude kojima vjerujemo da će ih sprovesti. Dok god ne postoji opcija da jasno izrazimo nezadovoljstvo, recimo zaokruživanjem broja 0 - da poručimo: “Niko od vas mi se ne sviđa. Svi ste potpuno promašili. Želim nove ljude, nove ideje, jasne stavove, konkretne ciljeve i obavezivanje na odgovornost u vidu autokick + ban iz servera opcije ako ne ispunite plan zbog kojeg sam glasao baš za vas”.
Taj plan mora obuhvatati svaki segment života. Od plata i penzija, do zdravstva, kulture, proizvodnje i turizma. Jer ni banka neće odobriti kredit bez biznis plana sa jasnom projekcijom poslovanja. A mi, svakih nekoliko godina, dajemo cijelu državu na povjerenje, bez ikakvih garancija vođeni lijepim riječima i kratkoročnim benefitima u samo jednom segmentu.
S obzirom na stanje u društvu, mnogi bi očekivali agresivniji zvuk, no tvoj tekst upravo prati neki melanholični ton. Smatraš li da bi tvrđi zvuk odvukao pažnju od poente i poruke koju pjesma nosi?
Agresija je samo jedan od načina da se izrazi emocija koju izaziva ovo stanje o kojem pišem. Nekada je to jedini alat koji ljudima preostaje, ali bih rekao da je i najopasniji jer rijetko donosi istinsku promjenu. Uvijek sam vjerovao da postoje suptilniji, ali moćniji načini izražavanja kroz umjetnost, muziku, riječi, ideje. I zato je agresija posljednje sredstvo na koje bih se oslonio. U trenutku stvaranja nisam razmišljao o tome na ovaj način. Moguće je da ste u pravu, ovo je bio moj pokušaj da sve uklopim tako da mi zvuči prijatno, ali i da nosi iskrenu emociju. Vjerujem da je za većinu kreatora s ovih prostora ta melanholija neizbježna. Možda zato što je odraz vremena i prostora u kojem živimo, možda zato što nam je u prirodi da emocije pretvaramo u nešto dublje, nešto što traje duže od trenutka u kojem je nastalo.
Većina nas odrasla je na bajkama, a određeni stihovi asociraju na svijet Alise u Zemlji čuda, gdje vladaju nelogičnost i haos. S obzirom na to da pojedinac ne može mijenjati svijet, koliko se zbog toga nekada osjećaš nemoćno? Jesu li ovo pionirski pokušaji da se podigne svijest ljudi i da se nešto napokon desi? Da li, ako smo samo nijemi posmatrači haosa, postajemo saučesnici?
Nijemi ili glasni - svi smo, na neki način, dio haosa. Bilo da ćutimo i prilagođavamo se ili glasno ukazujemo na probleme, neizbježno učestvujemo u njegovom održavanju čak i u pokušaju da ga promijenimo. U jednom od prethodnih odgovora naveo sam nekoliko stvari na koje bih volio da mogu da utičem, ali se često osjećam nemoćnim. Volio bih da moje dijete ne mora prolaziti kroz iste prepreke kroz koje smo mi prolazili. Da ne odrasta u sistemu koji se vrti u krug, gdje se greške ponavljaju, a ljudi su primorani da biraju između prihvatanja ili borbe s vjetrenjačama. Svijest ljudi se stalno mijenja, i bilo bi sjajno ako bilo šta što uradim može makar malo doprinijeti toj promjeni. Ako makar jedna rečenica, jedan postupak, jedno djelo izazove pokretačku iskru u nečijem razmišljanju.
Ima jedan citat koji mi je od ranog djetinjstva ostao urezan: “Ne kažem da ću promijeniti svijet, ali garantujem da ću zapaliti iskru u umu koji će promijeniti svijet”. To bi stvarno bilo sjajno. Jer možda ne možemo sve promijeniti sami, ali možemo pokrenuti nešto što će jednog dana donijeti promjenu.
Kažeš da “Najljepši san bude odmah blokiran”, no ne možemo očekivati bolje sjutra ako ne sanjamo. Jesmo li upravo zbog toga što nas više ništa ne šokira i iznenađuje, doveli sebe u stanje ravnodušnosti?
Lično, ne bih to nazvao ravnodušnošću. Rekao bih da je to prihvatanje stvarnosti onakve kakva jeste - ne kao odustajanje, već kao prilagođavanje i potraga za novim putem do ostvarenja snova, ambicija ili želja. Jer ono što bi po logici trebalo da funkcioniše, često ne radi. Ali srećom, nama kreativcima je u prirodi da zamislimo nove, nelogične načine. Kada jedan put ne vodi do cilja, ne znači da cilj nije dostižan, znači samo da moramo izmisliti novi pravac, novu metodu, drugačiju perspektivu. Možda je upravo ta sposobnost da razmišljamo izvan okvira ono što nas uprkos svemu tjera naprijed.
Kakav osjećaj želiš da probudiš kod slušalaca ovom pjesmom - bijes, osviješćenost, melanholiju?
Nemam neka posebna očekivanja, ali bih volio da mi kažu šta su osjetili ili šta se u njima probudilo dok su slušali. To bi mi bilo zanimljivo čuti, jer sam siguran da bi odgovori bili interesantni i potpuno različiti - od onih koji su osjetili melanholiju, do onih kojima je donijelo inspiraciju, mir ili čak nemir. Muzika uvijek izaziva nešto, a šta tačno, to zavisi od osobe koja je sluša.
Uz najavu pjesme napisao si da je nastala prije sedam, osam mjeseci. Ipak, iako u Crnoj Gori haos na svim poljima traje duže, čini mi se da je posljednjih mjesec dana kulminirao. Mnogi će upravo ovaj singl shvatiti kao podršku protestima i svemu što se dešava trenutno kod nas. Zašto si odlučio da progovoriš kroz pjesmu baš sada?
Najiskrenije, morao sam da se oslobodim ove pjesme kako bih mogao mirno da nastavim s radom na drugim projektima. Ponekad neka muzika jednostavno mora da izađe da bi napravila prostor za novu. Svi protesti koji se trenutno dešavaju u regionu, uključujući i ove lokalne, samo potvrđuju da nisam jedini koji ovo vidi i da nisam jedini koji osjeća potrebu da nešto kaže. Ako su ideje i vrijednosti koje stoje iza tih protesta u skladu s onima o kojima sam ranije govorio, onda imaju moju punu podršku. Ali ako se radi o nečemu sasvim drugom, o nečemu što nije zasnovano na pravim vrijednostima, već samo sredstvo da se izvrši promjena koja će zadržati isti sistem, onda ću nastaviti da protestujem na svoj način - kroz muziku.
Kako si i sam rekao - “apsurd postaje sve očigledniji i veći, a botova nikad više”. S druge strane, umjetnost je tu da opominje i kritikuje. Je li apsurdno to što se rijetko koji umjetnik odvaži na tako nešto?
Pa i nije toliko. Kao što sam ranije rekao, danas je teško razaznati šta je iskreno i autentično, a šta samo maska. Ne inspiriše svakoga da priča o ovim temama, niti bi to trebalo očekivati. Neko je tu da nam uljepša dan, da nas nasmije, da stvori nešto što će nas makar na trenutak odvući od stvarnosti i to je sasvim u redu. Sve mora da dođe iznutra. Baviti se bilo kojom vrstom aktivizma ili govoriti o određenim temama samo zato što su trenutno popularne nema smisla.
Uključuješ se onda kada osjećaš da možeš nešto da doprineseš, a ako nemaš šta da dodaš, bolje je ne odmagati. Na kraju, svako ima pravo da izabere kako će koristiti vrijeme koje mu je dato na ovoj planeti. I to treba poštovati.
Koliko će ova kompozicija promijeniti tvoj rad i uopšte tvoj pogled na muziku?
Moj pogled na muziku, nadam se, nikada se neće promijeniti - mogu je samo voljeti još više. Svaka kompozicija donosi nešto novo i unapređuje rad. Tako će i ova, siguran sam. Na kraju, iskusniji sam za još jednu pjesmu.
Kao neko ko zna da svira klavir, nastaju li tvoje kompozicije isključivo na računaru kroz softverske programe, i koliko koristiš klavijature u procesu stvaranja?
Ne bih rekao da sam master bilo kojeg instrumenta, jer sam, nažalost (ili na sreću), sam učio da sviram. Ipak, svaki instrument koji mi se nađe pri ruci rado koristim ili barem pokušavam da ga iskoristim kada mi je potreban za neku pjesmu. Najčešće sviram na sintisajzerima i klavijaturama - kombinacija analogne opreme i softvera. Ali nemam stroga pravila. Kuda me zvuk ponese i šta osjetim da pjesmi treba, to je jedino što me vodi.
Mnogi se muzičari bune zbog upotrebe vještačke inteligencije u muzici. Kako ti vidiš “pomagala” ove vrste i kako će ona uticati na umjetnost uopšte?
Ako koristite vještačku inteligenciju kao alat za pokretanje inspiracije kada imate kreativnu blokadu ili kao pomoć u rješavanju tehničkih stvari brže i preciznije, nemam apsolutno ništa protiv. Ali ako ste dio kreativne industrije i nešto što je u potpunosti generisano vještačkom inteligencijom predstavljate kao svoj autorski rad, a pritom ne navedete da je AI korišćen, to je sramno.
S druge strane, fuzija umjetnika i AI tehnologije ili inspiracija dobijena kroz AI alat sasvim je druga tema. Na kraju, sve zavisi od toga koliko je zaista vaše, a koliko je rezultat lijenog stvaralaštva.
Jako je interesantno da su u samom startu komercijalizacije AI alata na udaru odmah bile kreativne industrije, dizajneri, pisci, muzičari. Pa umjesto da je fokus na dosadnim tehničkim poslovima, koje ljudi ne bi ni trebalo da rade, polako se obesmišljava upravo ono što ih najviše ispunjava kao kreatore ili konzumente. Međutim, mnogo veći problem u svijetu muzike trenutno su platforme koje izrabljuju muzičare za profit, a zauzvrat im ne vraćaju gotovo ništa. Te iste platforme sada već koriste AI alate poput Suno da bi proizvodile ogromne količine vještački generisane muzike i time dodatno obesmislile već dovoljno težak put muzičara.
Najveći primjer je Spotify, koji je odavno poznat po ovom pristupu. Nažalost, postao je neizbježna platforma jer ima daleko najbolji algoritam za korisnika, ali bukvalno ništa ne vraća umjetnicima. Od januara 2025, Spotify plaća artistima tek kada dostignu 1.000 preslušavanja u posljednjih 12 mjeseci. Drugim riječima, umjetnik zarađuje oko 3.000 do 4.000 dolara na milion preslušavanja. Zamislite da ste muzičar iz Crne Gore i da treba da sakupite milion preslušavanja. Takođe, zamislite koliko je milion ljudi na jednom trgu, koji dolaze da čuju samo jednu vašu pjesmu, a vi od svega toga dobijete 3.000 eura. Zar to nije najbolja definicija Zemlje apsurda?
U suštini, trenutno najbolja platforma za umjetnike je Bandcamp, gdje slušalac može direktno kupiti muziku po fiksnoj cijeni ili čak platiti više, ukoliko smatra da vrijedi. Bandcamp uzima 20% provizije, što je fer, a jednom mjesečno čak i to uklanjaju, tako da artist tog dana dobije 100% zarade. U svakom slučaju, mislim da je kombinacija AI + Spotify katastrofalno loša za budućnost muzike.
Kultura je jedan od najprofitabilnijih proizvoda
Kao neko ko je završio muzičku produkciju u Londonu, ali si i nastupao po klubovima i festivalima, prošle godine odlučio si da svoje znanje o produkciji, semplovima i kompoziciji podijeliš sa svima koje zanima da nauče nešto više o ovom muzičkom žanru. Kakva je bila zainteresovanost, s obzirom na to da se danas, zahvaljujući tehnologiji, mnogi lako mogu baviti muzikom? Uči li se produkcija više kroz teoriju ili praksu?
Interesovanje je bilo iznenađujuće veliko. Naravno, trenutni kapaciteti nisu bili dovoljni za veće grupe, pa sam morao da ograničim broj polaznika. Ali mogu reći da su mi došli fenomenalni mladi ljudi, koji već rade na svojoj muzici, i prilično sam zadovoljan kako je sve proteklo do sada. Jedva čekam da kroz nekoliko godina čujem šta će sve nevjerovatno stvoriti.
Nekako sam uvijek vjerovao da nam je jedna od vrhovnih svrha prenijeti iskustvo i znanje, te otvoriti mogućnosti ljudima koji žele da krenu sličnim putem kao i mi. Nadam se da su i oni zadovoljni koliko i ja, i da su uzbuđeni zbog onoga što slijedi.
Definitivno je jedan od ciljeva da u Crnoj Gori ljudi koji žele da stvaraju muziku dobiju priliku da to i nauče, da ne moraju odlaziti van granica kako bi stekli znanje, već da se ovdje formira pogodan ambijent za razvoj muzičke scene. U njegovom formiranju jednu od najvećih uloga imaju mediji, naročito državni, koji bi trebali da promovišu domaće izvođače, iskoriste ogroman potencijal stvaralaca i pruže im priliku kroz angažmane i podršku. Naglašavam državni mediji, jer su oni jedini koji ne moraju da “jure za profitom” i mogu imati prostora za svaki muzički pravac. Ujedno, oni snose i najveću odgovornost prema domaćim autorima. To nije ništa novo, svaka razvijenija država to već odavno radi. Najveće i najuticajnije zemlje su shvatile da je kultura - muzika, film, umjetnost, jedan od najprofitabilnijih proizvoda i najjači reprezent države i to već dugo koriste, razvijaju i od toga žive.
Bonus video:
