Nekadašnja članica benda Zemlja gruva Ana Đurić Konstrakta izgradila je prepoznatljiv umjetnički izraz koji spaja muziku, performans i savremenu umjetnost u jedinstvenu cjelinu. Njena kreativnost izlazi van okvira očekivanog, a svaka pjesma, nastup i vizuelni detalj nosi jasnu poruku, podstiče na razmišljanje i ne ostavlja prostor za ravnodušnost.
Godine 2022. njen nastup na Evroviziji sa pjesmom “In corpore sano” postao je kulturni fenomen, a čitava Evropa pjevala je “Umetnica mora biti zdrava”, dok je Konstrakta osvojila peto mjesto i prestižnu nagradu za najbolje umjetničko izvođenje. Taj konceptualni nastup bio je odraz autentičnog stila kojim njeguje spoj muzike, performansa i vizuelne umjetnosti.
U svom najnovijem projektu “Skup slova”, kroz četiri pjesme, Konstrakta istražuje složen odnos čovjeka i tehnologije, ali i sopstvene unutrašnje dileme i borbe.
Upravo takav spoj muzike, performansa i promišljene umjetnosti očekuje publiku u petak 11. aprila na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, gdje će Konstrakta zajedno sa bendom Zemlja gruva izvesti multimedijalni spektakl. Biće to prilika da se čuju dobro poznati hitovi, ali i da se iskusi ono zbog čega njeno stvaralaštvo ima snagu da se dugo pamti.
O nastupu u Podgorici, ali i novom projektu “Skup slova”, zabavi i umjetnosti uopšte Konstrakta priča za Vijesti....
Vaš nastup u Podgorici najavljen je kao “autentičan spoj muzike, umjetničkog performansa i inovativne upotrebe najnovijih tehnologija”. Vaši nastupi su uvijek pažljivo osmišljeni i često nose dublju poruku. Je li bilo teško kreirati nastup gdje ćete spojiti više grana umjetnosti koje će biti u službi one glavne po kojoj ste poznati - muzike? Hoće li se razlikovati u sali KIC-a od onih na ljetnjim festivalima ?
Meni su vizuelno i muzika bliski, i razmišljam kroz oba. Nije toliko teško osmisliti nastup koji uključuje i vizuelne elemente, performans, ili na primjer ples, koliko je to produkcijski zahtjevnije, a nema za to uvijek uslova.
Nastup u KIC-u će biti naš samostalni nastup, i to je automatski različito od festivalskih koji su uglavnom 30 do 45 minuta. Na samostalnom nastupu se bolje i dublje uspostavi komunikacija sa publikom.
Tema "Skupa slova" je odnos sa vještačkom inteligencijom i promišljanje mogućnosti koje ona sa sobom nosi. Pitam se da li je moguće da se sve što je ljudsko prevede na vještačku inteligenciju, da li sve što smo pretvorili u jezik automatski možemo transkribovati na vještačku inteligenciju - pa i sjećanja koja su bitan dio identiteta. Ako je tako, "skup slova" bi mogao biti metafora za biće koje tako postaje samo nosilac nekog skupa informacija
Nedavno ste objavili četiri pjesme, a sam projekat nosi naziv “Skup slova”. Iako naziv djeluje jednostavno, istovremeno nosi višeslojno značenje. U pjesmama se bavite odnosom čovjeka i tehnologije, ali i ličnim borbama. Da li se iza naslova projekta krije komentar na način na koji danas konzumiramo informacije, muziku i umjetnost?
Može i tako da se čita naslov projekta. U brzoj konzumaciji informacija, ponekad ti pobjegne smisao.
Tema “Skupa slova” je odnos sa vještačkom inteligencijom i promišljanje mogućnosti koje ona sa sobom nosi. Pitam se da li je moguće da se sve što je ljudsko prevede na vještačku inteligenciju, da li sve što smo pretvorili u jezik automatski možemo transkribovati na vještačku inteligenciju - pa i sjećanja koja su bitan dio identiteta. Ako je tako, “skup slova” bi mogao biti metafora za biće koje tako postaje samo nosilac nekog skupa informacija, ne nužno sa smislom, kao što je i “Lorem Ipsum” otrgnut iz svog prvobitnog smisla, iz konteksta, i formalno drži mjesto za neki sadržaj koji može da mu se pridoda.
Interesantan je i vizuelni dio koji prati numere “Šta će meni ko”, “Lorem Ipsum”, “Muve” i “Zauvek, sine” jer u njemu prolazite kroz transformaciju - od realnog ka digitalnom i nazad. Te promjene u estetici i bojama mogu se posmatrati i kao odraz savremenog života, u kojem neprestano balansiramo između stvarnog i virtuelnog svijeta. Koliko je ta vizuelna dinamika metafora za način na koji danas funkcionišemo - mijenjajući uloge, prilagođavajući se kontekstu i gubeći granicu između fizičkog i digitalnog identiteta?
Tako je, upravo smo smjenom digitalnog i realnog htjeli da naglasimo to šaltanje između “tabova” sebe. Takođe, smjenjuju se digitalni i realni enterijer (zelena haljina) i eksterijer (crvena haljina), prostor nesvjesnog u “podrumu” (zlatna haljina), zatim maketa kuće, realna kuća, digitalna kuća, crtež kuće…
Ovom projektu prethodnio je singl “Zabava”. No danas se sve od politike do umjetnosti mjeri time koliko je “zabavno”. Danas se ozbiljne teme pakuju u atraktivni sadržaj da bi bile svarljive, a publika često traži instant užitak umjesto dubljeg promišljanja. Znači li to da nam je zabava postala osnovna jedinica vrijednosti i postoji li način da se ona može upotrijebiti kao alat za promišljanje, umjesto da samo odvlači pažnju i umanjuje potrebu za dubljom angažovanošću?
Valjda smo otupjeli, pa stalno moraš da pojačavaš nadražaj da bi išta prošlo, zadržalo pažnju, turbo dakle (hvala Rambu). To što ti pominješ bi bila nekakav anagažovana zabava, sa kojom i ja koketiram na neki način.
Svi su pritjerani da budu zabavni, u borbi za pažnju, pa čak i kad su u pitanju teške teme, političke teme, ekologija, nauka, duhovnost..., sve.
Zabava na kraju iscrpljuje. Zabava, kada postane jedini jezik, anestezira.
Umjesto da neka tema boli, ona upakovana u zabavu na kraju umiruje. Na primjer, beskonačna politička prepucavanja na mrežama koja ostaju zatvorena u uskim krugovima, a učesnicima ostavljaju utisak da su nešto korisno uradili. Govorim dakle o pasivnoj konzumaciji sadržaja koja ostavlja iluziju angažovanosti. Nakon sadržaja ide sadržaj. Da citiram Arcade fire “infinite content, we are infinitely content”
Kroz svoje pjesme otvoreno govorite o aktuelnim dešavanjim, opominjete... Nekada su umjetnici i bili na prvoj liniji fronta, koristeći svoja djela kao alat za izazivanje društvenih promjena, postavljajući pitanja koja su oblikovala mišljenja i pokretala revolucije. Imaju li umjetnici i dalje tu snagu da mijenjaju društvo, ili su se možda povukli u sigurnije zone, u potrazi za tržištem i popularnošću?
Ja umjetnost i vidim kao refleksiju svijeta, unutrašnjeg spoljašnjeg, prošlog, budućeg, mogućeg…Mislim da su i danas umjetnici na toj liniji. I danas oni inspirišu na razmišljanje ili pružaju neku emotivnu utjehu.
Samo, teško je danas da dobiješ glas, što zbog imperativa zabave - konkurencija je velika, što zbog borbe sa algoritmima, što zbog izostanka sistemske podrške itd.
Takođe, svašta nešto je počelo da se naziva umjetnošću. Evo i Konstrakta je samoprozvana umjetnica. Srećom upalilo joj je da je svi vide kao umjetnicu.
Bonus video:
