Crnogorski džez muzičar Slaven Ljujić, od samog početka svog umjetničkog puta, gradi karijeru kroz bogatu mrežu saradnji sa istaknutim domaćim i inostranim muzičarima. Upravo te saradnje, kako sam ističe, ključne su za njegov neprekidni razvoj kako u tehničkom, tako i u izražajnom smislu. Svaki susret sa kolegama, svaka zajednička svirka ili improvizacija, ostavlja trag i širi njegovu muzičku viziju.
Tako će biti i narednih dana kada će scenu dijeliti sa talentovani francuskim kontrabasistom Gabrielom Pierreom i pijanistom Karimom Blalom u nekoliko crnogorskih gradova.
“Raduje me što Gabriel i Karim dolaze prvi put kod nas i što će dobiti šansu da ih naša zemlja inspiriše za neka nova djela”, kaže na početku razgovora za “Vijesti” Slaven Ljujić od koga smo navikli da svakim novim projektom/kompozicijom bude drugačiji. No svoje umijeće, ali i način da sluša i prati ostale muzičare pokazaće na mini turneji u sklopu koje će večeras nastupiti u Nikšiću (Propaganda bar), onda će imati dva nastupa u Podgorici (21.5. klub “Berlin” i 23.5. “Itakka bar”), već u četvrtak 22. maja očekuje ih nastup u PUB Galeriji u Baru, a istu će završiti u kotorskom klubu “Evergreen”.
“Stalno se trudim da dovodim druge muzičare, samim tim se ostvaruje i više saradnje i mnogo više ljudi biva upoznato sa našom zemljom i scenom. Na taj način dolazi do razmjene dobara između njih i nas. Svi ti različiti ljudi čine da ti projekti budu autentični i posebni svaki za sebe”, objašnjava bubnjar, te otkriva šta su to pripremili za ovonedjeljno druženje sa publikom širom Crne Gore:
“Za ovu turneju pripremili smo zanimljiv repertoar. Od autorskih kompozicija, do raznih nekih nama omiljenih džez standarda u našim aranžmanima. S obzirom na to da se radi o vrsnim muzičarima, nemam sumnje da ćemo sva trojica baš onako na pravi džezerski način biti ‘in the moment’”, siguran je Ljujić.
“Ozbiljna turneja je u pitanju, imaćemo pet koncerata. Dovodim dvojicu fenomenalnih džez muzičara koji su prisutni na evropskoj i svjetskoj džez sceni. Drago mi je što dolaze kod nas, što će moći da vide gradove i da osjete tu našu energiju. Jako sam srećan što iznova dovodim svijet kod nas baš tu evropsku i svjetsku džez scenu i samim tim i mi postajemo dio te scene”, napominje Ljujić.
Pandemija koronavirusa donijela je brojne izazove, ali i nova rješenja kada je riječ o muzičkom stvaralaštvu i radu. U vremenu kada su putovanja i okupljanja bili ograničeni, mnogi muzičari su se okrenuli online probama, otkrivajući i u tom formatu određenu dozu kreativnosti i slobode. Ipak, ništa ne može zamijeniti energiju zajedničkog muziciranja uživo. Kako je bubnjar Slaven Ljujić iz Podgorice, a ostatak trija Karim i Gabriel iz Pariza, nisu imali priliku da zajedno vježbaju uoči turneje. Ipak, kao iskusni džez muzičari uspjeli su da spreme repertoar, a oslanjaće se na spontanost i čari improvizacije, koje su i suština ovog žanra.
“Korona je već daleka prošlost. Isuviše brzo živimo i sve postaje daleka prošlost. Za nas je muziciranje šansa da usporimo i osjetimo život onakav kakav bi trebao da bude. Human. Onda se i trudimo da taj naš dobročinluk dijelimo i širimo, jer kad muzicirate, stvarno zlu ne mislite. Čini nas srećnim i poznavanje repertoara dozvoljava da se igramo na licu mjesta. Takođe, razdvojenost i život u različitim gradovima nam dopušta da svi damo neki drugačiji energetski doprinos improvizaciji”, tvrdi sagovornik “Vijesti” koji je ostvario značajnu saradnju sa kolegama iz inostranstva. No, ipak, najviše sarađuje sa muzičarima koji su ili imaju veze sa Francuskom. Na pitanje znači li to da su sličnog senzibiliteta i koliko je bitno da se baš u džezu gdje ima dosta improvizacije muzičari “kapiraju na prvu”, odgovara:
“Ostvario sam saradnju najviše sa ljudima iz Francuske jer prvenstveno sam veliki ljubitelj njihove muzičke scene, njihove kulture i njihovog doprinosa umjetnosti na evropskom trlu. Pariz po mom mišljenju ima najbolju džez scenu u Evropi i mislim da količina muzike koja se svakodnevno dešava i stvara u tom gradu stvarno je fascinantna. Dobijam veliku inspiraciju od tog grada. Primili su me raširenih ruku, imam baš jednu sigurnu luku u tom gradu i mnogo sam srećan što stalno dovodim ljude iz Pariza kod nas i što ja idem tamo”, ističe on i ne krije da je cilj svakog vrhunskog džez umjetnika da bilo koji performansom dotakne, tj. zađe u fazu podsvijesti.
“Bitno je da izađemo iz svjesnosti i da prosto otputujemo u podsvijest. Samim tim ćemo izaći iz nekih okvira i čula sluha, što je toliko moćno da se tada dešavaju predivne stvari. Ta kapiranja na prvu čini upravo taj momenat podsvjesnog i dijeljenja energije na bini tako da muzičari međusobno mogu unaprijed da predoče gdje će zajedno poći. To je neka vrsta nevidljive energije koja se ostvaruje u toj vrsti performansa. Dovoljno poznajemo materiju da možemo da komuniciramo zajedničkim jezikom i da shvatamo ko želi gdje da ide, da budemo dovoljno otvoreni da ispoštujemo jedni druge. Ako neko ima neku ideju da je mi ostali naslutimo i osjetimo u kojem pravcu želi da ide i to ispoštujemo”, dodaje sagovornik “Vijesti”.
Ljujić iza sebe ima dosta projekata, no posljednje vrijeme fokusiran je na rad sa strancima. Iako mlad, do sada je ostvario je značajne saradnje, i ne krije da su sve one uticale na sam zvuk koji njeguje danas.
“Svaki od ovih projekata doprinosi mom rastu i kao autoru i kao sviraču. S obzirom na to da sam živio u Americi i da sam na Berkliju bio u epicentru dešavanja baš tog svjetskog ranga muziciranja i džeziranja, Pariz stvarno u Evropi može da ponudi taj nivo. Moja saradnja sa strancima doprinosi tome da imamo konekciju sa Evropom na pravi način i da evropska scena polako postaje upoznata sa našom džez scenom na ovaj način. Smatram da je to jedini pravi put koji je izvodljiv”, siguran je on.
Džez kao pravac sve je popularniji u Crnoj Gori. U jednom trenutku zajedno sa kolegama među kojima su Enes Tahirović, Martin Đorđević, Sara Jovović zajedno su podigli scenu na jedan viši nivo. Trudili su se da ostave i značajan autorski pečat, jer nema scene bez autorske muzike.
“Činjenica da smo druga generacija školovanih džez umjetnika u Crnoj Gori i samim tim da nas je više, doprinijela je u razvoju individualnih muzičkih projekata kao i zajedničkog muziciranja. Naveo bih ‘Kuhinjazz’ kao prvi projekat koji nas je objedinio i sa kojim smo snimili album sa autorskom muzikom. On nam je svima dao vjetar u leđa da se bacimo na nova stvaranja, tako bih naveo Enesov projekat ‘Emina’ koji je napravio predivan spoj sevdaha i džeza, a ponovo se kroz njegove aranžmane prožima mnogo različitih muzičkih uticaja. Martin ima svoj projekat ‘Nautilus’ sa kolegama iz Srbije koji su takođe skoro objavili svoj album prvijenac. Ja sam oformio svoj ‘Super Group’ sa omiljenim muzičarima iz Evrope sa kojima sam snimio svoj album u kojem sam prvi put samostalni autor. Rekao bih da se džez scena kod nas razvija nekim svojim tempom, bržim nego lani, ali mnogo bitnijim, jer ovog puta iza sebe ostavlja umjetnička djela koja obogaćuju našu kulturnu baštinu. Samim tim, scena ne postoji bez autorskog djelovanja, kao ni umjetnik”, siguran je muzičar.
Ljujić se osvrnuo i na činjenicu što se džez kod nas i dalje doživljava kao “muzika za uzak krug ljudi”.
“Ljudi imaju zanimljiv odnos prema džezu kod nas. Nepoznavanje i neinteresovanje u spoju sa kompleksnošću ove umjetničke forme, dovodi do toga da se stvara jedan poseban odnos prema toj vrsti muziciranja. Kod mnogih je ‘strah’, jer pospješuje osjećaj nesigurnosti spram nečega što je novo, drugačije ili ti prosto rečeno ‘čudna muzika’. Kod drugih je neka vrsta radoznalosti, ‘ne poznajemo ali volimo, zašto da ne’, a kod trećih, naših fanova (kojih nema previše ali ih mi volimo kao da ih je na hiljade) jeste osjećaj zadovoljstva, zahvalnosti prema tome što radimo i davanja vjetra u leđa da ne posustajemo. Džez opstaje jer poprima nove oblike i stalno se razvija. Još nismo sigurni da li smo ludi što se bavimo džezom u Crnoj Gori, ali sa sigurnošću volimo to što radimo”, iskren je Ljujić. Mnogi muzičari upravo prave simbiozu ovog muzičkog pravca sa tradicionalnom muzikom kako bi je približili širem auditorijumu, a kako na ta muzička koketiranja i simbioze sa džezom gleda i šta mu je najbitnije kad stvara Ljujić kaže:
“Koketiranje sa etno zvukom je mač sa dvije oštrice. Ako ne znaš kako, onda dovodiš sebe u situaciju da vrlo lako možeš da zazvučiš kako ne treba, onako kafanski. Nemam ništa protiv kafanskog, sem kad ljudi pokušavaju to da prodaju kao ‘umjetnost’, a toga je puno”, zaključuje on.
Melodija je osnova na kojoj gradi sve ostalo
Kad je klasična muzika u pitanju, ono što danas nastaje (savremena klasična muzika) nije uvijek prijemčivo uhu. To “pravilo” ne primjenjuju samo kompozitori ovog žanra, već i ostali muzički pravci često podliježu istom. Upravo kod muzike najbitnija je melodija koja bi trebalo da bude prijemčiva i pjevljiva. O tome na šta je fokusiran kad stvara i koliko i sam nekad improvizuje i mijenja melodijsku liniju dok neka kompozicija ne dobije konačan oblik, Ljujić otkriva:
“Stvarajući moje kompozicije za ‘Hope Molecules’ koji će biti objavljen u septembru, shvatio sam da mi je melodija osnova na kojoj gradim sve ostalo. Ona uvijek dođe spontano, u većini slučajeva dok perem sudove ili treniram. Kad imam nju, to jeste kada mi se dopadne šta čujem, onda krećem bojanje harmonijom. Uloga ritma u svemu tome je da ga u startu čujem uz melodiju. Zapravo, u startu čujem i aranžman, cjelokupno djelo, ali ipak igra sa harmonijom može da povede na različite strane”, objašnjava muzičar čije je nepisano pravilo da pusti kompoziciju “da odstoji”, da je zaboravi, te kad se vrati i iznova je čuje bude dovoljno kritički nastrojen prema istoj. Spreman je da zarad boljeg rješenja neke fraze posluša i savjet nekoga od saradnika.
“Poseban je osjećaj prezentovati sopstveni rad ljudima koji su vaši idoli. Njihovi savjeti budu poklon, dodatno upotpune i nadograde”, iskren je on.
Bonus video:
