Društvene teme koje nisu uvijek vesele, ali i ritmovi koji pokreću na ples to su osnovne odlike muzike koju stvara kantautor Petar Zorkić. Umjesto balada i patetičnih srceparajućih fraza, Petar bira zvuk koji može da popravi raspoloženje, ali i tekst koji tjera na razmišljanje. Njegovi singlovi “Vreme curi”, “Psihički labilan” i “Altruizam i strpljenje”, koji će se naći na predstojećem albumu, upravo su takvi. Iako se pomenute numere savršeno uklapaju u duh vremena i lako prizivaju slike savremenog društva, Petar ih je počeo stvarati mnogo prije nego što su se protesti počeli.
Umjesto da bude tužan i pesimističan, Petar svoje mračne misli pretvara u vedre melodije i ritmove koji pokreću. Optimizam koristi kao način da kroz zvuk unese ravnotežu i podstakne dobro raspoloženje. Za njega je muzika način da se izbori sa svakodnevicom i pruži podrška onima koji se bore za bolje sjutra.
Kako je siguran u to da umjetnost treba da podstakne na razmišljanje, upravo je to želio da postigne sa novim singlovima o kojima priča za Vijesti...
Petre, prije desetak dana na digitalnim platformama objavio si treći singl sa predstojećeg albuma. U pitanju je numera “Altruizam i strpljenje”. S obzirom na to da nas je prosto vrijeme u kojem živimo naučilo da gledamo “u se i u svoje kljuse”, te nema puno onih koji koji nesebično vode računa o dobrobitu drugih, ima li altruizma bez strpljenja?
Strpljenje se uči i vježba. Treba biti dovoljno priseban i samosvjestan da bi se nešto planiralo kako bi se postigao cilj. Istina da je altruizam odavno postao pojam koji ljudi zloupotrebljavaju. Ova dva pojma nisu nužno povezana, ja sam ih spojio kako bih okarakterisao izvjesnu izbalansiranost. Mislim da treba njegovati i jedno i drugo, da treba stremiti i jednom i drugom, kako bi to postala formula za normalno funkcionisanje u bilo kojoj zajednici i društvu. To je težak i pomalo utopijski zadatak, zato sam ga i pretočio u pjesmu.
Umjetnost je tu da opominje, kritikuje, i kroz nju uvijek možemo imati percepciju o tome kakvo je vrijeme bilo kad je ista stvarana. U kojoj mjeri umjetnost danas može uticati na percepciju budućih generacija o ovom vremenskom periodu u kojem su nastale numere za album “Altruizam i strpljenje”?
Tako je, pored svoje estetske funkcije, umjetnost bi trebalo da nas opominje, da nas tjera na razmišljanje, razvija kritički odnos prema društvu, situacijama, sistemu, da dekonstruiše, da nam postavlja pitanja o ljubavi, postojanju, politici itd. Istorijski trenutak u kojem neka umjetnost nastaje je veoma bitan. Stoga, mislim da muzika nije samo puka zabava, već je i odraz trenutka u kojem živimo. Budući da sam po formalnom obrazovanju sociolog, iako mi je muzika primarna djelatnost, pokušavam da uklopim svakodnevne teme trenutku u kojem se nalazim, sa ritmovima i melodijama koje mogu na adekvatan način da oboje određene poruke.
Svako vrijeme nosi svoje turbulencije, nedaće i neizvijesnosti, a trenutna društvena previranja i antagonizmi su i više nego očigledni i kod nas i u svijetu.
Pjesme sam za predstojeći album počeo da pripremam mnogo prije aktuelnih studentskih opomena i borbe za dostojanstveno i pravednije društveno organizovanje. Ali eto, oni su ti koji su se odvažili da veoma mudro i razborito artikulišu nezadovoljstvo i da ukažu na konkretne korake koji mogu doprinijeti ozdravljenju hronične tegobe sa kojom se svi borimo mnogo godina. Moja muzika je samo slučajno naišla u istom trenutku i zbog toga mi je iznimno drago. Koliko god smo ophrvani nepravdom, mislim da nam studenti ulivaju samopouzdanje i podstiču na hrabrost. Zato sve svoje crne misli, kad naiđu, pretočim u radost, razigrani ritam ili pozitivnu melodiju, a i po prirodi sam optimista. Volim da se radujem i da radost dijelim sa drugima.
Svaka umjetnost utiče na generacije koje dolaze, samo ćemo videti u kojoj mjeri ćemo u budućnosti da konzumiramo umjetnost bezbrižno, a u kojoj mjeri ćemo i dalje da se bavimo aktivizmom.
Altruizam u umjetnosti znači davanje bez očekivanja nečega zauzvrat. Može li se zaista govoriti o altruizmu u umjetnosti, s obzirom na to da umjetnici često očekuju priznanje, povratnu reakciju ili određenu nagradu za svoj rad?
Svako umjetničko djelo koje se domisli i predstavi auditorijumu, već postaje altruizam samo po sebi. I ne samo altruizam, već ono predstavlja ogoljeni senzibilitet svakog autora. Utoliko je ono “dato” ljudima na konzumaciju da se poistovjete sa tim dijelom ili da ga odbace. U tome i jeste bogatstvo pisanja, komponovanja, slikarstva, glume, vajarstva itd. Priznanja su konstrukti koji mogu na drugi način da podstaknu ego ili da motivišu, mada smo svjedoci da priznanja često budu u službi ideologije, ličnih interesa ili politike. Mislim da su ključna neposredna priznanja i razgovori sa autorom. Umjetnici imaju sposobnost da iz tišine, praznog platna, prazne stranice papira ili na daskama koje život znače, stvore neku novu vrijednost. Dakle, ni iz čega da stvore nešto, a da se pri tom praktično ogole pred svijetom. Za to treba izvjesne hrabrosti, a mislim da to već može biti dovoljna nagrada i satisfakcija. Bitno je razumjeti da je kultura jedan od glavnih nosilaca identiteta jednog podneblja i naroda, a to nažalost mnogi još uvijek ne shvataju.
Strpljenje je ključ za postizanje velikih ciljeva, ali u vremenu kad je sve dostupno nadohvat ruke i čekanje se često doživljava kao gubitak vremena, kako razviti strpljenje kao vrlinu?
Vjerujem da se strpljenje vježba kao i mnogo drugih stvari u životu. Pretjerana očekivanja su ta koja parališu i proizvode nezadovoljstvo ako se ne ispune. U današnje vrijeme biti strpljiv je doista teško jer se sve dešava prilično brzo. Ali kao što znamo, brzo može biti i kuso tj. nedovršeno. Dakle, vježbati i samo vježbati, nekad i mimo svojih ustaljenih uzusa i navika. Ovaj pristup se prilično oslanja i na dalekoistočnu filozofiju. Čekanje samo po sebi nije pametno, već treba ići u susret vlastitim idejama i stremljenjima, a ne - čekati da se nešto samo od sebe desi. Možda bih to prije nazvao anticipacijom, ako se mudro promisli.
Interesantan je i singl koji je prethodio aktuelnom “Altruizam i strpljenje” - “Psihički labilan”. U njemu je glavni akter predstavljen kao džentlmen, osoba koja slijedi norme i očekivanja. Kako bi sociološki objasnio fenomen u kojem altruizam, kao oblik nesebične pomoći, postaje na neki način marginalizovan u društvu koje više cijeni praktičnost i ličnu korist? Koliko na psihičku labilnost pojedinaca utiče i to što su takvi ljudi često okarakterisani kao “budale” ili “glupi” jer pomažu bez očekivanja nečega zauzvrat?
Za ovu pjesmu kao model su mi poslužili moji članovi porodice i dragi prijatelji i kolege od kojih mnogo učim. Hvala im što su me inspirisali da sve te osobine pretočim u ovu pjesmu. Istina je da se ljudi koji prate norme, poštuju zakone, pokazuju empatiju i ljudskost, u današnjem svijetu često karakterišu kao budale. Ako je tako, onda i ja prihvatam da budem ta budala, ali budala koja mirno i bezbrižno spava, budala koja može da se pogleda u ogledalo i može svakoga da pogleda u oči bez straha da će biti uhvaćena u laži.
Treba pametno i lagano promišljati, praviti planove i balansirati svoje želje, prohteve i mogućnosti, a povrh svega treba biti spreman i da se ne ispune zadate zamisli. Međutim, na koncu svega, ne treba odustajati, naročito ako se nešto radi sa strašću. Danas, u vremenu u kojem se živi na jedan klik od svega, dobro treba paziti da se ne zapostave vijuge, da se ne uruši obrazovanje, da se ne preskaču teme i konstruktivne rasprave, da se ne pristupa površno i mrzovoljno i ono najbitnije, da se ne zapostavlja odgoj dece tj. budućih generacija koje dolaze.
Mi imamo sistemski problem, a sve počinje od bacanja pikavaca i pljuvanja po ulici, preko parkiranja na mjesto predviđeno za invalide, ukoliko nismo invalidi, ignorisanja komšije u zgradi, ostavljanja smeća po liftovima, haustorima i parkovima, pa sve do korupcije i nepotizma na najvišem nivou. Ako svako na svom mikro planu djelovanja, uspije da podstakne sebe i druge da budu bolji nego što jesu i to radi iz dana u dan, onda možemo očekivati neka pozitivna pomjeranja društva u cjelini. Tome nas upravo uče studenti posljednjih mjeseci, iako mi se čini da mnogi zaboravljaju toliko otrcanu, ali tačnu frazu - da na mlađima svijet ostaje.
Pjesmu sam nazvao “Psihički labilan” više iz vica, upravo jer taj čovjek radi sve iz pukog zadovoljstva kako bi doprinio boljitku zajednice i okruženja u kom se nalazi.
U pjesmi “Vreme curi” osvrnuo si se na generacijski gnjev i osjećaj propuštenih prilika. I sam se u refrenu pitaš “hoćemo li biti bolji ljudi dok na vreme na iscuri”. Koliko nas sve ono što nam se dešava u životu pravi boljim, ili nas ipak život češće uči da gledamo sebe i svoje potrebe?
Da bismo bili bolji za druge, moramo biti bolji za sebe, svakako. Ako se prepustimo prilikama, ako kukamo ili ćutimo i pravimo se ludi, ako odustanemo od svojih elementarnih prava na dostojanstven život i ne mislimo na boljitak svojih bližnjih i boljitak društva u cjelini, onda je naša prisutnost uzaludna, ili u najmanju ruku sebična. Samodovoljnost je prokleta, ona se ne vidi nužno odmah, a poslije bude kasno. Mi smo podneblje koje karakteriše mnogo propuštenih prilika, mnogo površnog pristupa stvarima, neobraćanja pažnje i koječega, zato se ja u pjesmi pitam hoćemo li biti bolji ljudi. Bez ikakve ideje da se poredimo sa ovima ili onima, već samo da vidimo da li smo mi ovdje, sada sposobni da budemo bolji nego što jesmo. Bojim se da je to retoričko pitanje, ali treba biti optimističan, naročito ako imaš omladinu koja te opominje.
Može li upravo taj osjećaj da je vrijeme “prošlo” ili da se prilike za promjenama gube motivisati mlade ljude da se uključe u akcije poput protesta ili društvenih pokreta?
Mislim da je evidentno da je našoj omladini dozlogrdilo i da su se oni pokrenuli na akciju upravo zbog masovnog nečinjenja i letargije kojoj je naše društvo sklono. Svaka velika društvena promjena ima svog stožera. Danas su to mladi studenti, koji kao kolektivini entitet uvode novu paradigmu u proučavanju društvenih procesa. Ovi mladi ljudi nisu toliko imali dodira sa nedaćama prethodnih decenija na prostorima bivše Jugoslavije, osim što su mogli da slušaju priče od starijih. Oni su pretežno generacija odrasla na digitalnim servisima i društvenim mrežama, ali upravo su oni dokaz da društvene mreže mogu da se iskoriste na dobar način ako se pametno i mudro organizuješ, pri tom čuvajući vlastito dostojanstvo i vodeći računa o društvu u cjelini.
Interesantan je i način na koji obrađuješ sve ove društvene teme. Tekstovi nose jaku poruku, dok je muzika pjevljiva i prosto tjera na ples. Muzika je na neki način lijek, posebno kada je riječ o prevazilaženju stresa i anksioznosti. Jesi li htio da upravo spajanjem ozbiljnih društvenih tema sa plesnim melodijama doprineseš zdravlju mentalnog stanja slušalaca?
Nisam pretjerani ljubitelj balada, kao ni jeftinih riječi, patetičnih srceparajućih floskula kojima se nerijetko iznose opšta mjesta. Volim razigrane ritmove i melodije, pa u skladu sa tim i spajam poruke sa zvukom. Volim ozbiljne teme da pretočim u optimistični scenario. Dublje poniranje u muku i odustajanje, ne vode nikuda. U tom smislu, mogao bih da se složim sa vašom konstatacijom da to jeste izvjesna terapija i način na koji svoju mentalnu higijenu dijelim sa drugima.
Bonus video:
