Već više od decenije, bosanskohercegovački princ sevdaha Božo Vrećo svojim glasom stvara magiju, u kojoj jednako uživaju sve generacije. Za njega je muzika suština postojanja jer bez nje, život bi bio praznina.
Neprestano je prisutan na sceni, kako koncertno, tako i diskografski, uvijek donoseći novu snagu i dubinu svom izrazu. Nakon brojnih najavnih singlova, nedavno je stigao i njegov sedmi studijski album “Sevdahology”, koji predstavlja još jedno muzičko putovanje ispunjeno strašću i iskrenošću.
Osam autorskih pjesama, koje potpisuje Vrećo, uz dvije obrade tradicionala od kojih je jedna stara crnogorska pjesma “Po ladu po zaladu”. I ovoga puta Božo se prepustio emocijama, bez kalkulacija a prve reakcije na album su odlične. O “Sevdahology” projektu Božo Vrećo priča za “Vijesti”...
“Sevdaologyja”, tvoj sedmi studijski album je u etru. Sa istog koji donosi osam pjesama, publika je imala priliku da čuje većinu. Jesi li zadovoljan kako su prošle numere “Sevdalino”, “Čemerika”, “Sevlija”, “Ibadullah” “Jovan”? Koju je publika zavoljela na prvu?
Album je konceptualno transcendentno putovanje kroz vjekove i epohe, prošle živote i različite sudbine
. Na albumu sam napisao i komponovao osam pjesama, pa je samim tim kantautorski kao što se i očekuje od mene, a dvije bonus pjesme su tradicionalne obrade: “Po ladu po zaladu”, crnogorske tradicionalne pjesme i “Omer i Merima”, epske bosanskohercegovačke pjesme.
Kada bi morao da opisuješ pjesmu po pjesmu koja se našla na tvom albumu, o emociji koju nose svaka za sebe, kako bi tekla ta priča?
Od tuge i uzdaha do zagrljaja i nježnosti, od boli i čežnje do nade i nepokolebljive ljubavi, od suza i jecaja do ponovnog susreta onih koji se vole i vječno će se voljeti.
Saga je to o vječnoj neutaživoj i neuništivoj ljubavi prema Bogu i prema tom voljenom biću koje postaje ista duša kojom se izgovaraju te riječi drage i mile srcu, istinite i snažne da pomjeraju planine i razdvajaju mora. Cijeli album ima starozavjetnu ispovijest, nešto vrlo nedokučivo duhovno i spiritualno, neiskazivo i neobjašnjivo duboko u svojoj posvećenosti i tragediji koju čovjek koji nosi ljubav podnosi.
Svaki tvoj album donosi nešto novo. Ovoga puta karasevdah spojio si sa filmskom muzikom. Sevdah nosi bol i nostalgiju, dok filmska muzika često pojačava dramu priče. Koliko je bilo teško pronaći pravu mjeru između intime sevdaha i epskog zvuka filmske muzike, a ni u čemu ne pretjerati?
Dovoljno je istinski se prepustiti emocijama da nas vode i nose, bez kalkulacije, ustrojavanja i limitiranja. Ljubav mora da nadvlada razum i izgovori sve te psalme ljubavi, mora da ih zapiše, mora da ih proživi i doživi kao izvor božanske svjetlosti.
Duša je vodilja u toj nemjerljivosti i svevremenosti pojanja o ljubavi i to se osjeti na prve taktove i rime kroz cijeli album “Sevdahology”, koji dobija novu strukturu i definiciju poimanja sevdaha kao nauke gdje uvodim novi pojam i označavam novo doba sevdaha, sarađujući sa vrhunskim muzičarima poput Itamara Borochova, Ibrahima Babayeva, Sercan Halilija, Miroslava Tadića, Matije Dedića i mnogih drugih koji jesu dio mene i mog opusa.
Interpretacija i način na koji doživljavaš sevdah je uvijek autentična i lična. Sevdah se vezuje za melanholiju i gubitak. Koliko je teško koz muziku doživjeti i prenijeti upravo bol kao emociju koju niko ne voli kad je i sam proživljava?
Sva ta tuga i bol kao i ljubav je ljekovita, ma kako nam se činila nepremostiva i ona koja nas košta života u tim teškim emotivnim osciliranjima. Muzika je božanski glas u nama i vodi nas kroz svaku etapu života, zamislite život bez muzike, kakva praznina i kakva odsutnost ljubavi u nama zar ne?!
Zato upravo ta osnažujuća i kreposna muzika koja izvire u meni teče poput planinskih rijeka sa najviših vrhova ka dolinama uzdaha da donese lakoću postojanja i prihvatanja sebe. To je odraz nas samih kroz svaki stih i svaki zvuk koji se rodi i preobrazuje. Katarza i metamorfoza božanskog u nama koje jeste zrno svjetlosti univerzuma. Takva astralna muzika i nastaje i jeste u meni i oko mene u tom mom mikrosvijetu.
Iako si prepoznat po sevdahu i tvoja autorska muzika oslanja se na ovaj muzički pravac, u pjesmi “Mehmed-aga” kroz muziku negdje prepoznajem i te vizantijske muzičke motive. Imamo li i koliko upravo tih motiva i u našim narodnim pjesmama?
Jako puno jer je to neodvojiva cjelina sa našom tradicijom i nematerijalnom kulturnom baštinom i običajima. To je sjeme duhovnosti u nama posijano vjekovima unazad i mi ga percipiramo kao naš kod i obilježje te kao takva i postaje djelom našeg prepoznavanja i stvaranja muzike u prošlosti i trenutku koji živimo sada.
Vizantijski uticaj je presnažni karakter i sevdalinke u nastajanju zajedno sa sefardskim napjevima, pripjevima i baladnim tragedijama, obuhvataju upravo takvu jednu sintezu koja slavi i prepoznaje Boga kao ljubav i istovremeno postaje harmonizacija u svijetu kakofonije, buke i nesklada i svešumnosti koja zaglušuje naša čula u svijetu koji živimo i kojim smo okruženi.
Mnogi savremeni muzičari kombinuju sevdah s elektronskom muzikom, džezom, i drugim muzičkim pravcima. I sam si kroz svoje stvaralaštvo pokazao da je prilagodljiv, te da se lako može igrati sa njim. Ali uvijek se nekako vratiš tom nekom osnovnom zvuku sevdaha. Iako postoji mogućnosti da se previše udaljiš od suštine sevdaha kroz savremene elemente, tebi se to do sada nije desilo, no koliko je teško prepoznati kad je dosta, inače će se preći ta linija?
Mjera je stanje sazrijevanja i saznanja, i prema umjetnosti i prema ljudima, mjera u davanju i iskazivanju je mudrost stvaranja i kreiranja smjelosti, umjetnosti kao takve i generalno umjetnika.
Jedino u čemu mogu pretjerati jeste u davanju i odavanju značaja toj ljubavi, ali zato je tu moja tuga koja popuni sve te pukotine i ostavi tu samo jednu nezacijeljenu i neprebolnu ranu kako bi svjetlost kroz nju još jače isijavala i bila putokaz mojoj duši i svim drugim dušama gdje je ta sigurna obala u tom olujnom moru.
Još davno si otišao korak dalje, osmjelio se da pišeš pjesme po uzoru na sevdalinke. Često su ti upravo te neke ljubavne priče bile inspiracija. I koliko god da su kulture iz kojih ljudi potiču drugačije, nekako su te ljubavne priče uvijek nešto što veže narod jer svi volimo, ljubimo, patimo... (makar jesmo nekad). Ljubav je univerzalna priča i sam si puno puta isticao da je ljubav tvoja vodilja i vječita inspiracija. Jesi li se ikad pokajao zbog toga što se kroz svoje stvaralaštvo toliko ogoliš, jer ipak ovaj svijet danas zna biti veoma surov?
Svijet je surov ali ima i toliko ljubavi da me uvijek iznova podsjeti ko sam, od čega sam i kome pripadam. To je uvijek vraćanje Bogu koji zna sve što pomislimo i učinimo i prozborimo. On tačno zna koliko vrijedimo i kakva je ta naša duša. I po toj zasluzi nam i daje.
Moje stvaralaštvo ni onog trenutka dok ga stvaram nije moje, sve pripada samo njemu, Svemogućem i samo sam oduvijek instrument u njegovim rukama da izliječim duše drugima tom pjesmom i podsjetim ih koliko tek ljubav oni sami mogu biti. Svaka moja pjesma je nepresušna zahvalnost Bogu i sve što se tek prelije, vječni izvor je i nama.
Bonus video:
